gost 41715
Elita
- Poruka
- 17.690
S obzirom da sam izrazito alergičan na nevladin sektor, naročito na onaj deo koji doji zapadna majka, a Srbi im brišu dupe, stvarno mi nije jasno otkud takvima ideja da mi šalju pozive za svoja predavanja, konkurse, kružoke itd.
Elem, već neko vreme meni stižu sve neke fine poruke, ono ,,s dužnim poštovanjem” i tako to od neke prefinjene EUropske gospode iz Fondacije Hajnrih Bel.
Ranije, nisam ni obraćao pažnju, mislim, spam-ko-spam, ali, eto, počeše u poslednje vreme i neke zanimljive poruke…
Poštovani gospodine ...,
Činjenica je da moramo razgovarati o Srebrenici kao što moramo da razgovaramo o mnogim drugim istorijskim događajima ne bismo li ih sačuvali od zaborava. Pa ipak slušamo puno izrečenog i čitamo mnogo napisanog na ovu temu što budi utisak da bi ćutanje bilo daleko bolje.
Događaji poput zločina u Srebrenici za nas predstavljaju izazov da pronađemo jezik kojim ćemo o tome govoriti još pre nego što počnemo da razgovaramo ili pišemo. Svi kojima je stalo jedino do toga šta tu ima da se kaže, podbacili su ako nisu razmislili o tome kako se o tome može i kako bi trebalo govoriti.
Ljudski jezik u kome možemo govoriti o neljudskom tako da nas taj jezik iz neljudskosti izvodi – kakav je to jezik? Oni koji nam možda mogu pomoći u pronalaženju takvog jezika jesu književnice i književnici, no, nije li i sama književnost u istoriji često bila instrument neljudskog?
Moraćemo da pronađemo taj jezik koji nam dozvoljava da na ljudski način govorimo o neljudskom. Moraćemo da potražimo i one od kojih možemo da ga učimo.
Fondacija Hajnrih Bel u goste je pozvala sagovornicu i sagovornika u nadi da nam u tome mogu pomoći:
↘ Svetlana Aleksijevič, rusko-ukrajinsko-beloruska spisateljica, autorka koja istražuje književnost i opisuje sve fenomene nasilja i patnje što su pratile raspad Sovjetskog Saveza: od Černobila preko rata u Avganistanu, sve do Čečenije i sasvim obične svakodnevnice u društvu u kome je nasilje ostavilo svoj pečat.
↘ Huan Aransadi, baskijsko-španski antropolog, posmatrač i analitičar baskijskih kao i drugih oblika nacionalističkog nasilja, istraživač onih procesa u kojima čitava društva oblaguju druge i sebe o sebi samima, obmanjuju, ostavljaju u neznanju, procesa koji se listom svi odigravaju posredstvom jezika i koje možemo razumeti samo ako nam pođe za rukom da nađemo jedan drugi jezik.
Fondacija Hajnrih Bel srdačno Vas poziva da nam se u toj potrazi priključite dana
15. jula 2010. u Centru za kulturnu dekontaminaciju u 20 časova
u razgovoru sa
Svetlanom Aleksijevič, Svetlanom Slapšak i Dejanom Ilićem i
20. jula 2010. u Centru za kulturnu dekontaminaciju u 20 časova
u razgovoru sa
Huanom Aransadijem, Irenom Ristić i Obradom Savićem
Tekstove Svetlane Aleksijevič i Huana Aransadija koji će Vam približiti njihov rad i razmišljanja, možete preuzeti sa naše internet stranice: www.boell.rs
Mislim, odazvao bih se ja tom pozivu na razgovor o Srebrenici, ali nešto ne verujem da bi bih bio podoban da ostanem na ćaskanju posle prvih par rečenica.
Inače, onako, radoznalosti radi, bacih malo pogled da vidim, po kom su to velikanu nazvali svoju fondaciju...
Onako, za prvu pomoć...
http://en.wikipedia.org/wiki/Heinrich_Böll
Hajnrih Teodor Bel (21. Decembar 1917 – 16. Jul 1985) jedan od najuticajnijih pisaca posleratne nemačke. Bel je 1967. dobio Nagradu Georga Bihnera, a 1967. Nobelovu nagradu za književnost.
Rođen je u Kelnu, u Nemačkoj, u porodici katoličkih pacifista, koji su se kasnije suprotstavljali usponu nacizma. Tokom 30-ih, uspešno je odbijao da se učlani u Hitlerovu omladinu. Bio je šegrt u knjižari, a zatim je studirao nemački jezik na Kelnskom univerzitetu. Nakon što je mobilisan u Vermaht, služio je u Francuskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Sovjetskom savezu i četiri puta je ranjavan pre nego što su ga Amerikanci zarobili 1945.
Dakle, nacistički nobelovac.
Dobro, ‘ajde, možda je čovek lepo pisao, pa nema veze što je bio nacista
Mislim, ipak je on bio prvi jatak izbeglog Solženjicina, čoveka koji je ,,otkrio svetu užase gulaga”.
Isto kao što je lepo pisao i Ginter Gras, koji je tek 2006. priznao da je služio u oklopnim jedinicama Waffen SS-a.
Baš kao što je lepo pisala i Herta Miler, čiji se otac takođe borio u redovima Waffen SS-a, inače pripadnica nemačke manjine u Rumuniji, koja je takođe svetu ,,obznanila patnje nemačke manjine po sovjetskim gulazima iz vremena sovjetske okupacije Rumunije"
Nego, kol’ko ono beše ima nobelovaca koji su služili u Crvenoj Armiji
A, da - samo Solženjicin…
Inače, zašto bi se jedna fonadcija nazvana po bivšem nacisti nobelovcu toliko interesovala za Srebrenicu?
Mislim, kako li bi samo Nemcima mogla da se isplati priča o novom genocide u Evropi…?
Poslednja izmena: