Babino`unuce
Domaćin
- Poruka
- 3.124
U pravoslavnoj crkvi svetog Ilije u Zadru retko gori sveća. Nema ko da je upali. Među oslikanim ikonama odzvanja samo korak sveštenika Petra Jovanovića. Ponekad mu se pridruži neko od malobrojnih, ovde preostalih Srba. Najhrabriji, i to uglavnom u dane velikih praznika.
U Zadru od 26.000, koliko ih je bilo pre rata, ostalo je svega tri hiljade pravoslavnih ljudi. A i oni kao da su izgubili veru.
- Šest kuća je proslavilo Jovanjdan, a četiri Nikoljdan - priča pop Jovanović. - Slabo se ovde seče slavski kolač. Malo ih u crkvu ulazi. Boje se. Šta će, rđavo je vreme bilo, a rane još bole.
A da rđavo vreme tek dolazi, vidi se po novom zbegu pravoslavnih vernika. Iz svoje crkve sada krštenice nose u tuđu.
- Srbi su zaboravili krst i čast pa beže u katolike - čuju se rezignirane optužbe malobrojnih, hrabrih vernika. - Ovde je postalo strašno. Svi u Zadru znaju da je već 95 pravoslavaca povuklo krštenicu iz Svetog Ilije, i odnelo kod katolika. Tako mogu da se žene u njihovim crkvama, da zajedničku decu krste po njihovim običajima, a svoje majke i očeve sahranjuju na njihovim grobljima.
Srbi ponovo strahuju. Kažu, crno je vreme, ponovo, pred već dovoljnom ranjenim narodom. Prisećaju se i recepta već oprobanog u vreme Nezavisne države Hrvatske.
- Kao da se istorija ponavlja. Rodili se novi Starčevići, Pavelići, Stepinci... Nad glavama nam opet preti stari metod „trećinu Srba pobiti, trećinu raseliti, a trećinu pokrstiti“ - poluglasno nam kazuju svoje slutnje malobrojni preostali.
Ni pop ovde nije glasan, a kamoli drugi. Na naša pitanja jedva odgovara - saginjanjem glave, uglavnom.
- Lane sam dvadesetoro sahranio, nijedan par venčao, a samo petoro krstio - sabira.
U ovom zaleđu pravoslavlje polako odumire. U Zadru nijedno srpsko dete ne ide na našu veronauku, ćirilica se odavno ne uči.
A dok nestaju poslednji tragovi srpske crkve, katolička je sve brojnija, a neki Srbi se sve češće izjašnjavaju kao - pravoslavni Hrvati. Na poslednjem popisu, urađenom pre devet godina, bilo ih je 11.000, a danas se njihov broj samo naslućuje. I ponovo se javlja ideja da se crkva u Hrvatskoj odvoji od Srpske pravoslavne crkve.
- Ja jesam pravoslavac,
ali nikako Srbin - priča Ivo Matavić, jedan od osnivača Udruge Hrvatske pravoslavne zajednice, koja, iako još neregistrovana, već ima 500 članova. Među njima su i trojica sveštenika crnogorske pravoslavne crkve.
- Naša je namera da se ogradimo od Srbije, jer sa njom nemamo veze, a zbog srpske politike ovde imamo samo probleme. Nadamo se da ćemo zato dobiti autokefalnost i na kraju se ujediniti sa katoličkom crkvom. Naposletku, svi smo mi hrišćani, a način na koji se krstimo i datumi kada slavimo Božić samo su nevažna simbolika i dogma.
Matavić, koji se već odrekao tri prsta i koji traži izjednačavanje ustaša i četnika, tvrdi da okuplja sve više istomišljenika, da ga i podržava i krug intelektualaca u Hrvatskoj akademiji nauka, vladajućoj stranci, pa čak i srpskom SDSS. Tvrdi i to da će u maju, na poziv iz Srbije i na Ravnu goru?! Ipak, u Zadru se od njega ograđuju i Srbi i Hrvati.
- Najgore je da se stidiš svoga porekla. Ako ne poštuješ svoje, kako ćeš tuđe - komentariše Suzana Tošić, jedna od malobrojnih Srpkinja koja govori glasno i bez straha. Rođena Zadranka srpskog porekla zaljubila se baš „u najgore vreme“ u svog Miroslava iz Mramorca, sela nadomak Smederevske Palanke. Letnja ljubav nastavljena je brakom, a ubrzo su rođeni Katarina i Danijel. Ratna razaranja raselila su ih u Srbiju, ali su se svi vratili 2001.
