Zal Kopp - Ljubavna poezija

Sjeo sam na ono isto mjesto odakle se pogledom u nebeski mir razvlačim, dohvatio sazviježđe i u njemu raskošne puteve tvoje beskonačnosti zadržao, zaručio te riječima i na ispružene dlanove položio tvoje zlatne obraze. Počinjem stizati prvo snen iz dubine svoje duše i svojim grlom vječnosti, a zatim mirisan i strastven, vješt i razigran, bezbrojan i ljepotom optočen. Sve ti donosim, uvale na žlici praskozorja, ravnicu u pojasu tvog struka, pregršt zaboravljenih osmjeha, vrelinu izraslu pod svodom preplanulih bedara i plave oči svih tvojih maštanja kao neviđene vrhove naših noćnih postajanja.Nježno ti govorim poljupcima, ne šutim, stalno se smijem i pričam, u zagrljajima duge otvaram netaknute snove, vodim te laganim drhtajima, trčim jezikom između proplanaka uzdaha i vješto s milovanjima želja stižem. Promatraš me svakom svojom rječju, svakim dodirom i pokretom očaravaš, u mjesto svojih izvora unosiš, iznad mekih brežuljaka slasti zanosno izvijaš, nadmoćno upijaš trzanjem i pratiš velikim mjesečevim ulaskom u pučinu tijela. Plovim tvojom bjelinom, zaoravam tvoj sjaj, hodam tvojim drvoredima, letim nebeskom mekoćom tvojih krošnji i uzbuđen tonem u tvoja prostranstva.Mirišiš, Bože, kako si samo zamirisala, kakvom me zaljubljenošću isplela, bojama suncokreta nahranila, stopila ženstvenom vatrom utrobe, biserom oka posvetila i dovela u sebe, po tko zna koji puta šapatom crvenih trešanja zavela. Zamamno me ispunjavaš svojom iskrenom sigurnošću i dok te opijam gutljajima velikih i nepresušnih zagrljaja, oblažeš me sokovima strasti onako kako samo ti znaš, ljubavnički i bez prestanka, iskonskom potrebom za svojim ljubavnikom. Ponesen veličanstvenim plesom tankih prstiju, klizim rubom postelje prema svemiru, gdje susrećem obris istinske melodije s kojom si me ne tako davno, u sebe unijela.Osjećam kako se akordima na vene prislanjaš, kako se tonovima uspinješ krvotokom. Slušam te u predivnoj glazbi srca i pretačem kroz pore taj slavujev pjev. Ne pamtim ljepšu sliku istkanu u ljubavi niti pronalazim bogatije misli od tvoje zrelosti, ne vidim ništa izvan neprocjenjivog toka tvojih obala, izvan usjeka u kojima nestajem. Uživam što me polagano prekrivaš harmonijom grudi i njihovim snom gasiš moje čežnje, što lakoćom svog uzdisanja pripremaš mir za mene i rukama tiho budiš moja čula. Uživam kad me primaš, kad primaš moje latice i poput leptirovih krila nježno rasanjuješ. Tada samo tvojim dodirima vjerujem i jedino se usuđujem s tobom u blaženstvo smjestiti.

Govorim poljupcem

Dostojna svakog neba

Dostojna svakog neba, iznad mjeseca visoko prolaziš,
s beskrajnom čežnjom tisuća svojih čekanja i strepnji,
iz dana u dan, iz noći u noć, takva u mojoj duši blistaš,
a plavetnilom svog mekog struka usred mojih zagrljaja,
pored mnoštva poljubaca ostavljaš i tople uzdahe srca.
Na jutrima tvojih snenih ruku budim se oslobođen žeđi,
u zalasku plavih zjenica dozrijeva moja unutrašnjost,
a pod valovima tvoga tijela strpljivo u plesu drhtim,
jer životom u kojem nema trunke izgubljenog vremena
nudiš voće nabreklih grudi i kaplješ posred moga lica.
Stalno pristižeš i osjećam nalet vlažnog mirisa znoja,
tu pod mojim krhkim prstima u boju duge presvučena
slušaš kako poput vjetra uzbuđeno hučim uzdasima,
pa među moje prepone spuštaš sazviježđe vrelih dodira,
kroz vatrene pejzaže krvotoka zanosnim ritmom nosiš.
Pratim strast kojom ulaziš u moje pokrete, i sjećam se;
prvo što si mi pokazala bilo je ime na proplanku usana,
te večeri s užitkom sam ispijao nježne obrise tvoga glasa
i pomalo stidljivo zatreperila su sazviježđa mojih želja,
tog predvečerja tvoga dolaska nestala je zamorna tišina.

