Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
ZDENKO TOMANOVIĆ Kako je usmrćen Slobodan Milošević
Razgovarao Milorad Vučelić
Slobodan Milošević uvek je ukazivao na dva važna elementa koja utiču na njegovo zdravlje. Najpre, na nesavladivu količinu raznih dokumenata koja su mu dostavljena od strane tužilaštva, i na nastojanje da se kompromituje i vulgarizuje njegovo zdravstveno stanje
Prestižni američki Univerzitet Indijana (Maurer School of law) u Blumingtonu organizovao je od 18. do 21. februara naučni skup koji je imao ambiciju da odgovori na niz tema u vezi sa prošlošću i budućnošću Srbije. Na samom skupu raspravljalo se i o suđenju Slobodanu Miloševiću i međunarodnoj krivičnoj pravdi, kao i o političkim i istorijskim aspektima događaja na Balkanu, te posledicama i efektima suočavanja sa prošlošću. Učesnici su imali ambiciju i da razmotre validnost haških dokaza o krivici Srbije, odnosno njihov istorijski i politički značaj…
Skup, organizovanog kao konferencija podeljena na nekoliko panela, okupio je brojne goste, profesore sa Jejla, Kolumbije i drugih uglednih univerziteta, eksperte haškog tribunala i haškog tužilaštva, analitičare i istoričare; među učesnicima nalazili su se i dva novinara iz Srbije i advokat Zdenko Tomanović.
Bio je to povod da razgovaramo sa jednim od branilaca Slobodana Miloševića, koji je ekskluzivno za naš list pristao da, između ostalog, obelodani i dosada nedovoljno poznate činjenice u vezi sa usmrćivanjem bivšeg predsednika SRJ u Hagu.
Vi ste se odazvali pozivu i prisustvovali toj konferenciji?
Da. Još ranije sam dostavio svoj rad i pravnu analizu. Taj rad je dostavljen svim učesnicima konferencije, tako da je povodom njega vođena živa diskusija. Naravno, učesnici su raspravljali i o radovima ostalih učesnika koji su ranije dostavili svoje analize.
Da li možete da nam ukratko izložite suštinu vašeg rada.
Moj rad nije bio ni teorijski ni naučni. Reč je o tekstu pisanom jezikom prava. U njemu sam izložio kako je izgledala praktična primena pojedinih zagarantovanih prava u sudnici haškog Tribunala. Kada sam došao na Univerzitet Indijana u Blumingtonu, prisutni su iznosili kritike na moj rad, tako da sam u direktnoj raspravi morao da branim svoje teze, odgovaram na brojna pitanja, komentare i primedbe, nastojeći da argumentovano afirmišem svoj stav.
A kakav je bio vaš stav?
Prvi je bio generalni i ticao se suđenja za ratne zločine. Tvrdio sam da danas u svetu uopšte nije moguće fer suđenje za ratni zločin, ako se na njemu primenjuje formula „državni zločin, ali individualna krivica“.
Moj drugi stav odnosio se na samo suđenje Slobodanu Miloševiću. Tu sam istakao nekoliko bitnih momenata:
- da su prava koja su zagarantovana svakom pojedincu, u potpunosti izgubila svoja istinita značenja prilikom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu;
- da je tužilaštvo uporno pokušavalo da nametne stav po kome je istorijska katastrofa i veličina zločina koji su počinjeni u ime srpskog naroda toliko velika, a Milošević toliko kriv, samo zato što je bio lider srpskog naroda, te da njegova krivica višestruko nadilazi pojam pravde. Zbog takvog pokušaja su i stvoreni neželjeni efekti i neželjeni rezultati;
- da je Hag najpre prihvatio to što je Srbija ilegalno i nezakonito izručila svog bivšeg predsednika, a potom je nastojao da preko Miloševića uđe i u pitanje kolektivne i političke odgovornosti, i da u sudnici razreši sva sporna pitanja rata u bivšoj Jugoslaviji – i politička, i moralna, i pravna, i istorijska.
