Mjöllnir
Domaćin
- Poruka
- 3.501
Ovaj potez ni u kom slučaju ne krije u sebi neki zli nacizam, mržnju niti bilo šta drugo; već samo pokušaj da dodjemo do više informacija o pomenutom junaku i njegovoj jedinici.
Koliko sam upoznat, Veljko Milanković je vodio časnu borbu, borbu za svoj narod, za svoju zemlju; i ne nosi u sebi karakteristike "pljačkaša" niti bilo čega sličnim tome...
Za nesto vise poslužiću se copy/paste :
VELJKO MILANKOVIĆ, KOMANDANT "VUKOVA SA VUČJA"
Vječni duh SRPSKIH OBILIĆ
I prije no što je poljubac smrti poprimio okus neopozivost (14. februara ratne 1993. godine) nakon ranjavanja u grotlu benkovačkog fronta, legendarni poručnik se bijaše preselio u istoriju, predanje i pjesmu. Njegovi "vukovi" ostali su na braniku srpskih zemalja, i dalje se junački boreći. A za junacima se - kao što reče hrabra srpska majka - ne plače!
Isticao je avrgst ratne 1991. rodi. Ljetni predvečernjim pljusak tek beše prominuo Zapadnom Slavonijom, kad je u bazu srpske vojske i JNA u Okučanima stigla kratka poruka:
'Vukovi s Vučjaka "prodrli su u Jasenovac i preuzeli kontrolu nad mjestom. Prekinuta su strašna ustaška divljanja na svetoj i mučeničkoj srpskoj zemlji. Zarobljena dva tenka T -84; jedan oklopni transporter, veće količine pješačkog naoružanja i municije, kompletno naoružanje, oprema i municija iz armirane stanice ustaške policije. Oslobodioci Nisu imali gubitaka ....
Držeći papir s porukom u ruci, major JNA, povjerenik generala Nikole Uzelca, nije krio nevjericu:
- Nemoguće! Pa njih je, poslije prekjučerašnje odbrane Okučana, ostalo svega četrdeset šestorica! .. .
Nepun sat i po kasnije pristigla je nova poruka:
"Ojačani vod" Vukova sa Vuicjaka 'sačekao je na Bročicama hrvatske snage koje su bježale iz Jasenovca i definitivno ih razbio. Neprijatelj je imao trideset sedam mrtvih i više desetaka teško Ranjenih. Naše snage - bez gubitaka ... "
Iste večeri iz Jasenovca je, s potpisom poručnika Veljka Milankovića, komandanta "Vukova s Vučjaka", stigla i treća depeša:
"Imamo pouzdana saznanja da Novsku u ovom trenutku ne brani više od sto dva deset ustaša. Tome treba dodati i izvjestan broj onih koji su se u rasulu povukli iz rejona Jasenovca ka Novskoj. Ovo je jedinstvena prilika da se, bez velikih problema, uspostavi naša kontrola nad ovim važnim mjestom. Tražimo hitno odobrenje za napad. "
Istorija će. ako još ima onih kojima to nije jasno, dokončati objašnjenje za što traženo odobrenje nikada nije stiglo.
U zviježđu "Belog vuka"
Tog avgusta prvi put sam čuo za "Vukove s Vučjaka" i njihovog zapovjednika poručnika Veljka Milankovića.
Milankovići su korijenima iz Crne Gore, okolina Plužina. U trećem koljenu unazad doselili su se na planinu Vučjak, opština Prnjavor, Bosanska Krajina. Jednog zimskog praskozorja, 5. januara 1955, u njihovom domu rođeno je zdravo muško dijete koje je na krštenju dobilo staro hajdučko ime - Veljko.
Prije ovoga rata Veljko Milanković, po obrazovanju saobraćajni tehničar, bio je jedan od najmoćnijih privatnih poduzetnika u Bosanskoj Krajini. Kad je počelo uzdizanje srpskog nacionalnog pokreta i u bivšoj BiH, pod firmom Srpske demokratske stranke, on je u Prnjavoru bio ne samo vrlo aktivni činilac već i jedan od glavnih donatora.
