Грех је леп, сила је лепа!

Gonna

Početnik
Poruka
2
Поздрав свима!
Ово је мисао немачког филозофа Ничеа и волела бих да чујем ваша мишљња и ставове о њој. На који начин сте разумели ову мисао и шта ви подразумевате под грехом и силом? Да ли подржавате Ничеа или не?
 
Nice , filozof pesnik cije misli lice na pesnicke metafore . Tako i ova. Nesto sto lici na zagonetku a sada mi da otkrivamo znacenje. Da li je to filozofija? Nije. Nice nije originalni filozof i ja ga mogu ceniti samo kao parafrazistu. Vise pesnik nego filozof uspeo je da parafrazira Sopenhaurovu filozofiju na svoj originalan nacin. Zato ako ne poznajete Sopenhaurovu filozofiju dzaba lupate glavu oko "zagonetke".
Nema zagonetke. Radi se o Sopenhaurovoj transcendentnoj volji po sebi. Metafizickoj osnovi svega.
Osnovi iz koje je Nice stvorio svoj pojam "Volja za moc".
Ali ta transcendentna volja je zarobljena u okove nuznosti. Borba slobode sa nuznoscu dovodi do stepena objektivacije te volje ,,,ili do Platonovih IDEJA. Sto je volja u svojoj pojedinacnoj pojavi slobodnija od nuznosti, to je njen stepen objketivacije visi i samim tim se u njoj jasnije otkriva metaficka volja sto i je i osnovni sadrzaj pojma "LEPO". Tako da je Niceova "zagonetka" ili bolje receno parafarza ovim resena.
Mocna zivotinja jeste lepa. Krzljava i slaba zivotinje nije.
Mocan covek je lep. Onaj ko je podlego silama ovoga sveta nije.
U mocnima se objektivise ideja u slabima je ideja poklekla pred nuznoscu. Zato je sila lepa.
Koga zanima vise o tome ima moju temu na ovom forumu:

Anticipacija lepog- ideje
http://forum.krstarica.com/threads/288128&highlight=anticipacija

ps. Sto se tice greha to je vec slozenije pitanje jer se tu Nice ocito osvrce na svoj antagonisticki stav prema hriscanstvu i njegovim dogmama o grehovima i velicanju slabih.
 
Poslednja izmena:
Ta tvrdnja je malo izgubila na snazi kad se ima u vidu drushtvo za vreme Nichea i danas , tadashnji "greh" je danas manje-vishe normalnost , tako da "greh je lep" vishe predstavlja lepotu zabranjenog i zhednju ljudi za neuobichajenim , mada se kao "greh" mozhe shvatiti i ekscentrichnost koja nije nikad bash neshto popularna , a "sila je lepa" je prosto , dhzabe "lepe" misli ako ne budu objektivisane , u vidu materijalnog produkta , umetnichkog dela , zapisane misli ili u obliku maksime , tako da je u tom vidu sila osnova lepog .
 
Da bi spoznali sta je to greh moramo znati pravila igre a ona su uvek u magli. Istina je negde tamo u to sam uveren.
Greh je isto sto i droga, da ti dozivljaj, da ti osecaj ali kasnije vec sutra trazi svoju cenu. Svaki sledeci put trazi za niansu vecu cenu pa tako postajemo zavisni od nje.

Posto ne znamo pravila igre mozemo zakljuciti da mi zapravo pojma nemamo, ni gde smo, ni sta smo, ni ko smo, kompletno nista ne znamo. Mozemo samo da verujemo u nesto pa tako nas ograniceni um ubedimo da je eto to to( istina)

Moja glavna recenica vodilja je : Ne veruj nikom pa cak ni sebi. Postoje ultimativno shvatanje dobra koje se ne moze opovrgnuti i toga se treba drzati. Sve ostalo je magla, pa i kad ti se cini da vidis cisto moze to da bude samo jos jedna u nizu zabluda i iluzija. Zivot i jeste jedna velika iluzija i gotovo sve stvari koje obavljamo su takodje iluzija jer niko ne moze da dokaze da nisu. S druge strane ne moze se dokazati ni suprotno tako da za kraj ovog posta mogu samo reci da ja nista ne znam.
 
Porok je greska, grijeh. I kod Nicea.