A prije no što si došla zbrajao sam otkucaje sjetne čežnje,
i mimo svakog dodira ležao povijena tijela u svom snu,
ali često puta noćima bih sanjao božanski mir svemira
koji se pred ogledalom moje samoće neprimjetno skuplja
donoseći odnekud mirise tvoga dalekog postojanja.
Znao sam gdje počinje i završava drvo moje mladosti,
dobro poznajem sve prašnjave ulice svoga djetinjstva,
i onaj govor ptica što me davno nauči pogledom letjeti,
ali moje sjećanje ne pamti tako veličanstven dolazak
kao tvoj kojim si u meni rasplamsala ljubavno svjetlo.

Duša poljupca
Tvoje se lijepo tijelo u daljinu skrilo,
ali punim svoje ruke tvojom bjelinom,
jer kad ga udahnem izustim osmjeh sna.
U danima nagomilanih bijelih vjetrova,
tamo negdje na nebu s tobom zadrhtim
i umjesto cvijeća, u tebi oblake berem.
Mila, živim te, drugo ništa nema smisla,
a zbog nježnosti s kojom izdaleka stižeš
vjeran sam mirisu tvoje svilene kože.
U sjenama šuštavog lišća usnulog mjeseca
neopisivo žudim za tvojim postojanjem
i kao leptir prolazim kroz dušu poljupca.
Bezbroj si puta moja usta medom ljubila,
zato zvuk tvog opojnog crvenila i slijedim,
jer tiho natapa i zauzima njihov pejzaž.
U godini zamornih čekanja što šeću u meni
moj se dah ponovno diči imenom vremena
iz kojeg izrastaju bezbrojni tvoji zagrljaji.
Kad tako progovoriš dugom u mom biću
i svojim glasom, tom glazbom svih boja
odneseš plave kiše moga djetinjeg sjećanja,
u mirnim kristalima prosinca osjećam
kako udvostručuješ ljubav moga svemira
ne bi li me utkala u vječno svjetlo zvijezda.
Lijepo je, ljubljena, raspletati nevidljivost,
krasno kad tvoje srce pleše mojim tijelom,
a ti poda mnom ispružena razgrćeš noć.
U vatri tvojih prstiju još je ljepše gorjeti,
pa kroz tebe nastaviti hodanje mjesečinom,
i tvoje slatko lelujanje cijediti u krvotok.
Divno je plamtjeti paperjem iznad tebe,
uranjati krilima anđela u pitka milovanja
i horizontom tvojih leđa prostirati ljuljanje.
U naručje ljubavi unijeti svojim rukama
i plamenim dodirima voljeti tvoja bedra,
da umjesto silnog neba, u sebi doživiš mene.

Korijen moje ljubavi


Kad iz korijena svoje ljubavi
iznjedrim slatkim osmjehom
i započnem te grliti vrelim poljupcima ,
pristani na sve moje dodire
i primakni se oblikom kapi mom krvotoku.
Kada se moji uzdasi zateknu iznad tebe,
pa te tijelom kao svoju ljubavnicu prihvatim,
svaka će se tvoja pora u meni otvoriti,
a ti ćeš nestati opijena u izmaglici mojih ruku
i kao probuđena svjetlost, odjekivati mojom dušom.
Tako savladane u osnovi anđeoskog sna,
tvoje će se boje po meni razlijevati,
a moje boje toplo u tebi raznježiti.
Ne računajući prolaznost ovog vremena,
ležat ćemo obavijeni tankim nitima
i zagrljeni poput mjesečine, jedno u drugo srasti.
U odmjerenoj ljepoti naših milovanja,
vatri što oduvijek u nama zaklon ima,
naši će svjetovi s pticama letjeti
i postati u odrazu mirisnog cvijeća vječni.
Nije važno što će se tada u dolini zanosa događati
i s kojim ćemo proljećem život nastaviti,
jer dok sunce, zvijezde i nebo
radosno u nama budu plesali, mi ćemo klicati.
Tvoja će plodna polja i tvoji bogati usjevi,
sve moje izvore popiti, a moje vode,
zelene od tvojih pitomih gajeva,
jurit će brzacima među tvoje obale.
Kada osjetiš u zoru moje srce,
kako se zalijeće u tvoje grudi,
a moji vitki prsti, okretni poput jelena miruju,
iznjedri slatkim osmjehom
u korijenu moje ljubavi,
primakni se mome snu
i zagrli me s vrelim poljupcima.

Plod ljubavi

Na vrhu mojih prstiju
tvoje usne postaju sretne
i jednostavnom molitvom
šapuću zemaljske vatre
i ne traže nikakve usluge,
jer poljupci oduvijek
razumiju mekoću dodira.

Na vrhu tvojih žarkih usana
moji prsti pristaju,
neposlušni i otmjeni,
kao bijeli jorgovani
u tvom osmjehu rastu.
Razumiju kad te volim
i s kakvom ljepotom raspolažeš.

U toj tišini mirisa i zagrljaja,
plod smo ljubavi
i kušamo njene dodire.
Počinjemo udisati ljubav
i ne odustajemo od voća,
koje naši prsti probaju,
A naše usne u srca slažu.