- Ako si normalan, pošten, ne diraš nikog, i tebe će ceniti. Najvažnije je kakav si čovek, a ne da li si Srbin, budista ili musliman i u tom duhu i vaspitavam svoju decu - nastavlja Suzana.
A dešavalo se Tošićima da ih ne posluže u kafiću jer su navijali na utakmici za „svoje“, da im komšinica psuje „mater četničku“... ali su se sa svime izborili. Podignute glave.
- Kada smo se vratili u Zadar, nije bilo lako. Sećam se kada mi je za vreme maškara pretučen sin i to samo zato što je Srbin. Kada sam to prijavila u SUP, policajac mi je bez ustručavanja rekao: „Ko ti je kriv kad si se vratila“ - priseća se nerado Suzana. Kaže da je sada to vreme iza nje. Važno je izdržati. Tako je i sa verom, a ona se svoje ne odriče. Ni vere ni krsne slave. Njena kuća je među one samo četiri koje u Zadru slave Nikoljdan.
A onih 3.000 koji i dalje u Zadru sebe zovu Srbima strepe da će tako i ostati, i da će strah, pritisak i politika hrvatskih vlasti Srbe potpuno izbrisati sa spiska stanovnika Zaleđa.
ŠAMAR ZBOG ISTORIJE
Na času istorije, jedan je učenik počeo da vređa tek pristiglu učenicu. - To su ti Katarinini zapalili Vukovar! - povikao je. Katarina se okrenula prema njemu i odvalila šamar tako da je zakačila i njegovog drugara iz klupe. Ućutao je ceo razred, a omalena Katarina odbranila čast.
DVA ĐAKA
Svaki razred u Zadru ima dva srpska učenika. Ipak, to očigledno nije dovoljno da se predaje veronauka u crkvi svetog Ilije.
- Nećemo da delimo decu i zato ih šaljemo sa Hrvatima u njihove crkve - pravdaju svoje odluke roditelji malobrojnih malih pravoslavaca. - Jednostavnije je da idu na veronauku kod katolika. Em mi znamo da u to vreme nisu na ulici, em dobiju dobru ocenu.
U Zadru od 26.000, koliko ih je bilo pre rata, ostalo je svega tri hiljade pravoslavnih ljudi. A i oni kao da su izgubili veru.
- Šest kuća je proslavilo Jovanjdan, a četiri Nikoljdan - priča pop Jovanović. - Slabo se ovde seče slavski kolač. Malo ih u crkvu ulazi. Boje se. Šta će, rđavo je vreme bilo, a rane još bole.
A da rđavo vreme tek dolazi, vidi se po novom zbegu pravoslavnih vernika. Iz svoje crkve sada krštenice nose u tuđu.
- Srbi su zaboravili krst i čast pa beže u katolike - čuju se rezignirane optužbe malobrojnih, hrabrih vernika. - Ovde je postalo strašno. Svi u Zadru znaju da je već 95 pravoslavaca povuklo krštenicu iz Svetog Ilije, i odnelo kod katolika. Tako mogu da se žene u njihovim crkvama, da zajedničku decu krste po njihovim običajima, a svoje majke i očeve sahranjuju na njihovim grobljima.
Srbi ponovo strahuju. Kažu, crno je vreme, ponovo, pred već dovoljnom ranjenim narodom. Prisećaju se i recepta već oprobanog u vreme Nezavisne države Hrvatske.
- Kao da se istorija ponavlja. Rodili se novi Starčevići, Pavelići, Stepinci... Nad glavama nam opet preti stari metod „trećinu Srba pobiti, trećinu raseliti, a trećinu pokrstiti“ - poluglasno nam kazuju svoje slutnje malobrojni preostali.
Ni pop ovde nije glasan, a kamoli drugi. Na naša pitanja jedva odgovara - saginjanjem glave, uglavnom.
- Lane sam dvadesetoro sahranio, nijedan par venčao, a samo petoro krstio - sabira.
U ovom zaleđu pravoslavlje polako odumire. U Zadru nijedno srpsko dete ne ide na našu veronauku, ćirilica se odavno ne uči.