Šta je dobro? — Sve što u čoveku podstiče osećanje moći, volju za moć, moć samu.
Šta je rđavo? — Sve što potiče iz slabosti.
Šta je sreća? — Osećanje da moć raste — da je savladan neki otpor.
Ne zadovoljnost, nego više moći; ne mir uopšte, nego rat; ne vrlina, nego sposobnost (vrlina u stilu Renesanse, virtu, vrlina bez moralke).
Slabi i bezuspešni neka propadnu: prva načelo našeg milosrđa. I još im u tome treba pomoći.
Šta je štetnije od ma bilo kojeg poroka? — Aktivno sažaljenje za sve slabe i bezuspešne — hrišćanstvo...
 
Posto ne znamo pravila igre mozemo zakljuciti da mi zapravo pojma nemamo, ni gde smo, ni sta smo, ni ko smo, kompletno nista ne znamo. Mozemo samo da verujemo u nesto pa tako nas ograniceni um ubedimo da je eto to to( istina)

Kada dajes ovakve opste konstatcije o ljudskom umu molim te upotrebljavaj prvo lice jedinine jer bi mogao u suprotnom nekog da uvredis.
Da bi mogao da ocenjujes ljudski um uopste, onda moras dospeti do granica njegove mogucnosti a to ne mozes na taj nacin "uradi sam" filozofijom pri cemu te mrzi da procitas makar uvodni post neke teme a mani misli najvecih mislilaca covecanstva.Na taj nacin ne mozoes znati sta ljudski um moze a sta ne, vec samo sta tvoj um moze a sta ne. Tako da....

Moja glavna recenica vodilja je : Ne veruj nikom pa cak ni sebi.

Sa ovim se slazem. Pojam "vera" ne bi trebalo da postoji. Taj pojam je stvorila relgija i on je namenjen onima koji ne umeju da misle. Oni koji umeju da misle ne veruju vec znaju.

Postoje ultimativno shvatanje dobra koje se ne moze opovrgnuti i toga se treba drzati.

Verovao ili ne..postoji. Samo sto do njega ne dolazimo "shvatanjem" vec svojevrsnom intuicijom. Onim sto je temelj morala a cemu je pojam "sazaljenje" najblizi.

O tome imas opet moju temu:

Temelj morala -Sazaljenje
http://forum.krstarica.com/threads/279409&highlight=temelj

Sve ostalo je magla, pa i kad ti se cini da vidis cisto moze to da bude samo jos jedna u nizu zabluda i iluzija. Zivot i jeste jedna velika iluzija i gotovo sve stvari koje obavljamo su takodje iluzija jer niko ne moze da dokaze da nisu. S druge strane ne moze se dokazati ni suprotno tako da za kraj ovog posta mogu samo reci da ja nista ne znam.

Ovde gresis. Suprotno se moze dokazati i to na nacin o kojem tvoj naucni metod fizike moze samo da sanja. Apsolutno, neosporno, apodikticki je dokazano da objekt po sebi ne moze da postoji van svesti.
Samim tim ono sto opazamo i kako ga opzamo, jeste iluzija. A sta je objekat po sebi ili stvar po sebi, necu ovde da zalazim.
 
Kada dajes ovakve opste konstatcije o ljudskom umu molim te upotrebljavaj prvo lice jedinine jer bi mogao u suprotnom nekog da uvredis.

Hoces da kazes da ljudski um nije ogranicen???

Da bi mogao da ocenjujes ljudski um uopste, onda moras dospeti do granica njegove mogucnosti a to ne mozes na taj nacin "uradi sam" filozofijom pri cemu te mrzi da procitas makar uvodni post neke teme a mani misli najvecih mislilaca covecanstva.Na taj nacin ne mozoes znati sta ljudski um moze a sta ne, vec samo sta tvoj um moze a sta ne. Tako da....

Moj sopstveni um je dovoljan da zakljuci da je ljudski um ogranicen. Kada kazem ogranicen ne velicam svoj, vec konstatujem da svaki covek, koji je samo to, covek ,poseduje ograniceni um. Cak i kad bi dosegao maksimum svog uma, pa i kad bi on bio prvi na rang listi najvecih umova ljudi koji su ikad postojali, a da su bili samo ljudi, opet je ogranicen.

Tacno, nisam citao ni Nicea, ni Kanta, Sopenhauera, Hjuma, Berklija, Hegela..ali sta to zapravo govori? I njihovi umovi su bili ograniceni. Generalno ljudski um je ogranicen ali verujem da niko nije iskoristio svoj um, koji mu je prirodno dat, ili bolje reci nije ga razradio, do maksimuma njegovih mogucnosti.