Uzrok postojanja

Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime
i čežnjom na vjetru, ono pleše mojim usnama.
Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme
i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca,
uzimam predah i predlažem duši
da zajedno pođemo k tebi.
Otkad sam te zavolio,
poprimio sam oblik svemira,
u kojem smo, ti poput zvijezde,
a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi.
Nastojim ne mirovati, već se stalno kretati,
za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna,
jer samo tako dostići ću vječnost i postati beskonačan.

Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi,
a već razmišljam s čim da te sutra ponudim
i kako da ostaneš prislonjena u meni,
s kojim načinom utoneš u mir,
pa da zajedno pođemo
u nedogled strasti.
Otkrivam uzrok,
iz izvora misli dolaziš,
ti si izgubljena svjetlost,
u praskozorju jutra sazrijevaš,
ispod mramora mjesečinom otječeš,
i svaku laticu mirisnom rosom posjećuješ,
nježnim obrisima otvaraš horizonte mog postojanja.

Lice srca

Tebi šapućem, moja ljubavi.
Tiho te zovem imenom,
dok me svlačiš usnama.
Ti, čija se gipkost,
kroz moje prste provlači,
kao nitko prije tebe,
po mom tijelu rasipaš zvijezde.
Slašću u meni vrištiš,
a ti tvoji prsti,
ti tvoji prsti sami dolaze
i otvaraju moje srce.
Svu moju krv,
dodiruju plodna ljeta
i u moru tvojih zagrljaja
zauvijek klasjem postajem.
Tebi govorim, moja ljubavi.
Tebe gledam,
poput sna čistu,
kako se smiješiš.
I tu, u licu srca,
gdje si sama,
predajem svoje riječi.
Odmori se.
One su medeni pokrivač
u ležaju mojih poljubaca.
Tebi pjevam, moja ljubavi.

DALJINA

Sanjam, kako u mom nebu,
opojnom bojom sna,
poput mirisnog pupoljka
u cvijet ruže izrastaš.
Pod opustjelim krošnjama
nebeske tišine,
iz moje duše čitaš ove stihove.
Nudim ti samo jesen i ništa više,
a ti tako osjećajna pristaješ
i pretaćeš moje jesenje misli,
u osmjeh svojih latica.
Vrhovima usana,
tiho kliziš mojim srcem
i njegovim otkucajima šapućeš,
kako si odavno opustjela
i da zbog tebe,
više nitko nije trebao doći,
a ja samo slušam tvoje riječi
i osjećam plavu boju daljine
u crvenoj boji tvoga glasa.
Pratim drhtanje svojih prstiju.
Željni su tvoga obrisa.
Glasom te ljubim
i mjesto u mom biću,
istkano za tebe
srcem nježno namještam.
Otkrivaš kakav si cvijet.
i kako da te želim,
kako da svoja slova u uzdahe pretvorim,
kako da zaustim,
dok mojoj duši svoje tajne daješ,
kako da te osjećam,
kad se zbog mene
u zrak pretvaraš
i omamljuješ me svojim stidom.

Miris ljubavi
Zamišljam da tražim raskoš cvijeta u beskraju noći,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti,
gdje nalik nejaku leptiru iznad mraka izvodim let
i usavršavam svoje putovanje putenim snovima.
Pogledaj sada ovo, budan nasred suhog dana stojim,
nešto iz mog tijela tjera jecaj i nikoga ne zovem,
stavljam na usne suzu i plač nagriza boju lica,
tuga mi se poput koštice u grlu igra osjećajima.
Zamišljam svoj hod muškarca kako se tvojim bićem širi,
činim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim,
pustinje sklanjam, a rijetkim oazama donosim više vode,
nebom se moje oči slade i mjesto u srcu čistim.
Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam,
kao dobra stara navika krasiti ću ljepotu kojom sjajiš,
posjećivati ugasle tokove, nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovještavati plavu boju dubokog svemira.
Zamišljam da nigdje kao u tebi neću mjesečinu ubrati,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepšati
i neću jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kiše,
jer samo sa mene uvijek silaziš zrela i vječno žensko.
Iskoristiti ću naviku mora i tiho ukrasti vještinu oluje,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde,
brojnim prstima kretati se sa zviježđem milog tijela
i raskošnim dodirima tvoja bedra ovjenčati strastima.
Ako zamislim sad sve to, u meni pticu, a u tebi nebo,
pjesmu što odjekuje šupljinom nekadašnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali našim dvjema sretnim dušama,
postati ću beskonačni miris ljubavi tvog vremena.

