Ex katedra
Mitološka fantastika u Banjanima
Nesporno najčuveniji detalj politeističkog poimanja svijeta u mome plemenu su vještice. Odistinski se vjerovalo da postoje vještice koje su često nazivane rogošama. Pamtim svoga maloga brata Mila koji je umro od nepunu godinu dana svojega života. Majka pričaše „šta ga je odnijelo u zemlju“.
Veljaše majka, u preśenak sunca buši na vrata kuma N.B. Nalet je bilo i na oni svijet! Vrtala se s Velimlja, kuća joj je bila u jednom graovskom selu, ajde da ga ne spominjem. Ja držah dijete na rukama, razgracijalo se, smije se, ma to bijaše zdravo dijete od puna naručja.
Prokleta kuma
Nazva prokleta kuma „dobro veče“, dok utoliko me neko zazva ispred kuće, nešto se radilo oko stoke koju je trebalo ućerati u tor. Zazva me, ja ću da metnem dijete u kolijevku, a prokleta kuma veli da joj ga dam, ona će ga, kaže, pridržati na rukama dokle se ja ne vrnem. Pružih joj ja dijete, Bog je kleo, a ono ciknu kao da ga naložih na vatru. Zatrese se dijete od plača, zacenu se, ja ga povratih na svoje ruke, a prokletnica ode pro vrata. Te se noći nje pokojnik smirivao, s jednom riječi - smirenja mu više nije bivalo. Išli smo š njim na doktore, na travare i na valetare, ali sve je bilo džaba. Bog ga je primio na mljesec dana potlje.
Prijeki lijek
Još jedan detalj govori kako se u Banjanima vjerovalo u vještice. Orao na svojoj dolini domaćina P.L. Posijano śeme, pjeva ptica na grani, blago proljećnje jutro, uki volovi, siti i mirni. Prekrstio se domaćin, ojsnuo volove i odorao brazdu-dvije. Utoliko naljeze, s preslicom za pojasom, stara udovica i samohranica Ć.R. Ti mirni volovi iskolačiše oči i śeknuše jedan na jednu, drugi na drugu stranu. Jaram je prsnuo kao da je bio slamka, volovi kolačeći oči narikuju kao da su viđeli zvjerku. Oraču je ostalo samo da se uhvati na mošnje, vjeruje se da to hvatanje parališe vješticu. Interesantno je napomenuti da se kao preventiva od iznenadnog susreta sa popom, kao s baksuzom, sastoji u tome što se muškarac koji je popa susrio uhvati rukom za testise. A ako ga je srela žena, ona će pljucnuti nasitno nekolika puta prije no se čuje popov glas. Śetih se napomene Vuka Karadžića kako su u Vojvodstvu (što će reći Vojvodini), popovi štapom vijali žene koje se bave vradžbinama i pjevaju paganske pjesme. Međutim, u mojijem Banjanima muškarci su se potezali za falus kad su se čuvali od baksuzluka koje emituju i vještice i popovi.
Mato Glušac
U vukodlake, vampire i bilo kakve druge njima slične demone nije se u Banjanima vjerovalo. Gorski vuk, kurjak, je jednostavno zvijer koja kolje stoku, vrlo realna zvijer čiju čapru treba zdrijeti i prodati. Nijesu se bojala đeca ni kad u prvomračje prolaze pored groblja, ja sam za vampira saznao iz knjiga, ne iz usmenijeh priča. Ja sam se bojao od vukova kao zvijeri, a ne kao od demona koje vabi Sveti Sava.
Međutim, proroštvo je u Banjanima bilo na visokoj cijeni. A Mato Glušac bio je vrhunski prorok, svi drugi proroci bili su njegova sjenka. Niko mu se nije sasvijem primakao, a povisoke cijene proroške bili su Stojan Kandić, Miloš Andrijašević, Obren Janičić, pa i poneka gatara ženska.
U Mata Glušca se nedvojbeno vjerovalo, ja sam, više je no sigurno, čuo za Mata čim sam naučio prve riječi, pamtim Matovo ime kao i svoje. A njegovo prezime prije sam naučio no svoje. Evo nekolike priče o Matu koje je doslovno svak znao u Banjanima, samo ih nije znao svak jednako ispričati. Trebalo je prigodna prilika da se to kaže, da se tijem ukaže kako se nešto obistinilo što je reko Mato i sl. Evo detalj-dva iz tog domena.