Na Vidovdan 1990, u Bosanskom Grahovu, održao je važan skup najviđenijih Srba Bosanske i Kninske Krajine. Odlučeno je, pored ostalog, da se iz svih bo sanskokrajiških općina, za ne daj Bože, uputi određen broj ljudi na obuku u Golubić kraj Knina. Među upućenima, po svom htenju, bio je i Veljko Milanković.
Poslije brze i vrlo kvalitetne obuke, Milanković se u Prnjavor vratio s činom poručnika. Od više znalaca moglo se čuti: teško je odrediti je li Veljko Milanković više naučio od vrsnih in struktora u Golubiću, ili pak oni od njega.
Odmah po povratku, na rodnom Vučjak osniva bazu i otpočinje obučavanje svojih budućih boraca. Bijahu tu pretežno stasiti mladići iz Prnjavora i okoline. Na lijevi rukav svojih uniformi prišivaju bijeloga vuka, što će ubrzo postati njihov čuveni zaštitni znak-Kape nikad neće nositi. Važno je, govorahu, ono pod kapom i u srcu. . .
Četrdeset šest »Vukova« oalobađa Jasenovac
Vatreno krštenje »Vukovi" su imali na Kozari. Munjevitom akcijom, u sa odabranim srpskmm borcima iz Omarske, preuzeli su kontrolu nad televizijskim relejoj i probili informativnu blokadu pod kojom su HTV, jUTEL i Alijina RTV Sarajevo držali zapadne srpske zemlje.
Drugog avgusta 1991, ustaškim napadom na Okučani, buknuo je dugo najavljivani rat u Zapadnoj Spavonijn. Ubrzo, procjenjujući ctanje u JNA i odnos snaga na tek otvorenom frontu, Vlada Bosanske krajine hitno poziva "Vukove s Vučjaka" da se uključe u borbu.
Tačno 24. avgusta, "Vukovi" su, noću, prešli Savu i ušli u selo Mlaka na lijevoj obali. Potom, kroz polja i bespuća, kroz šikare i kukuruzišta, s teritorije pod jakom ustaškom kontrolom, izbijaju na nadvožnjak u Vrbovljanima, u tom trenutku ključnu tačku za obranu Okucana. Sa zaprepašćenjem su konstatovali da na toj presudnoj tački nema srpskih snaga. U borbu ulaze odmah.
Okučani su odbranjeni, važna sela Tovac i Grijeđani oslobođena. .. Besni zbog velikih gubitaka i neuspjeha u pohodu na Okučane, ustaše otpočinju strašna divljanja u Jasenovcu.
+++++++++++++++++
Spreman sam, gospodo
bezuvjetno izvršiti
svaku vašu naredbu,
sem one koja
predstavlja očiglednu
izdaju srpskog naroda
i njegovih
nacionalno-državnih
interesa - obratio se
poručnik Milanković
svojim
pretpostavljenima u
Zapovjedništvu Korpusa
++++++++++++++++
. Morali smo napasti odmah. Bejasmo u sadejstvu sa 11. krajiško-du
Bičkom brigadom, koja je dobro odradila posao. No istina je da je u Jasenovac ušlo i preuzelo kontrolu nad njim 46 mojih "Vukova s Vučjaka". . .
Kaža o herojima i trgovcima
Pošto odobrenje za napad na Novsku nije stiglo, "Vukovi" se, čim se stabilizovala lokalna vlast u Jasenovcu, povlače u svoju bazu na Vučjak. Radilo se, za pravo, o trodnevnom predahu i popuni ljudstvom i naoružanjem, nakon čega je bio planiran veliki pohod na Novu Gradišku. Trebali su se "Vukovi" u Srpcu prebace preko Save i tajno uđu duboko zaleđe ustaške odbrane. Istovremeno Okučanski jedinice teritorijalne odbra ne imale su zadatak da frontalno krenu ka Novoj Gradišci. ..
Sve je u bazi na Vučjak bilo u znaku priprema za delikatni pothvat. Večer pred polazak, 14. novembra 1991, na Vučjak je stigao vodnik vojne policije iz Banjaluke Braiko Ratić, koji je prenio Veljku da ga hitno traži general Uzelac.