UŽIVAM U TEBI LJUBAVNICE

Sve sam svoje pjesme za tebe napisao
i misli s riječima pred tebe iznio,
sve ispjevao potaknut tvojim pokretima,
a dodire utkao u zagrljaje,
da svaku noć, zaronjen u zjenicu tvoga milog oka,
svo bogatstvo pred tvoju dušu stavim,
jer u ljubavi moraš stalno snivati.
Tvojim se tijelom razliježem uzdasima
i kao dijete veselo trčim bijelim proplancima,
s toplim poljupcima smirujem strasti,
a na vrhovima prekrasnih visoravni šapućem
i milujem oblake tvojih pogleda,
pa se u suton spuštam vrelinom divlje mjesečine
i odmaram na prekrasnim poljima zadovoljstva.
Uživam u tebi, ljubavnice,
jer dok me uznosiš beskrajno i strasno,
odvajam se dio po dio i rastopljen u kapima,
utječem u tvoju toplu nježnost
gdje izrastam u muškarca kojeg tako voliš,
i osnažen milinom tvoje ljepote
pronalazim ušće kojim bujaš kao žena koju volim.

Zal Kopp

HLADAN CVIJET

Hladan cvijet, hladnim mirisom
u mojoj sobi drijema.
U tišini samoće dodir ruke traži,
tihi zagrljaj zeli,
ali kao da je za tudje oči izabran,
nikog nema,
samo moju sjenu
koju mjesečeva svjetlost,
usred zaborava, na stolu otkriva.

Uvela ruža, pognuto glavu drži
i ugaslom bojom, u hladnoj vazi čeka.
U tišini noći, latice gledaju
svoje crno lišće uvijeno.
Ubrane za vrele usne,
a sad nikog nema,
samo moja sjena
koja stidljivo skriva pjesme,
kao da su za tudje srce napisane.

Tužan osmjeh, tužnim pogledom
kroz prozor luta.
U tišini grla, dodir glasa stoji,
ali čudni stihovi progovaraju
kao da su za tudje usne namjenjeni
nitko ih ne izgovara,
samo moja sjena,
kojoj tamom nevidljivog lica
izgubljena sjećanja stižu.

Duga večer, svaki drhtaj sluša,
svaki pad lišća broji.
U tišini postelje, ispod istog neba,
tvog uzdaha nema
i mislima ne mogu pokrenuti riječi,
kao da su u tudjoj duši zastale.
Druga zvijezda tvoje tijelo čuva,
a oko moga struka,
usamljena sjena noćas sniva.

VELIČINA CVIJETA

Noćas smo se ti i ja,ponovno zagrlili u meni
i čini mi se, kad god se tako u mene vratiš,
kao da te umjesto očiju imam,
jer mi sve duže ispod vjedja ostaješ.
Koliko se samo u obrisu moga svijeta
tvojih zlatnih i mekih poljubaca nanizalo,
koliko je samo dragog kamenja tvog srca
u meni iskreno zablistalo.
I noćas si igra dodira nevidljivih ruku,
i po tko zna koji put, poklanjaš se
požudnim obalama mojih usana.
Osjećam, kako si sva u meni
i ne vidim kraj zanosu moje krvi,
gledam, kako se radjaš mojim prstima
i odjednom postaješ crvena i sjajna,
slatki okus trešnje u mojim otkucajima.
I upijam te kapi tvojih uskih bedara
i prepušten mirisu tvoga tijela,
pijem tvoj sok što se vrelom bujicom,
niz moju kožu razlijeva.
Opijen titranjem valova,
uzburkanu tišinu tvojih bokova osjećam
i nad tihim osloncem drhtavog jezera,
tom bistrom vodom,
zauzimam prepone koje mome tijelu nudiš.
Uranjaš me svojom uzbudjenom površinom
i toplom dubinom snažno u sebe, primaš.
Osjećam, kako narastam u tvom blaženom vrtlogu
i iz mjesečevog pupoljka,
postajem veličina cvijeta...

Tvoje usporene kretnje

Ne uspijevam uvijek prepoznati spokojstvo sna,
ali večeras je nebo istinski zaposjelo tvoje oči
i dok tvoje ruke, poput dva krila, dolijeću s visina
nudeći te meni zadovoljstvom radosnih uzdaha,
ti se dužinom osmjeha nada mnom nježno izvijaš.
Gledam prekrasno obličje, vrije u mojim rukama,
nazirem na vrhu tvojih usana u oblaku sam strasti,
a bijele doline me gnijezde i pozdravljaju mirisom,
već jednim dijelom i sazrijevam u njihovoj mekoći.

Srce te smjestilo u moju ljubav za sva vremena,
u samu dušu ljubavi u kojoj misao postoji radi tebe,
i priznat ću ti, čuvstva nastaju iz čežnje za tobom,
a obližnje svjetlucanje zvijezda šapat je mojih prstiju,
i njihovo sudaranje je mjesto gdje prestaje tišina.
Upravo tu pod obzorjem beskrajno slatkih milovanja,
na samom izvoru savršenstva, trbuhom mi prilaziš,
puna blage svjetlosti i pomame razigranih leptira
tečeš zanosna i ljubavnom glazbom optočena.