- da pokušaj da se na Miloševiću primene radikalno proširene potencijalne individualne krivične odgovornosti, do njenog svođenja na državnu odgovornost – jednostavno nije uspeo.
Mislim da se radi o pokušaju ubistva, zapisao je Slobodan Milošević u pismu koje je predao svom braniocu Zdenku Tomanoviću
Zašto tako mislite? Da li je Milošević imao priliku da se izbori za svoja prava?
To su me pitali i na konferenciji, a ja sam i tamo, ali i u samom radu navodio brojne razloge. Najpre, suđenje u Hagu odvijalo se u ambijentu amnestiranog krivca za rat, jer sud nije imao mandat da sudi za zločine protiv mira na teritoriji bivše Jugoslavije. Dakle, nisu se bavili najvećim zločinom, zločinom protiv mira. Nisu se bavili pitanjem – ko je kriv za rat, i zašto je uopšte došlo do oružanih sukoba. Nije pravedno baviti se humanizacijom najnehumanije stvari na svetu, ratom.
A što se tiče drugog dela vašeg pitanja, na njega sam već ranije odgovorio jednim retorskim pitanjem: „kakve su šanse zeca da ubedi lovca da ima pravo na život?“.
Da li Vi mislite da je Srbija položila ispit kada su u pitanju ratni zločini?
Naravno da nije. Ni sa aspekta prava ni sa aspekta morala, pa ni sa političkog aspekta. Odgovor na svaki rat, i na zločine, pre svega leži u domenu politike, zatim u domenu morala, pa tek na kraju u domenu prava. A šta smo mi uradili? Najpre smo ilegalno i nezakonito izručili bivšeg predsednika, a onda pomislili da nas niko više nikada neće pitati ni za jedan leš. Niti smo imali pravedan i moralan odnos prema žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost, niti prema vremenu i uzrocima rata, niti prema tradiciji i istoriji, a posebno ne prema pravu i budućnosti.
Čak i ukoliko se čitava ova stvar posmatra i iz ugla poštovalaca Haga i haške pravde, mora se zaključiti da nijedan razlog zbog kojeg je Milošević nezakonito izručen Hagu nije ispunjen. Niti je Hag ubedio Srbe (ili region) da se suoče sa prošlošću, niti nas je ubedio da je međunarodna krivična pravda osnov budućnosti međunarodnog krivičnog prava, niti je ubedio generacije pravnika da tako izgledaju fer i brza suđenja, niti je doprineo pomirenju u regionu, niti su žrtve dobile pravnu satisfakciju.
Ipak, čini se da je u Srbiji suočavanje sa prošlošću postalo svojevrsni „trend“.
Ne, nije to trend, već istinska potreba, ali suočavanje sa prošlošću trebalo je da se odvija u Srbiji a ne u inostranstvu.
Želite reći da u sudnici nema mesta politici?
Sud je institucija prava, i uvek kada želite u sudnici da nametnete teret političkih i istorijskih pitanja, dobićete kontraefekat, a najmanje anuliranje i političke, i istorijske odgovornosti. Jer sud ne može da nosi na sebi i teret politike i istorije; što je taj teret veći, to je sud dalji od prava.
Da se vratimo Slobodanu Miloševiću. Postoje brojne tvrdnje da je on sam odgovoran što je suđenje dugo trajalo. Da li ta tvrdnja, da je Milošević doprineo da suđenje traje duže nego što je trebalo, stoji?
Naravno da to nije tačno. Pogledajte koliko se čeka u Tribunalu na konačnu presudu od dana hapšenja. I na ovoj konferenciji naveo sam trideset slučajeva u Hagu, gde optuženi čekaju na konačnu odluku više od pet godina od dana hapšenja, a postoje i primeri gde je prošlo i više od osam godina od dana hapšenja. Od 1717 dana, koliko je Milošević boravio u Hagu, do svoje smrti, izgubljeno je svega 66 dana rada zbog samog Miloševića, ali i tada su u pitanju bile zdravstvene tegobe, grip, srčana oboljenja, pritisak… Bilo je zakazano 476 suđenja, a samo 17 puta suđenje je odloženo, i to isključivo zbog zdravlja Miloševića. Time je proces produžen za svega tri procenata.
