Naizgled sam normalna osoba, stalozena, smirena. Moja okolina me uvek vidi nasmejanu, raspolozenu. Cak kazu da ne mogu da zamisle da ja viknem na decu. A ja ustvari imam veliki problem. Juce je desna ruka pocela da drhti sama od sebe, a sve kao posledica nervoze, stresa, nezadovoljstva. Jos kao veoma mlada devojka dobila sam cir na dvanaestopalacnom crevu. Svi su se iznenadili, jer sam uvek bila vedra i nasmejana. Zivot me nije mazio. Osetila sam sve moguce nepravde u zivotu. I u detinjstvu, i u skoli, i u braku, i u profesiji kojom se sticajem okonosti bavim.
Pokusavam da nadjem resenje za sve probleme, ali u poslednje vreme OSECAM DA CU PUCI! Ne bih volela da idem kod psihijatra, jer cu dobiti verovatno neki sedativ, a bijim se da kasnije necu moci bez njega.
Plasim se mog odnosa prema mojoj deci. Imam dva sina koji su sasvim normalna deca. Previse su bucni za moj pojam. Igraju se svih onih muskih igara, ratova, boksovanja, imitiraju junake raznoraznih crtanih junaka novijeg doba: Goku, Pokemoni, Bej-blejderi idr. Meni to smeta. Cak sam im bila zabranila da gledaju TV. Posto zivimo u viseclanom domacinstvu, nista od sankcija mi ne uspeva, jer deda, baba, pa cak i otac ne vide da treba da me podrze u mojoj odluci, vec pustaju decu, kad ja nisam tu, da rade sta hoce. Moj autoritet je narusen i ja sa njima ne mogu da izadjem na kraj. Onda oni, jadnicci, dobiju batine od mene. A uvek sam smatrala da batine nisu nikakvo resenje, da decu treba vaspitavati recima, neznoscu, ljubavlju, ispravnim nacinom zivota.
Ponekad pomislim da sam monstrum koji zeli da svojoj rodjenoj deci nanese bol. Znam da to nije istina, ali sam pocela da se bojim. Kada sam sama sa njima sve je super. Bili smo sami na letovanju i nismo imali nikakvih problema.Divno smo se slagali i ja sam se super osecala.
Ne znam kako da u svakodnevnom zivotu, punom hiljadu obaveza, resavajuci egzistencijale probleme u ovoj "divnoj" zemlji ostanem normalna, da se ne nerviram i da budem dobra majka svojoj deci.
Mozda je tema za "Dom i porodica", ali ja sam je stavila u "Zdravlje" uz pitanje: Kako spreciti nervni slom
Molim za misljenje.
Pokusavam da nadjem resenje za sve probleme, ali u poslednje vreme OSECAM DA CU PUCI! Ne bih volela da idem kod psihijatra, jer cu dobiti verovatno neki sedativ, a bijim se da kasnije necu moci bez njega.
Plasim se mog odnosa prema mojoj deci. Imam dva sina koji su sasvim normalna deca. Previse su bucni za moj pojam. Igraju se svih onih muskih igara, ratova, boksovanja, imitiraju junake raznoraznih crtanih junaka novijeg doba: Goku, Pokemoni, Bej-blejderi idr. Meni to smeta. Cak sam im bila zabranila da gledaju TV. Posto zivimo u viseclanom domacinstvu, nista od sankcija mi ne uspeva, jer deda, baba, pa cak i otac ne vide da treba da me podrze u mojoj odluci, vec pustaju decu, kad ja nisam tu, da rade sta hoce. Moj autoritet je narusen i ja sa njima ne mogu da izadjem na kraj. Onda oni, jadnicci, dobiju batine od mene. A uvek sam smatrala da batine nisu nikakvo resenje, da decu treba vaspitavati recima, neznoscu, ljubavlju, ispravnim nacinom zivota.
Ponekad pomislim da sam monstrum koji zeli da svojoj rodjenoj deci nanese bol. Znam da to nije istina, ali sam pocela da se bojim. Kada sam sama sa njima sve je super. Bili smo sami na letovanju i nismo imali nikakvih problema.Divno smo se slagali i ja sam se super osecala.
Ne znam kako da u svakodnevnom zivotu, punom hiljadu obaveza, resavajuci egzistencijale probleme u ovoj "divnoj" zemlji ostanem normalna, da se ne nerviram i da budem dobra majka svojoj deci.
Mozda je tema za "Dom i porodica", ali ja sam je stavila u "Zdravlje" uz pitanje: Kako spreciti nervni slom
Molim za misljenje.