Kakva prekrasna polja njišeš mojim zagrljajima,
kakve zrake zalaska sunca nižeš po mom čelu
i ne dvojim, već potpuno uzbuđen dišem tijelom,
jer među tvojim bokovima, mila, uživam svečanost,
i ne prestajem ljubiti predivne predjele obližnjih grudi.
Istovremeno oblažem kožu mnoštvom tvojih dodira,
a pod sjenom svoga tijela ćutim tebe ljubavnicu
kako radosna bujaš svojim nabreklim usnama
i upijaš moje dahtanje u svoje rascvjetan pore.

Tvoje usporene kretnje razgranale su moje tijelo,
i sada upoznaješ svu narav mog znojnog ljuljanja,
vrištiš u meni, jer vladaš tajnama mojih potreba,
i ja hučeći u tebi predlažem zajedničku sudbinu,
našu, dostižnu i stvarnu, od milijun svjetova jedinu.
Zato naši krajolici neprekidno klize i dok se sudaraju,
mi se iskreno na miru prepuštamo jedno drugom,
a oko nas mjesečina plete srebrni obruč lahora
kojim ljubi valovitost naših leđa i dubinu prepona.

Zal Kopp

Ja bih trenutak

Ja bih trenutak, u zeleni list uvio
i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi.
Onda mišlju obgrlio Tvoje ime,
a hod Tvoj, ostavio pored vremena.
Na blagom vijetru, kosu Ti raspleo,
pa uvio stručak osjećaja usred dodira.

S mirisom jutra, ruku primio,
puno nježnosti, u pogled Tvoj donio.
Daleko od tuge i nemira šaptao,
izmedju bedara, sliku blaženstva upijao.
Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao
i šetao, po Tvojim slatkim odmorištima.

Sve bih to, nebrojno puta učinio,
milovanjima i uzdasima potvrdjivao.
Sasvim tiho, beskonačnost pokazivao
i bogatim darovima nagradjivao.
Neprimjeno, na daleka putovanja vodio,
a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao.

Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao
i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio.
Priljubio Tvoju dušu, uz moju,
pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao.
Bez ijedne riječi, uz Tebe pristao,
jer u TEBI, na sebe bih naišao.

Vrela i blaga

Kako si lijepa dok dodirom ulaziš u moju kožu
i kako si tvrda kad vrelinom bradavica dišeš.
Kako se izvijenim tijelom, mojim usnama smješiš,
dok tvoja koljena njišu procvjetale crte bokova.
Kako me samo vječnošću svojih uzdaha izdvajaš
i mirna, poput dijamanta, sjajiš ognjem strasti.

Mojim venama, glazbom užarenih drhtaja pjevaš
i mirisima crvenih pupoljaka izazivaš osjete.
Kako me gledaš, dok u meni otvorena zastaješ,
a ja umirem, jer se hoću tvog blještavila napiti.
Zavodiš moj san požudom svojih vještih prstiju
i ništa ne tražiš, poput vulkana iz mene izbijaš.

Na rukama mjesečine mojom zjenicom liježeš
i svaki drhtaj kao cjelov srca nijemo nanosiš.
Ružičasta si, a istovremeno plava, vrela i blaga,
bistra i hukom vjetra očaravajuća, ti si nebo
i ljubav si tog neba što se u meni zanosno pruža
i odzvanja prostranstvima beskonačnih prepona.

Kako si nježno okretna s tim dvjema rukama
i mojoj tvrdoj muškosti odana, dar mojoj krvi,
rumena u licu, bijelom utrobom ovjenčana,
lepršava ljepota ružinih latica i žar mog života,
u gibanju svemira beskrajna i kao nitko lijepa,
ljubavna i sva potpuno predana našoj postelji.

Tu si u poljupcima što iz moje duše stalno izviru
i kad te imam osjećaš kako si otmjena ljubavnica,
kako sjenu tvoga obrisa pretačem svjetlom života
i divlje opijam slatkim bogatstvom iz mog pehara,
kako u tebi milujem tvoje pokrete dok me nosiš