I Veljko Milanković je u Banjaluci zadržan u pritvoru. Bez ikakvih papira bez zvaničnim istrage, bez pravog objašnjenja, u ćeliji zatvora na Tunjicama ostao je više od mjesec dana. Njegovi borci su puštani, postupno, u grupicama, a on je zadržan zadnji.
Kasnije se ispostavilo da su tih mjesec i kusur dana bili ključni u ratu za Zapadnu Slavoniju. Svi koji su mogli bataliti planiranu trgovinu srpskom zemljom ne bijahu poželjni tih dana. A poručnik Milanković je silno zgriješio, kako će kasnije čuti, zbog izjave u Zapovjedništvu Korpusa:
Spreman sam, gospodo
bezuvjetno izvršiti
svaku vašu naredbu,
sem one koja
predstavlja očiglednu
izdaju srpskog naroda
i njegovih
nacionalno-državnih
interesa - obratio se
poručnik Milanković
svojim pretpostavljenima u Zapovjedništvu Korpusa
Kad je Milanković ponovo stigao na Vučjak, stanje u Zapadnoj Slavoniji bilo je, za Srbe, izuzetno nepovoljno. Pada Mašićka ,Šagovina, padaju Širinci, ugroženi su Čaglić, Bodska, Okučani ... Na glasnika iz Okučana u bazi na Vučjak nije trebalo dugo čekati.
- Prihvatili smo, bez dvoumljenja, i krenuli u najkraćem mogućem roku. jer od početka smo znali i zacrtali ako dopustimo da neko od svega ovoga napravi privatne, klanovskim ili stranačke ratove, Srbima se ne piše ništa dobro - kazao mi je Veljko.
. Ranjen je 28. februara 1992. (Nagazna mina), kad su "Vukovi" pod sumnjivim okolnostima poslati u jednu noćnu akciju. (Na jednoj mojoj kutiji "drine" bez filtera, Veljko mi je iscrtao situaciju širom sela Smrtići i objasnio "sistsm navlačennja na tanak led .. ..)
Kroz nagaravljene perspektive, najvjerovatnije helikopterom, dospijeva na VMA u Beogradu. Liječenje nikada nije završeno.
Iz blokiranih zapadnih srpskih zemalja do poručnika Milankovića doprli su pozivi. Otpočinjali je "Operacija koridor", a nju je teško bilo i zamisliti bez "Vukova s Vučjaka".
Sudbina operacije "Koridor" lomila se, već u startu, u bitci za Cer. Poručnik Milanković predvodio je svoje "Vukove" s gipsom na ranjenoj nozi (tako je bilo u svim bitkama tijekom operacije). Zestokim jurišom "Vukovi", u sadejstvu sa hrabrom Kordunaškom četom, probijaju ušančene ustaške linije i čine prvi korak na "Putu Života". . .
>> Ide Veljko, za njim idu momci. . . <<
Na zahtjev Milana Martića, "Vukovi" su u nastavku operacije "Kodridor" bili u drugoj taktičkoj grupi krajiškog pukovnika (sada generala) Mileta Novakovića.
Nalet srpskih snaga zaglavio se nedugo poslije bitke na Ceru. Pukovnik Simić je, forsirajući Bosnu, bio bačen natrag. Na vrlo nepovoljnom terenu, bilo je gotovo nemoguće odlučujuću tehniku provući naprijed. Na prijedlog Veljka Milankovića, nakon višednevnog generalskog nećkanja, tehnika je spuštena s brda i trebalo je pokušati proboj putem, u koloni. Odluka je bila rizična, ali, zapravo, jedino moguća!
I, kolona je krenula. Na čelu su bili "Vukovi" i nevelika tenkovska jedinica
"Sivca" (nazvana po svome hrabrom komandiru "ražalovanom poručniku Sivcu").
U žestokim borbama "u hodu" - preko Dobor-kule Jakeš, Pećnik, Mionice i Lipa - uspijevaju probiti i lrovuku tehniku bez gubitaka. Pala je i Modriča.Uzimanje Odžaka potom je bila stvar rutine ..