Istrazivanja kazu da urodjeni visok IQ uopste ne znaci puno, sto znaci da svako kada se rodi ima slicnu startnu poziciju. Bitniji je onaj drugi deo u kom okolnosti razradjuju um takmicara koji narano pre svega mora imati volje za tim. E upravo tu je zakazalo moje takmicenje, tacnije batalio sam ga odavno. Iskoristicu priliku i ispricati svoju licnu pricu. Evo kako je to bilo.

Secam se kada sam kao mali, jos pre nego sto sam krenuo u skolu, zanimao mislima koje decu tog uzrasta, pa ni odraslie se nisu interesovale. Nazalost nisam imao pristup knjigama pa sam se iz tog razloga bacio na samoucenje kroz razmisljanje. O tome nisam ni sa kim, razgovarao vec bi ih sam u sebi ispitavao. U to vreme za mene su postojale dve stvari a to su zabava i treniranje misli.
Kada sam krenuo u skolu sve se polako izmenilo. Znanje koje sam dobijao nije bilo ono koje me je interesovalo vec sam sve izvrsavao jer su eto neki rekli da mora to da se uci kako bi zaradio dobru ocenu. I tako bio sam dobar i primeran ucenik sve do momenta kada je proradio bunt u meni ali i dalje sam ucio ali nevoljno. Poceo sam da shvatam da ucitelji, nastavnici i profesori nisu nista pametniji, niti mudriji od mene a to je meni bilo ono najbitnije. Znanje je za mene predstavljalo eto samo sirov materijal koji treba razraditi i iz tog izvuci pouku tj stvoriti mudrost kroz iskustvo drugih. Za neka znanje bio sam ubedjen da uopste ni ne treba da se izucavaju i da ima brdo stvari koje su prioritetnije a ne uce nas tome. Umesto da podignem bunt i pokusam da promenim stvari eto time sto cu otvoreno reci svoje misljenje ja sam cutao i u sebi odlucio da batalim sve. Shvatio sam da je to Don Kihotovski rat sa vetrenjacama. Isao sam eto tako radi reda i prolazio na minimumu. Cetiri godine moj kakav takav um je spavao jer je to bio jedini nacin da opstane. Od tog visegodisnjeg spavanja skoro pa je zardjao ali uspeo sam da ga vratim tamo gde je bio i da prevazidjem. Svest je proradila u meni ali stalno sam pokusavao da je odbacim jer ono sta je pricala je bilo uznemirujuce za mene. Tada vratio sam se nekoliko koraka nazad i pokusao da shvatim. Malo po malo iduci ka cilju shvatao sam a zatim ponovo vracao nazad ali sa drugacijim stepenom svesti. Tada sam shvatio da za svako za ima i protiv teza i tako odlucio da samo razmisljam ne iduci nigde. U svim tim razmisljanjima razumeo sam jednu stvar a to je da je odgovor u nama a mi samo treba da pronadjemo uzrok da se taj odgovor pobudi. Uzrok to je ono sto smo. Ako bi sad uzeo i citao filozofe uskratio bi sebi uzrok koji je moj, bar mislim da je moj. Ili su uzroci tudji a mi samo posledice uzroka?

Sa ovim se slazem. Pojam "vera" ne bi trebalo da postoji. Taj pojam je stvorila relgija i on je namenjen onima koji ne umeju da misle. Oni koji umeju da misle ne veruju vec znaju.

Neka znanja koja su ona osnovna je nemoguce dosegnuti razmisljanjem. Tacno da vera vrlo lako moze da sluzi za manipulaciju i usmeravanje ljudi koji kako kazes ne umeju da misle ali da li uvek u losem smeru i pravcu? Ponekad je lakse ovcu spasti od vuka jer veruje pravom pastiru nego onu sa knjigom u ruci koja misli da zna sve. Poenta je da treba znati razaznati kome treba verovati. Rekao sam da ne verujem nikom ali to ne znaci da ne bih zeleo da verujem nekom vec zato sto je u meni sumnja koja proizilazi iz uma. Kada bi se ljudi polarisali za i za protiv cini mi se da bih ja jos uvek razmisljao. Da nece to moje razmisljanje da zakasni pa doceka situaciju nespreman ili ce mozda sve opcije prikupiti i skladistiti a zatim cekati i posmatrati sta ce se zbiti. I tako kako prolazi vreme neke stvari se prirodno otkrivaju a tim i ukljucuju u procesiranje stvarajuci nove opcije.