VRELE KAPIJE

U vremenu u kojem moje biće sanja, trenutak je smjelo bistar i dolazi s tobom kao biser u noći oblikom zavodljivog parfema. Od poslijepodneva odlučno priprema tvoje ruke za nedoumice, što ih udaljenost nabacuje, ne sasvim slučajno, našoj molitvi.
Ovo je godina dodira i zbog toga se sve manje budimo sami, nismo više uspavani i skriveni drhtaji u njedrima tihih vjetrova. Kameni likovi naših susreta polako nestaju u obrisima sjećanja i možemo dokučiti maštom nekadašnje mirise dalekih zagrljaja.
Po stepenicama kojima stižeš stojim budan na svim odmorištima, ostavljam misli o beznačajnim stvarima i razmišljam u čekanju. Nisu mi važna nasljeđa djedovine, niti balava usta djetinjstva, čeznem za zvucima što dopiru sa snažnim svjetlom bijelih vrhova.
Širok kao boja jorgovana odbacujem sve svoje izvučene primjedbe i napeto pratim tvoje približavanje snu kratkim prijelazom uzdaha. Naučen da ležim mirno i brinem se prvi put štitim mjesto samoće, ne ponavljam se govorom riječi i šuteći grizem dah crvene jabuke.
Pripijena uz mene, tečeš sporo i uspavano, primjećujem obraćaš pažnju, a nasred postelje uglavnom treperiš u pupoljcima zvjezdanog neba. Gole ruke potapaš i buci padajućeg mraka prilaziš oprezno i tiho, ponekad se zaustaviš i s cvrkutom ptica pokupiš miris šumskih jagoda.
Od prvih ljubavi izabrala si zanos zaborava i dijeliš plavim trbuhom svaki korak na pijesku, hladovinom prezrelih šetnji oslikavaš stope. Zastaješ i pomišljaš kako je lijepo vrtlogom tek otkrivenog izvora zaroniti, utažiti žeđ i zasladiti usne u toj vodi nepoznatog i prozirnog okusa.
Kako da se osnažim kad dođeš i kada po meni raspeš dubinu školjki, uspneš komadom svog srca i rascvjetaš pjesmu cijelom mojom dušom? Razvući ću se širokim pogledom i blagosloviti svakom kapi tvojih grudi. Kako da to podijelim i svako tvoje javljanje odnesem na obronke sna?
Stižeš i ja se podmećem kišnom zemljom ispod tvoga mekanog hoda, započinjem navikom ravnice i pružam nebu prostor užarenih zjenica. Želim te među koljenima kušati i skinuti veo strepnji u hrpi mraka i napokon nestati, kad jednom zauvijek prođem kroz te vrele kapije.

Šapat mirnih bradavica

Ljubavi, kako me divno svojim obalama slijediš
i znam da sam vrela rijeka u tvojim bokovima.
Dočekuješ me i šapatom mirnih bradavica grliš,
a njihovim sjajem, ispod nebeskih uzvisina štitiš.

Nemoj me nikada ispraćati, jer ću uvijek dolaziti
i svoje zlatno klasje na tvoja polja polagati.
Zato te i želim zauvijek i da ni na tren ne utrneš,
već u svjetlu mojih očiju, cvrkutom ptica sijevaš.

Hoću da spavam u tvojim ljubljenim rukama
i udišem zanosne mirise nježnih poljubaca.
Ne želim daleko od tebe, ljubavi moja, već u tebi
mojoj duši, od svog srca izgraditi svoj svijet.

U takvoj radosti svojih usana tvoje usne ispuniti,
nijemo te promatrati i živom vatrom u tebi izgarati.
Ljubavi, ti si sva moje nebo i kada te pogledam,
moja misao iz pepela slatke osjećaje stvara.

Nemoj me nikada očekivati, jer nikuda neću otići,
uvijek ću se u tišini tvoga bića zorom pojavljivati.
A noć ljubavi, ona će me k tebi sa sobom dovesti,
jer ćeš me šapatom mirnih bradavica dozvati.

Trpeza ekstaze

Očito me tvoji ženstveni pokreti liječe,
jer otkad su moje ruke užarene tobom
osjećam nijanse noći kojima vladaš.
Zaposjela si sav prostor utrobe i neba,
pa tu gdje oduvijek i liježem u san,
pretvaraš čvrsta bedara u trpezu ekstaze
i dok jezikom pretrčavam bijele pejzaže,
prstima nudiš izobilje uzdaha i osmjeha.

Došla si rumena na jezero moga znoja,
u haljini od pora i s laticama podno struka
krijepiš poput krijesnica moju snagu.
Jednostavno dišem u ljuljanju tvojih koljena,
a crveni dragulji kojima puniš moje usne
ubrzanim otkucajima daju sjaj tvom tijelu
i tvoje grudi, tako veličanstvena sunca,
omamljuju kružnicama bezbrojnih valova.

Zrak kupa usijana milovanja naših tijela,
i dahom ruže slijeće u našu kosu,
ponovno otkrivam jedinstvo svjetla u tebi,
poda mnom tečeš crvenim ognjem naslade.
Sokovi požude gase žeđu nama,
a gdje klikćemo slašću dodira, voljena ženo,
gustim poljupcima ulazi u naša srca
i stiže u čudesno treperenje uzavrelih tijela

Zal Kopp

http://3.***************/_afaveheApcU/SP-eImxrfJI/AAAAAAAAAAM/dd1Z9dMxbHY/s1600/poljubac%2Bna%2Bki%C5%A1i.jpg

TEBI , LJUBAVI MOJA JEDINA


Namjeravam , o tebi nekoliko riječi napisati jedina moja ljubavi .
Sretan sam , jer si moja , u riječima jedina i ljubav u pjesmi ,
u tišini i gubljenju glasa dok promatram nebo iznad ravnice .
Uvijek si živa slika dodira što ima odgovor svakoj mojoj sutnji ,
moj smisao kad zaustim ili urlik u bespuću slomljenih emocija .