Mato nije volio da ga pitaju, on je sam pričao kad ośeti potrebu da kaže to i to. Mato je iz Korita, to je ispod Troglav planine, na razmeđi Crne Gore i Hercegovine. Korita su poznata prvo po Matu, a onda po jami u koju su ustaše pobacale Korićane. To je bila prva napunjena jama u Pavelićevoj vladavini. Mato se nije ženio, išao je po narodu, iznenada bi došao u nečiju kuću. Častili bi ga kao normalnog čovjeka, śedio bi dokle hoće, a onda iznenada ustao i otišao. Kad bi, dok śedi u kući, napadao snijeg, viđela bi se samo jedna Matova stopa kojom je iskročio pro praga, druge već nije bilo da se poznava u snijegu. Niko nije znao đe Mato noćiva, samo nikad nije noćio u nečijoj kući. Išao je crkvi kad su takvi okupi, ali u crkvu nikad nije ulazio, niko ga nije vidio da se krsti. Eto, takav Mato pričao je i prorokovao, bolje reći u takvoga se Mata u Banjanima doslovno vjerovalo.
Kad je u doba Austro-Ugarske željeznička pruga prošla kroz Bosnu i Hercegovinu i kad je u doba Kraljevine Jugoslavije ta pruga produžena od Bileće do Nikšića, raspričalo se Matovo proroštvo tijeh događaja.
Gvozdena zmija
Evo kako se pričalo šta je Mato predvidio. Vele, Mato je ovako pričao: „Svi znate Kešeljev vao, e pa kad bude gvozdena zmija krenula od Bileća za Nišiće, mučiće se kako da preskoči Vao. Onda će krenuti da ga zaobiđe, ali ni to joj se neće dati, pa će najpotlje proći kroz Vao ništa joj neće smetati što je on od jednog stanca kamena.“
Priča se da čeljad koja slušaju Matovu priču ništa ne bi progovarala samo bi se poneko prekrstio čudeći se ćutke može li se to dogoditi što Mato prorokuje. Zamislite, prorokuje gvozdenu zmiju koja može proći kroz vao koji je od studenoga kamena. Tako bi taj Matov profetski iskaz ostajao u svijesti naroda, bolje reći maštoviti pričaoci izmišljali su Matova proroštva, nemaštoviti ljudi slijegali su ramenima i vjerovali.
Smail-aga na Cetinju
Evo još jednog detalja od Matu Glušcu koji sam u svome đetinjstvu slušao u mojijem Banjanima. Kad je Smail-aga Čengić krenuo s Lipnika da pokupi harače od Drobnjaka i Uskoka, intro se s Matom neđe na putu. Kao što se Mato iznenada obrijetao u nečijoj kući, tako su ga iznenada i susrijetali ljudi na putu. Pitao se Smail-aga s Matom, onako s hata bijesnoga, ali ljucki i pitomo. Poštovala je Mata svaka vljera. Pitao se s njime Smail-aga, pa ga onda zapitao da mu nešto kaže o putu na koji je on, mute-selim, krenuo da kupi carske harače. A znao je bogme svak, a nekmoli Mato, na koga je tada moćni beg s Lipnika potegao svoju tevabiju. Mato je kao i uvijek rekao da on ne zna, veli da samo Bog zna to što ga on pita, samo je siguran da će baš on, Smail-aga, svojom glavom napojiti Vranca na Cetinju. Vele da se Smail-aga osmjehnuo, teško mu je bilo da povjeruje da će baš dojahati Vranca na Cetinje, ali pomislio je da je možda car u Stambolu planirao da turska sila prođe kroz Cetinje. A razumije se da Čengić s Lipnika nije izostao iz nijedne carske vojne otkako je stasao za mač ljudi i sablju navajliju. Pričali su ljudi sijeleći u našoj kući, a ja đetić slušao, pričali su kao da su direktno slušali i doslovno zapamtili šta je Mato rekao Smail-agi. Kao što evo i ja sad, kao bajagi, citiram tačno što sam čuo od onijeh koji su pričali kao da su lično slušali ono što prepričavaju na seoskome sijelu uz rakiju konavljansku.
Mogu zamisliti kako je Mato dobio još jedan oreol deifikacije kad je Novica Cerović istresao pred Vladiku Rada iz torbe glavu Smail-age i kad su Uskoci poklonili istome Vladici Smail-agina hata koga su doveli s Mljetička poslije Smail-agine pogibije.
Mjesečevo dijete
A posebno se pričalo kako je rođen Mato Glušac. Njegova majka, udovica, nije se mučila, no je stojeći, u ponoći, rodila dijete spram mjeseca na pokošenu padinu. Ali viđela je da nije rodila dijete no ćesu mjesečeve boje. Ali čim je dijete u ćesi zaplakalo, ta je ćesa s đeteta prvo na mljesec uzlećela. A mljesec je s neba namignuo kad mu je dolećela ta maramica. Eto, iz te mljesečeve ćese rodio se u Koritima prorok Mato Glušac. Kao đetić, u sve to što sam čuo da se o Matu priča vjerovao sam.
Novak Kilibarda
http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2011-06-17&id=211755