Hocu da kazem da je velika istina da je sve ovo program. Mozda zvuci budalasto ali svaki odgovor lezi u osnovi programiranja, bas svaki. Znanja koja su potrebna da bi se uspesno predvidela svaka situacija su ona osnosvna iz svih oblasti znanja a sve to preko programiranja procesirati. Pronadji posledicu i znaces koji je uzrok i obrnuto.

Verovao ili ne..postoji. Samo sto do njega ne dolazimo "shvatanjem" vec svojevrsnom intuicijom. Onim sto je temelj morala a cemu je pojam "sazaljenje" najblizi.

Moral ima promenjive granice i kao takav nije reprezentativan pojam. Dobro je kad ne posluzis kao uzrok posledici koja je zla. Ako medjutim zao uzrok deluje na subjekat mislim da nije velika steta ako se uzvrati nekom od mera koja nije ispod casti. Opet i ta cast je relativan pojam ali zato definise osobu i cini od nje da se oseca vrednom.

Ovde gresis. Suprotno se moze dokazati i to na nacin o kojem tvoj naucni metod fizike moze samo da sanja. Apsolutno, neosporno, apodikticki je dokazano da objekt po sebi ne moze da postoji van svesti.

Slazem se da ne moze da postoji bez svesti i to sam shvatio jos u petom razredu. Meni to nije problem, mogu ja i da plivam u iluziji ali iluziji koja je dobra, medjutim ovaj svet me je davno razocarao i slobodno mogu reci povredio iako to nikada necu priznati. To lecim tim sto se smejem svima pa i sebi i svojoj blizoj ili daljoj proslosti. Znam i da cu se sutra vec smejati sebi svojim radnjama danas i tako sve do momenta kada cu reci e sad je dosta, iskljucujem se iz projekta, ako taj trenutak uopste dodje. Kao Miki sto je rekao e odlazim ja iz ovog velikog brata, ebes pare, sto da izigravam majmuna, a onda kad su mu pare bile potrebne se vratio, tako isto i ja se povremeno i iskljucujem i srameci se vracam ali naravno uvek prikriveno i kao sa smeskom do usiju. I ti Ozimane i svi mi smo u velikom bratu i tesko cemo se odatle izaci.. Mene muci ono da li zelim da izadjem i da posmatram izvan kuce kako ostali ili uzivaju ili pate a u oba slucaja bi ih zalio. Pa makar i da je tamo izvan blazenstvo koje nikad niko od ljudi nije osetio opet bi me pritisla neka teska muka, pogotovo za one koji pate. Isto kao sto mi je urodjeno da ne mogu da podnesem da gledam u mrak. Mogu da budem u mraku, jos bolje ako je u drugoj sobi svetlo ali ja na sveslosti i da gledam na mrak, to me uzasava pri samoj pomisli.

Pisem jer me dotakla tema i to mozda previse opsirno. Verovatno iz mene nikad vise nece izaci ovako nesto. Mozda ce ovo i preskociti, mozda niko nece procitati ove redove koje mozda uzaludno ispisah ali to je najmanje bitno. Kada pisem pisem ni sam ne znam zasto. Ponekad je tu zezanje a ponekad kao sto je slucaj sada je da otvorim neki mozda ucutkani deo.

Mozda u njima nema niceg vrednog, mozda je sve to samo prosta igra reci u kojima nema one filozofke zavrzlame koju treba procitati dva puta kako bi joj dokucio smisao. Znam samo jedno a o je da zelim kisu istine, zelim je u pojedinim trenucima tako jako ali ubrzo dodje misao koja kaze da je bolje da ne znam. Ja sam covek i imam nadu da covek moze da bude bice koje ce dostojanstveno da zivi i uzici sebe iz ponora mraka u koje je uvucen. Zelim, jarko zelim da svi iz tog mraka izadju da uzdigne svoje dostojanstvo, pa i kad je u ovom fizickom svetu. Jednom su mi rekli da ne trazim promenu spolja kako bi se sam promeno vec da u sebi nadjes, pronadjes i napustis ovu realnost. Kada bi se upitao kakav je to svet u kom bi zeleo da zivim ne bih znao da odgovorim. Mogu, znam da mogu da se prilagodim i ovom, mogu da ostvarim cilj i kao „uspem“ u zivotu. Izgleda da gresim sto prizeljkujem kisu istine cije ce kapi pasti na sve. Kada ti se ne dopada grad ti se jednostavo preselis u drugi. Medjutim, ostaje ono pitanje sta ako ne znas sta ocekujes u tom drugom gradu, da li to ono sta trazis. Mozda da odes, probas pa ako se ne dopada odes negde drugde?

