I tako vidimo da kneževina Zahumska, kako u vreme kada je Nemanja postao raški veliki župan tako i u vreme kada je sišao sa vlasti, nije bila sastavni deo njegove države. Izašavši iz sklopa zetske države oko 1102. godine, ona je postala zasebna, samostalna država, i kao takva ostala i dalje tokom XII veka. Pitanje političkog položaja kneževine Zahumske posle Nemanjine abdikacije i Miroslavljeve smrti, odnosno za vreme Stevana Nemanjića, i dalje, zahteva posebnu raspravu.
Suština svega je ovo dali je bio brat od ujaka ili tetke nema nikakave važnosti osim da se prave ovakve priče , dakle mnoge stvari možemo staviti pod znak pitanja prvo Bodinovo podizanje Barske biskupije i pripajanje Srbije , Bosne , i Humske , zatim opet samo katoličanstvo u Duklji za tako malo vremena tačnije od 10 veka a počelo je ovde:
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Tomislav
Tomislav (I) Trpimirović je bio knez Primorske Hrvatske (910—925), osnivač i prvi vladar (925—928) kraljevine Hrvatske i najmoćniji hrvatski vladar. Tokom svoje vladavine, proširio je svoj posed i na Panonsku Hrvatsku čime je stvorio jedinstvenu hrvatsku državu koju je uzdigao na rang kraljevine. Posle sloma prvobitne Srbije pod Zaharijom Pribislavljevićem 924. godine, pružio je zaštitu srpskim izbeglicama zbog čega je došao u sukob sa bugarskim carem Simeonom Velikim (864—927) čije snage je potukao negde na prostoru današnje Bosne i Hercegovine 927. godine. Na velikim crkvenonarodnim saborima u Splitu je podržao latinsko sveštenstvo, splitsku nadbiskupiju i ukidanje slovenskog bogosluženja čime je protivno zalaganjima ninskog biskupa Grgura i među Južnim Slovenima ukinuto bogosluženje na slovenskom jeziku, nakon što je 885. godine propala moravskopanonska misija Solunske braće. Na tim saborima je pored Tomislava, učestvovao, kao predstavnik zahumskih Srba, Mihajlo Višević, što su neki tumačili njegovim vazalnim odnosom prema Tomislavu, iako o tome nema potvrde u istorijskim izvorima. Teško je dati realnu sliku obima i snage Tomislavove države usled škrtosti podataka o tom vremenu, ali se iz uspešnih borbi sa Simeonom, koji je u to doba bio najmoćniji vladar na Balkanskom poluostrvu, kao i pominjanja vojne sile kojom je ona raspolagala u spisu „O upravljanju Carstvom“ vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (913—959), može se zaključiti da je ona bila značajan vojni faktor u tom delu Evrope.
U njegovu čast je grad Duvno u Bosni i Hercegovini, preimenovan u Tomislavgrad, pošto se u romantičarskoj tradiciji smatralo da je u njegovoj blizini ovenčan za kralja, iako o tome nema potvrde u istorijskim izvorima.
Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910.; tradicionalno se smatra da je proglašen kraljem 925., a vladao je bar do 928. O njemu se pouzdano zna dosta malo, u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića.
Ne zna se skoro ništa o dolasku Tomislava na vlast i odlasku s nje, a titula kralja je osporavana; ne zna se kad i kako ju je stekao, i što je točno značila.
Crkveni sabori
Godina 925. i 928. su u Splitu održani crkveni sabori, koji su se uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i upotrebe "slavenskog jezika" u bogoslužju. Na prvom crkvenom saboru 925. odlučeno je da pravo na metropolitsku čast ima splitski nadbiskup Ivana. Odlučivano je između ninskog biskupa Grgura, zadarskog biskupa Formina i splitskoga nadbiskupa Ivana. Ninski se biskup nakon prvog crkvenog sabora žalio papi pošto je mislio da on zaslužuje biti poglavar, pa je održan drugi crkveni sabor na kojem je splitski nadbiskup potvrđen kao poglavar, a ninska je biskupija ukinuta i njezino su područje podijelile druge biskupije. Tomislav je vjerojatno bio prisutan na oba crkvena sabora.
Proglašenje kraljem
Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex ("kralj"), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj.
Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; smatra se dosta nepouzdanim) se opisuje krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi. Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju.
Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz. Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao "rex Vulgarorum" iako je bio samo kan.
O Tomislavu se vjerojatno može zaključiti da ga je papa smatrao kraljem, a da ga Bizant nije priznavao.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Kralj_Tomislav#Crkveni_sabori
Dakle katolicizam u Duklji od 10 veka i obnavljanje Barske biskupije latinskim sveštenstvom ukidanje službe na slovenskom!