Razlog za dugo trajanje suđenja nije, dakle, Slobodan Milošević. Uzmimo čak da dužina suđenja ne leži – a leži – u megalomaniji tužilaštva, da problem nije nastao u već ustaljenoj proceduri glomaznih i dugotrajnih postupaka, u količini dokumenata koja su dostavljena Miloševiću (a jeste); uzmimo čak da je dužina suđenja u direktnoj vezi sa pogoršanjem zdravlja Slobodana Miloševića (a nije) – čak i da je tako izvan svake sumnje je da je njegovo pogoršanje zdravlja bilo isključivo u direktnoj vezi sa navedenim okolnostima.
Međutim, bilo je i mnogo rasprava o tome da je sve to što ste navodili posledica Miloševićeve odluke da se brani sam.
Ako se da nekome da koristi to pravo da se brani sam, onda mu se ne mogu uskraćivati ostala zagarantovana prava, kao kazna za to što koristi pravo koje mu je dato. Prema srpskom zakonodavstvu nije dozvoljeno da optuženi nema advokata, ako su u pitanju najteža krivična dela. Međutim, najvažniji pravni akti Tribunala predviđaju i priznaju pravo optuženog da se brani sam. Ta okolnost morala je da bude dovoljna da na početku suđenja prestane svaka rasprava o granicama prava da se optuženi brani sam, o tome da li je to dobro ili ne, o praksi u drugim zemljama. Iskren da budem, ni ja nisam očekivao da će to pravo biti dozvoljeno Miloševiću – to me je prijatno iznenadilo. Uostalom, Slobodan Milošević nikada nije imao dilemu, on je čvrsto odlučio da bude sam u sudnici. I dobro je odlučio.
„Obraćam vam se u očekivanju da mi pomognete u zaštiti od kriminalne aktivnosti u instituciji koja radi pod znakom Ujedinjenih Nacija“: Milošević u pismu upućenom Ruskoj Federaciji 10. marta, dan pred smrt
Razgovarao Milorad Vučelić
Slobodan Milošević uvek je ukazivao na dva važna elementa koja utiču na njegovo zdravlje. Najpre, na nesavladivu količinu raznih dokumenata koja su mu dostavljena od strane tužilaštva, i na nastojanje da se kompromituje i vulgarizuje njegovo zdravstveno stanje
Prestižni američki Univerzitet Indijana (Maurer School of law) u Blumingtonu organizovao je od 18. do 21. februara naučni skup koji je imao ambiciju da odgovori na niz tema u vezi sa prošlošću i budućnošću Srbije. Na samom skupu raspravljalo se i o suđenju Slobodanu Miloševiću i međunarodnoj krivičnoj pravdi, kao i o političkim i istorijskim aspektima događaja na Balkanu, te posledicama i efektima suočavanja sa prošlošću. Učesnici su imali ambiciju i da razmotre validnost haških dokaza o krivici Srbije, odnosno njihov istorijski i politički značaj…
Skup, organizovanog kao konferencija podeljena na nekoliko panela, okupio je brojne goste, profesore sa Jejla, Kolumbije i drugih uglednih univerziteta, eksperte haškog tribunala i haškog tužilaštva, analitičare i istoričare; među učesnicima nalazili su se i dva novinara iz Srbije i advokat Zdenko Tomanović.
Bio je to povod da razgovaramo sa jednim od branilaca Slobodana Miloševića, koji je ekskluzivno za naš list pristao da, između ostalog, obelodani i dosada nedovoljno poznate činjenice u vezi sa usmrćivanjem bivšeg predsednika SRJ u Hagu.
Vi ste se odazvali pozivu i prisustvovali toj konferenciji?
Da. Još ranije sam dostavio svoj rad i pravnu analizu. Taj rad je dostavljen svim učesnicima konferencije, tako da je povodom njega vođena živa diskusija. Naravno, učesnici su raspravljali i o radovima ostalih učesnika koji su ranije dostavili svoje analize.