A dok nestaju poslednji tragovi srpske crkve, katolička je sve brojnija, a neki Srbi se sve češće izjašnjavaju kao - pravoslavni Hrvati. Na poslednjem popisu, urađenom pre devet godina, bilo ih je 11.000, a danas se njihov broj samo naslućuje. I ponovo se javlja ideja da se crkva u Hrvatskoj odvoji od Srpske pravoslavne crkve.
- Ja jesam pravoslavac,
ali nikako Srbin - priča Ivo Matavić, jedan od osnivača Udruge Hrvatske pravoslavne zajednice, koja, iako još neregistrovana, već ima 500 članova. Među njima su i trojica sveštenika crnogorske pravoslavne crkve.
- Naša je namera da se ogradimo od Srbije, jer sa njom nemamo veze, a zbog srpske politike ovde imamo samo probleme. Nadamo se da ćemo zato dobiti autokefalnost i na kraju se ujediniti sa katoličkom crkvom. Naposletku, svi smo mi hrišćani, a način na koji se krstimo i datumi kada slavimo Božić samo su nevažna simbolika i dogma.
Matavić, koji se već odrekao tri prsta i koji traži izjednačavanje ustaša i četnika, tvrdi da okuplja sve više istomišljenika, da ga i podržava i krug intelektualaca u Hrvatskoj akademiji nauka, vladajućoj stranci, pa čak i srpskom SDSS. Tvrdi i to da će u maju, na poziv iz Srbije i na Ravnu goru?! Ipak, u Zadru se od njega ograđuju i Srbi i Hrvati.
- Najgore je da se stidiš svoga porekla. Ako ne poštuješ svoje, kako ćeš tuđe - komentariše Suzana Tošić, jedna od malobrojnih Srpkinja koja govori glasno i bez straha. Rođena Zadranka srpskog porekla zaljubila se baš „u najgore vreme“ u svog Miroslava iz Mramorca, sela nadomak Smederevske Palanke. Letnja ljubav nastavljena je brakom, a ubrzo su rođeni Katarina i Danijel. Ratna razaranja raselila su ih u Srbiju, ali su se svi vratili 2001.
- Ako si normalan, pošten, ne diraš nikog, i tebe će ceniti. Najvažnije je kakav si čovek, a ne da li si Srbin, budista ili musliman i u tom duhu i vaspitavam svoju decu - nastavlja Suzana.
A dešavalo se Tošićima da ih ne posluže u kafiću jer su navijali na utakmici za „svoje“, da im komšinica psuje „mater četničku“... ali su se sa svime izborili. Podignute glave.
- Kada smo se vratili u Zadar, nije bilo lako. Sećam se kada mi je za vreme maškara pretučen sin i to samo zato što je Srbin. Kada sam to prijavila u SUP, policajac mi je bez ustručavanja rekao: „Ko ti je kriv kad si se vratila“ - priseća se nerado Suzana. Kaže da je sada to vreme iza nje. Važno je izdržati. Tako je i sa verom, a ona se svoje ne odriče. Ni vere ni krsne slave. Njena kuća je među one samo četiri koje u Zadru slave Nikoljdan.
A onih 3.000 koji i dalje u Zadru sebe zovu Srbima strepe da će tako i ostati, i da će strah, pritisak i politika hrvatskih vlasti Srbe potpuno izbrisati sa spiska stanovnika Zaleđa.
ŠAMAR ZBOG ISTORIJE
Na času istorije, jedan je učenik počeo da vređa tek pristiglu učenicu. - To su ti Katarinini zapalili Vukovar! - povikao je. Katarina se okrenula prema njemu i odvalila šamar tako da je zakačila i njegovog drugara iz klupe. Ućutao je ceo razred, a omalena Katarina odbranila čast.
DVA ĐAKA
Svaki razred u Zadru ima dva srpska učenika. Ipak, to očigledno nije dovoljno da se predaje veronauka u crkvi svetog Ilije.
- Nećemo da delimo decu i zato ih šaljemo sa Hrvatima u njihove crkve - pravdaju svoje odluke roditelji malobrojnih malih pravoslavaca. - Jednostavnije je da idu na veronauku kod katolika. Em mi znamo da u to vreme nisu na ulici, em dobiju dobru ocenu.