Koliko sam upoznat, Veljko Milanković je vodio časnu borbu, borbu za svoj narod, za svoju zemlju; i ne nosi u sebi karakteristike "pljačkaša" niti bilo čega sličnim tome...
Za nesto vise poslužiću se copy/paste :
VELJKO MILANKOVIĆ, KOMANDANT "VUKOVA SA VUČJA"
Vječni duh SRPSKIH OBILIĆ
I prije no što je poljubac smrti poprimio okus neopozivost (14. februara ratne 1993. godine) nakon ranjavanja u grotlu benkovačkog fronta, legendarni poručnik se bijaše preselio u istoriju, predanje i pjesmu. Njegovi "vukovi" ostali su na braniku srpskih zemalja, i dalje se junački boreći. A za junacima se - kao što reče hrabra srpska majka - ne plače!
Isticao je avrgst ratne 1991. rodi. Ljetni predvečernjim pljusak tek beše prominuo Zapadnom Slavonijom, kad je u bazu srpske vojske i JNA u Okučanima stigla kratka poruka:
'Vukovi s Vučjaka "prodrli su u Jasenovac i preuzeli kontrolu nad mjestom. Prekinuta su strašna ustaška divljanja na svetoj i mučeničkoj srpskoj zemlji. Zarobljena dva tenka T -84; jedan oklopni transporter, veće količine pješačkog naoružanja i municije, kompletno naoružanje, oprema i municija iz armirane stanice ustaške policije. Oslobodioci Nisu imali gubitaka ....
Držeći papir s porukom u ruci, major JNA, povjerenik generala Nikole Uzelca, nije krio nevjericu:
- Nemoguće! Pa njih je, poslije prekjučerašnje odbrane Okučana, ostalo svega četrdeset šestorica! .. .
Nepun sat i po kasnije pristigla je nova poruka:
"Ojačani vod" Vukova sa Vuicjaka 'sačekao je na Bročicama hrvatske snage koje su bježale iz Jasenovca i definitivno ih razbio. Neprijatelj je imao trideset sedam mrtvih i više desetaka teško Ranjenih. Naše snage - bez gubitaka ... "
Iste večeri iz Jasenovca je, s potpisom poručnika Veljka Milankovića, komandanta "Vukova s Vučjaka", stigla i treća depeša:
"Imamo pouzdana saznanja da Novsku u ovom trenutku ne brani više od sto dva deset ustaša. Tome treba dodati i izvjestan broj onih koji su se u rasulu povukli iz rejona Jasenovca ka Novskoj. Ovo je jedinstvena prilika da se, bez velikih problema, uspostavi naša kontrola nad ovim važnim mjestom. Tražimo hitno odobrenje za napad. "
Istorija će. ako još ima onih kojima to nije jasno, dokončati objašnjenje za što traženo odobrenje nikada nije stiglo.
U zviježđu "Belog vuka"
Tog avgusta prvi put sam čuo za "Vukove s Vučjaka" i njihovog zapovjednika poručnika Veljka Milankovića.
Milankovići su korijenima iz Crne Gore, okolina Plužina. U trećem koljenu unazad doselili su se na planinu Vučjak, opština Prnjavor, Bosanska Krajina. Jednog zimskog praskozorja, 5. januara 1955, u njihovom domu rođeno je zdravo muško dijete koje je na krštenju dobilo staro hajdučko ime - Veljko.
Prije ovoga rata Veljko Milanković, po obrazovanju saobraćajni tehničar, bio je jedan od najmoćnijih privatnih poduzetnika u Bosanskoj Krajini. Kad je počelo uzdizanje srpskog nacionalnog pokreta i u bivšoj BiH, pod firmom Srpske demokratske stranke, on je u Prnjavoru bio ne samo vrlo aktivni činilac već i jedan od glavnih donatora.