Da li možete da nam ukratko izložite suštinu vašeg rada.
Moj rad nije bio ni teorijski ni naučni. Reč je o tekstu pisanom jezikom prava. U njemu sam izložio kako je izgledala praktična primena pojedinih zagarantovanih prava u sudnici haškog Tribunala. Kada sam došao na Univerzitet Indijana u Blumingtonu, prisutni su iznosili kritike na moj rad, tako da sam u direktnoj raspravi morao da branim svoje teze, odgovaram na brojna pitanja, komentare i primedbe, nastojeći da argumentovano afirmišem svoj stav.
A kakav je bio vaš stav?
Prvi je bio generalni i ticao se suđenja za ratne zločine. Tvrdio sam da danas u svetu uopšte nije moguće fer suđenje za ratni zločin, ako se na njemu primenjuje formula „državni zločin, ali individualna krivica“.
Moj drugi stav odnosio se na samo suđenje Slobodanu Miloševiću. Tu sam istakao nekoliko bitnih momenata:
- da su prava koja su zagarantovana svakom pojedincu, u potpunosti izgubila svoja istinita značenja prilikom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu;
- da je tužilaštvo uporno pokušavalo da nametne stav po kome je istorijska katastrofa i veličina zločina koji su počinjeni u ime srpskog naroda toliko velika, a Milošević toliko kriv, samo zato što je bio lider srpskog naroda, te da njegova krivica višestruko nadilazi pojam pravde. Zbog takvog pokušaja su i stvoreni neželjeni efekti i neželjeni rezultati;
- da je Hag najpre prihvatio to što je Srbija ilegalno i nezakonito izručila svog bivšeg predsednika, a potom je nastojao da preko Miloševića uđe i u pitanje kolektivne i političke odgovornosti, i da u sudnici razreši sva sporna pitanja rata u bivšoj Jugoslaviji – i politička, i moralna, i pravna, i istorijska.
- da pokušaj da se na Miloševiću primene radikalno proširene potencijalne individualne krivične odgovornosti, do njenog svođenja na državnu odgovornost – jednostavno nije uspeo.
Mislim da se radi o pokušaju ubistva, zapisao je Slobodan Milošević u pismu koje je predao svom braniocu Zdenku Tomanoviću
Zašto tako mislite? Da li je Milošević imao priliku da se izbori za svoja prava?
To su me pitali i na konferenciji, a ja sam i tamo, ali i u samom radu navodio brojne razloge. Najpre, suđenje u Hagu odvijalo se u ambijentu amnestiranog krivca za rat, jer sud nije imao mandat da sudi za zločine protiv mira na teritoriji bivše Jugoslavije. Dakle, nisu se bavili najvećim zločinom, zločinom protiv mira. Nisu se bavili pitanjem – ko je kriv za rat, i zašto je uopšte došlo do oružanih sukoba. Nije pravedno baviti se humanizacijom najnehumanije stvari na svetu, ratom.
A što se tiče drugog dela vašeg pitanja, na njega sam već ranije odgovorio jednim retorskim pitanjem: „kakve su šanse zeca da ubedi lovca da ima pravo na život?“.
Da li Vi mislite da je Srbija položila ispit kada su u pitanju ratni zločini?
Naravno da nije. Ni sa aspekta prava ni sa aspekta morala, pa ni sa političkog aspekta. Odgovor na svaki rat, i na zločine, pre svega leži u domenu politike, zatim u domenu morala, pa tek na kraju u domenu prava. A šta smo mi uradili? Najpre smo ilegalno i nezakonito izručili bivšeg predsednika, a onda pomislili da nas niko više nikada neće pitati ni za jedan leš. Niti smo imali pravedan i moralan odnos prema žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost, niti prema vremenu i uzrocima rata, niti prema tradiciji i istoriji, a posebno ne prema pravu i budućnosti.