Svatko ima pjesmu i svatko ima riječi , a ja tebe , ljubav jedinu .
Onaj prvi koji ima pravo u očima vidjeti svjetlo nema tu veličinu ,
kao ja , kad me obasipa moja ljubav jedina , jedina moja ljubavi .
Riječ po riječ umivaš pjesmu s mirisima svog zanosnog osmjeha
i rukopisom ljubavi pretvaraš ih u slatke bukete predivnih latica .

Prostireš se sa škripom prvog prosinačkog snijega , ljubavi moja .
Skupljaš sve zvukove što se stoljećima skrivaju u starim šumama
i ljekovita si jer donosiš maglovitim jutrima neuhvatljivi sjaj rijeke .
Budiš šapatom proljeća lastavice dok njihova krila drhte u zavjetrini ,
a pospanost vlati pokrivaš , svaku posebno , svojim plavim zjenicama .

Ljubavi moja jedina , izmiruješ me u snovima gdje daljine ne postoje .
U vjetru što mojom dušom struji olujna si snaga i vladar svim morima ,
pomičeš u meni kamene otoke i u njihove se uvale zaliječeš uzdasima .
Kad zakoračim u nepregledne dubine hladnog i beskonačnog svemira ,
ti me dočekuješ ljubavi moja jedina i u tebi jedinoj prepoznajem zvijezde .

Zato me povedi do kraja jedina moja ljubavi i istisni komadiće straha .
Izvuci mjesečinu i samo s tom srebrnom zavjesom moje tijelo podari ,
privuci me i svjetlucavim poljupcima razmnoži , podigni i nebu prinesi .
Ostavi tako ovjenčanog , kraj jezera i na obali rijeke , na vrhu planine ,
uz polja i boji suncokreta , na kapi vječne misli i u tvom srcu koje volim .

Poslušaj ljubavi moja jedina , poslušaj koliko sam sretan što te imam .
Cijelog si me u svoj divni vijenac ljubavi isplela , cijelu te u sebi imam ,
kao dah bijelog jorgovana u meni postojiš i mirišeš , jedina moja ljubavi .
Moje te usne prije spavanja k sebi zovu i na tvoje grudi s tobom liježu ,
ljubavi moja jedina , poslušaj koliko sam sretan što me zauvijek voliš .

Lijepo je ući u srce i ugledati te

Lijepo je imati dušu koja te voli,
lijepo je imati srce i ugledati te,
lijepo je imati tijelo koje te želi,
i nije to jedino što je toliko lijepo,
lijepo je ući u dušu koja te voli,
lijepo je ući u srce i ugledati te,
lijepo je ući u tijelo koje te želi,
i nije to sve zbog čega je lijepo,
lijepo je pratiti dušu koja te voli,
lijepo je pratiti srce i ugledati te,
lijepo je pratiti tijelo koje te želi.

Radost duše tkaš u zvijezdama,
radosnom srcu postaješ kraljica,
radosno tijelo dojiš nagošću,
i svojom ljubavlju na usnama,
sreću duše tkaš u zvijezdama,
sretnom srcu postaješ kraljica,
sretno tijelo dojiš nagošću,
i kad usnama kružiš po meni,
uzbuđenost duše tkaš u zvijezdama,
uzbuđenom srcu postaješ kraljica,
uzbuđeno tijelo dojiš nagošću.

Dodirom duše grliš moju dušu,
dodirom srca ljubiš moje srce,
dodirom tijela pojiš moje tijelo,
i zbog toga što si tako dragocjena,
poljupcima duše grlim tvoju dušu,
poljupcima srca ljubim tvoje srce,
poljupcima tijela pojim tvoje tijelo,
i uz beskrajno nježno šaputanje,
zagrljajem duše grlim dušu tvoju,
zagrljajem srca ljubim srce tvoje,
zagrljajem tijela pojim tijelo tvoje.

Dušom primam divnu tvoju ljubav,
srcem primam plam tvojih očiju,
tijelom primam mirisne tvoje uzdahe,
i sve što primam negdje pamtim,
dušom pamtim divnu tvoju ljubav,
srcem pamtim plam tvojih očiju,
tijelom pamtim mirisne tvoje uzdahe,
i sve što pamtim negdje čuvam,
u duši čuvam divnu tvoju ljubav,
u srcu čuvam plam tvojih očiju,
u tijelu čuvam mirisne tvoje uzdahe.

KRAJ MENE


Kad te vidim onako vitku i bijelu
kako mojim pogledom nemirno lutaš
i tvoje sunce po meni blještavilo raspe
ja nebeskim beskrajem propadnem.

Kad k meni buketom osmijeha kreneš
i ispod mene samog nebo se otvori,
ja se u prozirnu pticu pretvorim,
pa prema tvojim poljupcima poletim.

Kad me zagrliš, poput vjetra huknem,
po meni se zvjezdana prašina spusti
i ja za tvojim poljupcima požurim,
da u porama vatrom procvjetam.

Kad osjetim kako mojom utrobom dišeš
i pučinom mojih toplih bedara ploviš,
uzbuđen u mekom carstvu se smirim,
i kao val, u luku blaženstva uplovim.