Na Vidovdan 1990, u Bosanskom Grahovu, održao je važan skup najviđenijih Srba Bosanske i Kninske Krajine. Odlučeno je, pored ostalog, da se iz svih bo sanskokrajiških općina, za ne daj Bože, uputi određen broj ljudi na obuku u Golubić kraj Knina. Među upućenima, po svom htenju, bio je i Veljko Milanković.
Poslije brze i vrlo kvalitetne obuke, Milanković se u Prnjavor vratio s činom poručnika. Od više znalaca moglo se čuti: teško je odrediti je li Veljko Milanković više naučio od vrsnih in struktora u Golubiću, ili pak oni od njega.
Odmah po povratku, na rodnom Vučjak osniva bazu i otpočinje obučavanje svojih budućih boraca. Bijahu tu pretežno stasiti mladići iz Prnjavora i okoline. Na lijevi rukav svojih uniformi prišivaju bijeloga vuka, što će ubrzo postati njihov čuveni zaštitni znak-Kape nikad neće nositi. Važno je, govorahu, ono pod kapom i u srcu. . .
Četrdeset šest »Vukova« oalobađa Jasenovac
Vatreno krštenje »Vukovi" su imali na Kozari. Munjevitom akcijom, u sa odabranim srpskmm borcima iz Omarske, preuzeli su kontrolu nad televizijskim relejoj i probili informativnu blokadu pod kojom su HTV, jUTEL i Alijina RTV Sarajevo držali zapadne srpske zemlje.
Drugog avgusta 1991, ustaškim napadom na Okučani, buknuo je dugo najavljivani rat u Zapadnoj Spavonijn. Ubrzo, procjenjujući ctanje u JNA i odnos snaga na tek otvorenom frontu, Vlada Bosanske krajine hitno poziva "Vukove s Vučjaka" da se uključe u borbu.
Tačno 24. avgusta, "Vukovi" su, noću, prešli Savu i ušli u selo Mlaka na lijevoj obali. Potom, kroz polja i bespuća, kroz šikare i kukuruzišta, s teritorije pod jakom ustaškom kontrolom, izbijaju na nadvožnjak u Vrbovljanima, u tom trenutku ključnu tačku za obranu Okucana. Sa zaprepašćenjem su konstatovali da na toj presudnoj tački nema srpskih snaga. U borbu ulaze odmah.
Okučani su odbranjeni, važna sela Tovac i Grijeđani oslobođena. .. Besni zbog velikih gubitaka i neuspjeha u pohodu na Okučane, ustaše otpočinju strašna divljanja u Jasenovcu.
+++++++++++++++++
Spreman sam, gospodo
bezuvjetno izvršiti
svaku vašu naredbu,
sem one koja
predstavlja očiglednu
izdaju srpskog naroda
i njegovih
nacionalno-državnih
interesa - obratio se
poručnik Milanković
svojim
pretpostavljenima u
Zapovjedništvu Korpusa
++++++++++++++++
. Morali smo napasti odmah. Bejasmo u sadejstvu sa 11. krajiško-du
Bičkom brigadom, koja je dobro odradila posao. No istina je da je u Jasenovac ušlo i preuzelo kontrolu nad njim 46 mojih "Vukova s Vučjaka". . .
Kaža o herojima i trgovcima
Pošto odobrenje za napad na Novsku nije stiglo, "Vukovi" se, čim se stabilizovala lokalna vlast u Jasenovcu, povlače u svoju bazu na Vučjak. Radilo se, za pravo, o trodnevnom predahu i popuni ljudstvom i naoružanjem, nakon čega je bio planiran veliki pohod na Novu Gradišku. Trebali su se "Vukovi" u Srpcu prebace preko Save i tajno uđu duboko zaleđe ustaške odbrane. Istovremeno Okučanski jedinice teritorijalne odbra ne imale su zadatak da frontalno krenu ka Novoj Gradišci. ..
Sve je u bazi na Vučjak bilo u znaku priprema za delikatni pothvat. Večer pred polazak, 14. novembra 1991, na Vučjak je stigao vodnik vojne policije iz Banjaluke Braiko Ratić, koji je prenio Veljku da ga hitno traži general Uzelac.