Čak i ukoliko se čitava ova stvar posmatra i iz ugla poštovalaca Haga i haške pravde, mora se zaključiti da nijedan razlog zbog kojeg je Milošević nezakonito izručen Hagu nije ispunjen. Niti je Hag ubedio Srbe (ili region) da se suoče sa prošlošću, niti nas je ubedio da je međunarodna krivična pravda osnov budućnosti međunarodnog krivičnog prava, niti je ubedio generacije pravnika da tako izgledaju fer i brza suđenja, niti je doprineo pomirenju u regionu, niti su žrtve dobile pravnu satisfakciju.
Ipak, čini se da je u Srbiji suočavanje sa prošlošću postalo svojevrsni „trend“.
Ne, nije to trend, već istinska potreba, ali suočavanje sa prošlošću trebalo je da se odvija u Srbiji a ne u inostranstvu.
Želite reći da u sudnici nema mesta politici?
Sud je institucija prava, i uvek kada želite u sudnici da nametnete teret političkih i istorijskih pitanja, dobićete kontraefekat, a najmanje anuliranje i političke, i istorijske odgovornosti. Jer sud ne može da nosi na sebi i teret politike i istorije; što je taj teret veći, to je sud dalji od prava.
Da se vratimo Slobodanu Miloševiću. Postoje brojne tvrdnje da je on sam odgovoran što je suđenje dugo trajalo. Da li ta tvrdnja, da je Milošević doprineo da suđenje traje duže nego što je trebalo, stoji?
Naravno da to nije tačno. Pogledajte koliko se čeka u Tribunalu na konačnu presudu od dana hapšenja. I na ovoj konferenciji naveo sam trideset slučajeva u Hagu, gde optuženi čekaju na konačnu odluku više od pet godina od dana hapšenja, a postoje i primeri gde je prošlo i više od osam godina od dana hapšenja. Od 1717 dana, koliko je Milošević boravio u Hagu, do svoje smrti, izgubljeno je svega 66 dana rada zbog samog Miloševića, ali i tada su u pitanju bile zdravstvene tegobe, grip, srčana oboljenja, pritisak… Bilo je zakazano 476 suđenja, a samo 17 puta suđenje je odloženo, i to isključivo zbog zdravlja Miloševića. Time je proces produžen za svega tri procenata.
Razlog za dugo trajanje suđenja nije, dakle, Slobodan Milošević. Uzmimo čak da dužina suđenja ne leži – a leži – u megalomaniji tužilaštva, da problem nije nastao u već ustaljenoj proceduri glomaznih i dugotrajnih postupaka, u količini dokumenata koja su dostavljena Miloševiću (a jeste); uzmimo čak da je dužina suđenja u direktnoj vezi sa pogoršanjem zdravlja Slobodana Miloševića (a nije) – čak i da je tako izvan svake sumnje je da je njegovo pogoršanje zdravlja bilo isključivo u direktnoj vezi sa navedenim okolnostima.
Međutim, bilo je i mnogo rasprava o tome da je sve to što ste navodili posledica Miloševićeve odluke da se brani sam.
Ako se da nekome da koristi to pravo da se brani sam, onda mu se ne mogu uskraćivati ostala zagarantovana prava, kao kazna za to što koristi pravo koje mu je dato. Prema srpskom zakonodavstvu nije dozvoljeno da optuženi nema advokata, ako su u pitanju najteža krivična dela. Međutim, najvažniji pravni akti Tribunala predviđaju i priznaju pravo optuženog da se brani sam. Ta okolnost morala je da bude dovoljna da na početku suđenja prestane svaka rasprava o granicama prava da se optuženi brani sam, o tome da li je to dobro ili ne, o praksi u drugim zemljama. Iskren da budem, ni ja nisam očekivao da će to pravo biti dozvoljeno Miloševiću – to me je prijatno iznenadilo. Uostalom, Slobodan Milošević nikada nije imao dilemu, on je čvrsto odlučio da bude sam u sudnici. I dobro je odlučio.
„Obraćam vam se u očekivanju da mi pomognete u zaštiti od kriminalne aktivnosti u instituciji koja radi pod znakom Ujedinjenih Nacija“: Milošević u pismu upućenom Ruskoj Federaciji 10. marta, dan pred smrt