Zal Kopp

SAN

Neka te ne uznemiri , neobican pocetak pjesme ,
pricati cu ti mila , o snu , koji , u meni nocu , seta .
Vatri , sto me jutrom budi i miru koji osjecam ,
dok , u svakom koraku stiha , idem prema tebi .
Taman , kad se mjesec usece u sobu , prilazi mi san ,
a ti se , nevidljiva zamaknes iza prozirne zavjese .
Uz hladan zid proseces , nosis sunce , na ramenu
i pazis , da me , obris tvog pokreta , ne uznemiri..
U tom trenu , ispod krova , moga uspavanog tijela ,
s misli , samim rubom umornog oka , krisom legnes .
Ozarena lica , prekrijes moj osmjeh i poljupcima tiho ,
otjeras maglu , sa mojih , nemirnih ravnica .
Onda , starom mislju , primaknes se mome tijelu
i sa rijekom osjecaja , spustis prema uscu strasti .
Tu me tvoja ruka , k sebi , poput sutona , primi
i u odsjaju pijeska , skoljku bjelinom ponudi .
Kad vrt procvjeta , ti podamnom , dolinu otvoris ,
pa me njenim poljima i proplancima mamis .
Kako se vidicima slasti , primicem sve blize ,
to se san , kao vjetar , u meni , pokrece i mijenja .
Nista ne osjecam tada , osim tvoga , mekog tijela
i mojih uzavrelih dodira , preko njeznih proplanaka .
Odjednom shvatim , da sam sa snom , u tvome bicu
i da to, moja rastopljena dusa , u tvom tijelu sanja .
Presretnog i blazenog me budis , odlazis sa jutrom ,
ja se dizem i sa javom , na pocinak , s mirom spremam .
Vatra koju ostavljas , u sobi gori , ispod mojih vjedja ,
a svaki ugasli plam , u meni tad , novu zelju radja...


Zal Kopp

Ljubav duše


Ako kažem, ova pjesma ima značenje sna,
a sva radost što u njemu odavno spava si ti,
ako te usporedim s blagim osmjehom jutra,
jer zora oduvijek nosi ime tvog prvog pogleda,
hoćeš li me ovjenčati svojim srebrnim rukama,
uzeti k sebi i primiti kao sretno sazviježđe?

Mila moja, pamtim dan u kojem postaješ moja,
kad si se u lahoru nasmiješenog proljeća pojavila
i sa te svoje dvije ruke, uznemirene golubice,
poput drhtavog lišća zaplela u mom zraku,
a ja sam ti odmah naznačio nebo boje meda,
i tvoje je drhtanje u dahu tiho sletjelo na mene,
tražeći mjesto gdje će dva tvoja srca smjestit.

U mlazu prvog srca besmrtnost zvijezda čuvaš,
drugo srce, zamah toplog vjetra, duša tvoja ima,
oba srca, duboku i sretnu ljubav k meni nose,
a oči tvoje, mila, savršenim plesom zjenica sjaje,
i s pravom se moje misli u bistrom cvijeću tope,
jer si tragom zaboravljenih uzdaha snena stigla,
tišini mojoj ljudskoj, ljubav svoje duše priznala.

Po važnosti ljubavi jedino tebe želim

Već neko vrijeme šećem tvojim mirisom
a tišina lišća šapuće, čini mi se o tome
kako sam te sinoć, dok si naga ležala,
zanosno osvajao toplinom svojih usana.
Eto, s tim mirisom noći i usprkos danu
nastavljaš u meni, ne odmičeš ni tren,
a zvijezde, iako su se rastale od neba,
u srcu mene stalno šume kako ploviš.
U kapima tvog neprocjenjivog tijela
još držim čvrsto svoj užareni osmjeh,
i nabrekao u mekoći svih tvojih dodira
nježno slažem vlažan okus uzdaha.
Kad si zablistala sinoć poda mnom
i kao sretna žena primila u sebe tiho,
za mene je sve tvoje postalo moje
i sve moje pristiglo u tebe ostalo tvoje.
Mila moja, kakva si samo ljepota!
Po važnosti ljubavi jedino tebe želim,
jer kad rukama dotaknem tvoj struk,
tako se umilno pružaš mojim žilama.
Taj ljubavni sjaj tvog lica ljubim očima,
i poljupci s kojima te uvlačim u oganj
prelaze s mojih prstiju na tvoje grudi,
uvijek nestaju u naručju tvojih prepona.
Kad me oko sebe osmjehom saviješ
tvoju prisutnost osjećam u svom tijelu
i slušajući nezasitnu svoju krv kako vri
nijemo ulazim donoseći ti svoje srce.
Mirisna moja zvijezdo, izgovorena riječi,
noćima koje hodaju po žeravici postelje
zauvijek si me natopila svojim uzdasima.
Kako tebi mom anđelu, ne pokloniti dušu.