Dakle u vreme rata između Srbije Bugarske i Vizantije gde Srbija u jednom trenutku postaje obezglavljena kao vazal bugarske sa stalnim ratovima i borbama za osamostaljenje od probugarske politike koja postavlja pretedente koji bi u zgodnom trenutku opet zaratili , ovo stanje sa druge strane podriva i koristi Vizantija , posle kratkotrajne Časlavove uspostavljene obnovljene države Srbija se raspada!
Do obnove Barske biskupije u punom smislu dolazi za vreme kralja Mihajla i širenje za vreme Konstantina Bodina gde dolazi do sveopšteg slovenskog ustanka protiv Vizantije:
11072
http://sr.wikipedia.org/wiki/Словенски_уста
%D0%BD%D0%B0%D0%BA_%D1%83_%D0%9F%D0%BE%D0%BC%D0%BE%D1%80%D0%B0%D0%B2%D1%99%D1%83_1072.
Константин Бодин је био српски краљ и краљ Словена од 1081. до после 1101. године.
http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%BE%D0%BD%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B8%D0%BD_%D0%91%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D0%BD
U vreme Konstantina Bodina Hum , Srbija i Bosna je bila pod jurisdikcijom Braske biskupije vrlo je diskutabilno koliko je uopšte katoličanstvo bili sveprisutno u Duklji ako je u Splitu bio Mihajlo Višević pa prema stanju kasnijem u humu ne vidimo da je to katoličanstvo uzelo maha sem formalnog priznanja ne verujem da ga je bilo u Zeti sem u strogom primorju među vlastelom jedini legitimni katolicizam je bila Mihajlova kruna!
rezultat nakon 60 godina je ovakav:
Desa (oko 1161—1165), srpski župan
Desa, srpski župan koji je bio u opoziciji Urošu II i Manojlu I Komninu, a u prijateljstvu sa Mađarima.
Nakon Beloševe kratkotrajne vladavine u Raškoj, velikožupanski presto je preuzeo njegov najmlađi brat Desa.
On je bio formalno vazal Vizantije. Desa je u teškim uslovima potpune dominacije vizantijske sile po čitavom Balkanskom poluostrvu, pokušao da nastavi politiku svojih prethodnika, Uroša I i Uroša II Primislava , i da uspostavi šire veze sa potencijalnim saveznicima u Evropi.
Prve diplomatske misije je načinio bračnom ponudom. Svoju najstariju kćer je udao za kneza Leonarda Osorskog, sina venecijanskog dužda Vitala II Mikijelija. Desini poslanici se nalaze u dalekoj Nemačkoj, gde takođe pokušavaju da uspostave savez putem ženidbe druge Desine ćerke za nemačkog markgrofa, što je izazvalo bes vizantiskog cara Manojla Komnina.
Pored osvih diplomatskih misija, Desa postiže izuzetne uspehe u odnosu na Duklju. U Letopisu popa Dukljanina se navodi da se da su se stari neprijatelji podigli protiv kneza Radoslava i njegove braće Jovana i Vladimira, štićenika cara Manojla.
Oni pozivaju velikog župana Desu i predaju mu Zetu i Trebinje (Travuniju) na vlast.
Neprijateljstvo između cara Manojla i župana Dese kulminira nakon Desinog zauzeća oblasti Dendra, koju je po sporazumu trebao da preda Vizantiji, ali je odbio. Car Manojlo ga zbog neverstva, čim je završio borbu sa Mađarima (Ugrima), sa jakom vojskom napao i zarobio kod Niša 1165. To se desilo onda kada su na Desu posumnjali vizantinci da sarađuje sa Zapadom, a naročito sa Ugarskom. U takvoj situaciji Desa je pozvao ugarske poslanike da dođu na sastanak sa Carem da bi iskazali lojalnost Desi samo prema Vizantiji, a ne i prema Ugarskoj. U celoj raspravi, jedan od ugarskih poslanika je oslovio Desu sa "naš gospodar", što je navelo Vizantince da posumnjaju u Desinu lojalnost. Vojnici su zarobili Desu i poslali ga u Carigrad gde je bio jedno vreme zatočen. Tako je Desa izgubio položaj velikog župana Raške, a car Manojlo je za novog župana postavio župana iz sporedne porodične grane-Tihomira, Nemanjinog starijeg brata.
Poslednji boravak Dese je bio u okolini Trebinja. Prema Mavru Orbiniju, on je umro najverovatnije početkom 1166. godine. Sahranjen je u crkvi sv. Petra u Trebinjskom Polju (sedam kilometara jugoistočno), čiji se ostaci i danas mogu videti.
Nakon arheološkog iskopavanja, pronađen je jedan ktitorski grob, koji je najverovatnije bio Desin grob.