Samim tim ono sto opazamo i kako ga opzamo, jeste iluzija. A sta je objekat po sebi ili stvar po sebi, necu ovde da zalazim.

Objekat sam po sebi je da sluzi svrsi a to sta je vise i nije bitno. Neke stvari sluze samo kako bi ih uramili a tim pomogli.
 
Поздрав свима!
шта ви подразумевате под грехом и силом? Да ли подржавате Ничеа или не?
Greh ne postoji ali postoje Zakoni Života (Duhovni zakoni) koje čovek polako upoznaje i počinje ih se pridržavati. Upravo nesvesno kršenje Duhovnih zakona Hrišćanstvo je nazvalo grehom. Narušavanje ovih zakona, za razliku od ljudskih, traži balansiranje i svoju cenu.
Ima dosta naroda kod kojih se decenijama ne desava nista krupno,ali oni mnogo lepo zive za razliku od nas.
Kod drugih se i te kako dogadjaju krupne ali suptilne stvari koje možda naše oko (svest) ne ume primetiti i registrovati. Lipota življenja je relativna stvar osim ako lepota življenja ne bude merena isključivo inovativnim dostignućima.
Pa čak i ako je tako složićemo se da mi drugima nismo doneli tu lepotu življenja niti su je drugi nama oduzeli.
Svako je iskovao svoj način života...

Mocna zivotinja jeste lepa. Krzljava i slaba zivotinje nije.
Mocan covek je lep. Onaj ko je podlego silama ovoga sveta nije.
Zato je sila lepa.
Lepota zavisi od stanja svesti posmatrača. U pojedinim fazama svog duhovnog razvitka (svesti) svako od nas prolazi faze kada vidi lepotu u moći i nadmoći nad drugima. Onda se dodje do trenutka kada sagledavamo da je najmoćniji onaj koji nikada neće prihvatiti da iskazuje nadmoć nad drugima. Takav bude gospodar života i takav se nikada ne lati moći. Takav je gospodar svih slabosti ljudskoga uma, svih pasija i degradacija uma.

Istina je negde tamo u to sam uveren.

Posto ne znamo pravila igre mozemo zakljuciti da mi zapravo pojma nemamo, ni gde smo, ni sta smo, ni ko smo, kompletno nista ne znamo. Mozemo samo da verujemo u nesto pa tako nas ograniceni um ubedimo da je eto to to( istina)

Zivot i jeste jedna velika iluzija i gotovo sve stvari koje obavljamo su takodje iluzija jer niko ne moze da dokaze da nisu. S druge strane ne moze se dokazati ni suprotno tako da za kraj ovog posta mogu samo reci da ja nista ne znam.
Istina nikada nije negde tamo već je uvek ovde u nama samim. Mi ne znamo pravila igre ali živimo aktivno da bismo kroz iskustva spoznali pravila igre i ona nisu nepoznata.
Počinje se sa blagim verovanjem ali se završava sa znanjem, razumevanjem, poštovanjem i ljubavlju prema životu.
Istina i iluzija se nikome ne dokazuju jer njih pojedinac sam spoznaje i razobličuje. To su jedine stvari koje niko nikome ne može dokazivati osim samom sebi.

Šta je dobro? — Sve što u čoveku podstiče osećanje moći, volju za moć, moć samu.
Šta je rđavo? — Sve što potiče iz slabosti.
Šta je sreća? — Osećanje da moć raste — da je savladan neki otpor.
Ne zadovoljnost, nego više moći; ne mir uopšte, nego rat; ne vrlina, nego sposobnost (vrlina u stilu Renesanse, virtu, vrlina bez moralke).
Slabi i bezuspešni neka propadnu: prva načelo našeg milosrđa. I još im u tome treba pomoći.
Šta je štetnije od ma bilo kojeg poroka? — Aktivno sažaljenje za sve slabe i bezuspešne — hrišćanstvo...

Svako od nas je u pravu jer tako vidi život a život svakome od nas pruža iskustva koja će mu reći koliko je u pravu i koliko sebe treba korigovati...
 

Back
Top