munch.mallow
Ne znam koliko si pratio moje pisanje ovde na forumu. Istina mnogo više sam čitala nego što sam pisala, ali imam utisak da su se mnogi slično ponašali. Ovo ljeto sam provela doslovce u dežuranju uz oca i čitanju ovog foruma kao i traženje po netu bilo čega, bilo kakve pomoći, mrvice nade da će biti bolje. Kod mog oca su se svi simptomi odjednom pojavili i ja sam pomislila da je možda u pitanju alzahjmer, međutim, ljekar me tješio da nije. Krajnja dijagnoza je vaskularna demencija. Nakon 3 mjeseca pune ekspanzije svih simptoma i čak imam utisak da su se odjednom svi pojavili, ocu se stanje polako poboljšavalo. I dalje je na svojoj redovnoj terapiji. Ovo poboljšanje je možda trenutna faza kroz koju prolazi (kao što je bila i ona ljetos), ali ja se nadam da je to ipak nešto trajnije. Otac ni sada nije onaj isti kao što je bio nekada, ali je svjestan, zna gdje je, prepoznaje nas članove porodice, sposoban je sam otići u šetnju, ne pita u noći čija je to kuća. Moram priznati da smo primijetili ako mu je npr. bilo jako hladno u toku dana da u noći zna da se probudi pa neki put lupi neku glupost npr. učinilo mu se da je vidio nekoga dok je išao u kupatilo. Međutim, sreća je što smo mu kad smo vidjeli da je svjestan svega oko sebe ispričali šta mu se dogodilo, naravno ublažili smo opis njegovog ponašanja da se ne bi previše potresao, pa ga uspijemo uz par rečenica ubijediti da je sve uredu i da je u svom stanu i da nema nepoznatih lica osim nas ukućana. Ali, ja stičem utisak da se to događa kada je cirkulacija narušena. Znači, sada mora da boravi u idealnim uslovima, nikakvi ni najmanji stresovi, strogo voditi računa o ishrani, nikakva hladnoća, prevelika toplota i sl. Čuvamo ga ko bebu, samo da nam je svjestan svijeta oko sebe.Za tri mjeseca je zakazan za kontrolu, ponovni CT glave, pregled neurologa a ostale kontrole po potrebi. Pije svoju redovnu terapiju: haloperidol i lorazepam naravno uz sve prateće vitamine i lijekove za srce. Ne želim da ti dajem lažnu nadu, možda je opet kažem ovo sa mojim ocem trenutno, ali ja sam sretna, ma čuj sretna, presretna sam! Samo da mi se ne obraća ponovo kao strancu ne prepoznajući me, da zna da je u svojoj kući, da koliko toliko noću spava...Negdje sam pročitala kako su demencije moguće i kod raznih endokrinih oboljenja, ja imam dijagnoziran Hashimoto hipotireozis i vjeruj mi jako sam se plašila da me u budućnosti isto čeka, a eto ti si me sad utješio sa tim što je ljekar rekao za tvoju mamu, da to nema nikakve veze. Mislim da ne treba odustajati, treba biti uporan i stalno pokušavati ako vidiš ma i trunku nade
Što se tiče tretmana u bolnicama sa takvim bolesnicima, tatin neuropsihijatar mi je rekao da je nažalost najčešće da se i medicinsko osoblje ne zna adekvatno brinuti o takvim bolesnicima. Strašno jeste, ali je istinito. Otac je ležao na internom odjeljenju ove jeseni zbog vode koja se skupljala oko srca i u plućima, i mogu ti reći da ono što su oni radili je bilo bjesomučno kljukanje sedativima i antipsihoticima da bi bio miran. Kad je otpušten iz bolnice i kad smo otišli neuropsihijatru na pregled ljekar se jako iznervirao, smatrao je da se to ne rješava tako, da su na taj način mogli nanijeti mnogo više štete, ali nažalost to je surova stvarnost. Nemamo ustanove ili bolnice gdje bi se brinuli o takvima. Kada sam sobnoj doktorki postavila pitanje zašto ga je nakljukala sa toliko sedativa jer sam vidjela da je blago rečeno "ubijen sedativima" rekla mi je da to tako treba. Na moje pitanje kako će se to odraziti na njegovo ionako slabo i umorno srce nisam dobila odgovor, samo mi je rekla:"vodite ga kući ako niste zadovoljni!!!" Naravno da ga nisam odvela kući, ali jesam rekla da ću zvati sve, od načelnika odjeljenja, preko direktora bolnice pa sve do ministra i da mi ne pada na pamet da ga vodim kući na svoj zahtjev sve dok oni ne riješe problem zbog kog je tu.Onda je malo "spustila loptu" i rekla da je jako teško liječiti takve bolesnike jer "ne sarađuju". Na kraju sam je upitala da li to znači da takve ostavljaju da umru bez medicinske pomoći? E, tada je rekla ne nikako, učiniće oni sve što mogu. Na kraju se sva ta priča oko izbacivanja te proklete vode oko pluća i oko srca završila tako što smo otišli privatno kod kardiologa koji inače radi i u bolnici, obavili detaljan pregled, dobili adekvatnu terapiju i sada te vode više nema. Naravno da smo se naplaćali tih pregleda i kontrola, ali meni je najvažnije da je tata mnogo bollje. Nema niko sluha za takve bolesnike, oni su imam utisak oni pacijenti koji im služe za naučne radove i za koje "saosjećajno" kažu porodici:"da, to je jako teška bolest, trebaće vam mnogo snage i strpljenja i hrabrosti i....novaca naravno! ali znate, tu porodica najviše može uraditi!" Tako se lijepo distanciraju od svega i sklanjaju, a demencija je u porastu i sve je više ima.
Huh! Raspisala sam se
E da, samo još ovo da dodam. Moj tata je inače ćelav čovjek, odavno je izgubio kosu, a ono malo što ima je sasvim sijedo. Ali, mom tati sada pomalo raste kosa, i znate šta? Sasvim crna kao što je imao dok nije osijedio