I Veljko Milanković je u Banjaluci zadržan u pritvoru. Bez ikakvih papira bez zvaničnim istrage, bez pravog objašnjenja, u ćeliji zatvora na Tunjicama ostao je više od mjesec dana. Njegovi borci su puštani, postupno, u grupicama, a on je zadržan zadnji.
Kasnije se ispostavilo da su tih mjesec i kusur dana bili ključni u ratu za Zapadnu Slavoniju. Svi koji su mogli bataliti planiranu trgovinu srpskom zemljom ne bijahu poželjni tih dana. A poručnik Milanković je silno zgriješio, kako će kasnije čuti, zbog izjave u Zapovjedništvu Korpusa:
Spreman sam, gospodo
bezuvjetno izvršiti
svaku vašu naredbu,
sem one koja
predstavlja očiglednu
izdaju srpskog naroda
i njegovih
nacionalno-državnih
interesa - obratio se
poručnik Milanković
svojim pretpostavljenima u Zapovjedništvu Korpusa
Kad je Milanković ponovo stigao na Vučjak, stanje u Zapadnoj Slavoniji bilo je, za Srbe, izuzetno nepovoljno. Pada Mašićka ,Šagovina, padaju Širinci, ugroženi su Čaglić, Bodska, Okučani ... Na glasnika iz Okučana u bazi na Vučjak nije trebalo dugo čekati.
- Prihvatili smo, bez dvoumljenja, i krenuli u najkraćem mogućem roku. jer od početka smo znali i zacrtali ako dopustimo da neko od svega ovoga napravi privatne, klanovskim ili stranačke ratove, Srbima se ne piše ništa dobro - kazao mi je Veljko.
. Ranjen je 28. februara 1992. (Nagazna mina), kad su "Vukovi" pod sumnjivim okolnostima poslati u jednu noćnu akciju. (Na jednoj mojoj kutiji "drine" bez filtera, Veljko mi je iscrtao situaciju širom sela Smrtići i objasnio "sistsm navlačennja na tanak led .. ..)
Kroz nagaravljene perspektive, najvjerovatnije helikopterom, dospijeva na VMA u Beogradu. Liječenje nikada nije završeno.
Iz blokiranih zapadnih srpskih zemalja do poručnika Milankovića doprli su pozivi. Otpočinjali je "Operacija koridor", a nju je teško bilo i zamisliti bez "Vukova s Vučjaka".
Sudbina operacije "Koridor" lomila se, već u startu, u bitci za Cer. Poručnik Milanković predvodio je svoje "Vukove" s gipsom na ranjenoj nozi (tako je bilo u svim bitkama tijekom operacije). Zestokim jurišom "Vukovi", u sadejstvu sa hrabrom Kordunaškom četom, probijaju ušančene ustaške linije i čine prvi korak na "Putu Života". . .
>> Ide Veljko, za njim idu momci. . . <<
Na zahtjev Milana Martića, "Vukovi" su u nastavku operacije "Kodridor" bili u drugoj taktičkoj grupi krajiškog pukovnika (sada generala) Mileta Novakovića.
Nalet srpskih snaga zaglavio se nedugo poslije bitke na Ceru. Pukovnik Simić je, forsirajući Bosnu, bio bačen natrag. Na vrlo nepovoljnom terenu, bilo je gotovo nemoguće odlučujuću tehniku provući naprijed. Na prijedlog Veljka Milankovića, nakon višednevnog generalskog nećkanja, tehnika je spuštena s brda i trebalo je pokušati proboj putem, u koloni. Odluka je bila rizična, ali, zapravo, jedino moguća!
I, kolona je krenula. Na čelu su bili "Vukovi" i nevelika tenkovska jedinica
"Sivca" (nazvana po svome hrabrom komandiru "ražalovanom poručniku Sivcu").
U žestokim borbama "u hodu" - preko Dobor-kule Jakeš, Pećnik, Mionice i Lipa - uspijevaju probiti i lrovuku tehniku bez gubitaka. Pala je i Modriča.Uzimanje Odžaka potom je bila stvar rutine ..
Poslednja izmena: