Jacob
Buduća legenda
- Poruka
- 49.567
http://pressonline.rs/sr/vesti/regioni/story/95470/Poslednji+Božić+najstarije+Gračanice.html
U crkvi svetog arhanđela Mihaila nadomak Valjeva vernici su poslednji put palili badnjak jer će hram prekriti jezero potrebno za vodosnabdevanje
U crkvi svetog arhanđela Mihaila u selu Tubravić, dvadesetak kilometara jugozapadno od Valjeva, osvanuo je poslednji Božić. Meštani Kunica, Mijača, Sovča, Brezovica i drugih zaselaka poslednji put su ovde palili badnjak, nosili slamu i pevali božićne pesme. Već naredne zime će, kažu, crkvu odneti voda. Bolje rečeno, prekriće je zauvek jezero koje se iznad nje uveliko formira.
Biće to tužni epilog davnašnje priče, započete još krajem osamdesetih godina. Tada su nadležni odlučili da se zbog potreba Valjeva i okolnih mesta za pijaćom vodom izgradi velika zemljana brana na reci Jablanici, desnoj sastavnici Kolubare. Zajezerena voda će rešiti problem, ali će pod njom ostati i stotine hektara šuma i oranica, više desetina seoskih domaćinstava, deo puta od Valjeva ka Bajinoj Bašti, naposletku i sam hram arhanđela Mihaila. I dok se meštani odavno mire sa izmeštanjem imanja, kuća i puteva, potapanje jedne od najstarijih svetinja u Srbiji malo koga ostavlja ravnodušnim.
- Ovo ne sluti na dobro - tvrdi Miroslav Krstić iz Tubravića, kojeg smo zatekli sa badnjakom ispred crkve. - I do sada je nevera palila i rušila naše svetinje, ali da će doći vreme da to i sami činimo, niko nije ni sanjao. Sem, možda, vladike Nikolaja Velimirovića, koji je još za života tvrdio da našu crkvu tek čekaju velika iskušenja.
Među našim crkvama ima više svetilišta koja, osim zvaničnog, nose i narodno ime Gračanica. Zna se da je ova najstarija, ali kada je i kako nastala, ko ju je gradio i po čijoj je volji podizana, pisanih tragova skoro i da nema. Sve što znaju, vele meštani, nasledili su od predaka, od onih koji su se ovde odvajkada krštavali, venčavali i na onaj svet odavde i ispraćali. Predanje kaže da ga je obnavljao kralj Dragutin, krajem 13. veka, što znači da potiče iz znatno ranijeg perioda. Krstić se seća i da je otac Rupnik, davno upokojeni ovdašnji paroh, tvrdio da se na delovima nekadašnjeg ikonostasa, oko glava svetitelja, mogla videti vinova loza - obeležje nemanjićkog freskoslikarstva. Bude li srušena, u njenim temeljima pronaći ćemo i hrisovulju, zlatnopečatno slovo, koje nepobitno svedoči i o vremenu nastanka i o samom graditelju. Nažalost, biće to slaba uteha za ono što nepovratno gubimo.
Pouzdano se zna da je crkva nekada bila i manastir. Pronađena su mnoga grobna mesta monaha, a sačuvan je i pečat na kome piše „bratstvo manastira valjevska Gračanica". I na bronzanom zvonu, za koje se pretpostavlja da ga je 1836. godine darivao knez Miloš Obrenović, urezano je da reč o poklonu manastiru u podgorskoj Gračanici.
Najstariji sačuvani zapis o hramu svetog arhangela Mihaila napravio je Joakim Vujić 1826. godine. U njemu se navodi „da je parohijska crkva sela Tubravić, Stubo, Kunice, Brezovice, Sušice i Rovni, te da je manastirska crkva zidana od lomljenog kamena, zalivanog živim krečom". U apsidi oltara, ispod maltera, svojevremeno je otkriven i bledunjav trag starih freski, još jedan od nepobitnih dokaza starosti crkve.
Sve ovo doprinelo je da Republički zavod za zaštitu spomenika kulture 1997. godine proglasi ovaj hram za spomenik kulture od društvenog značaja. Ali ubrzo potom data je i saglasnost da se svetinja poruši. Doduše, rušenje se nigde doslovno nije pominjalo, ali je rečeno da će crkva biti izmeštena na obližnje brdo, van domašaja vode. To bi, svakako, i bilo najbolje rešenje, samo da je moguće. Jer, stručnjaci koji su skidali delove fasade zaključili su da bi je bilo teško i srušiti, a kamoli preneti.
Potapanje hrama, velika nesreća i prokletstvo
Sa visinom od 75 metara, zemljana brana u selu Rovni najviša je u Srbiji. Zbog toga je puno i onih koji već sada „predskazuju" veliku nesreću, koji veruju da će zbog potapanja hrama i sama brana jednog dana popustiti. Ovdašnji sveštenik o tome ne želi da razmišlja.
- Sve je u božjim rukama - veli paroh Zoran Simić. - I dalje u Gračanici obavljam sve verske poslove, činodejstvujem i čekam. Želja mi je samo da se crkva ne dira do poslednjeg dana, do zatvaranja poslednjeg čepa na brani. Ako je ne srušimo, ako pustimo da sama u vodu porine, možda ćemo je, u vreme niskih vodostaja, katkad i videti. Bio bi to najlepši prizor i nagrada za one pred kojima bi izronila.
U crkvi svetog arhanđela Mihaila nadomak Valjeva vernici su poslednji put palili badnjak jer će hram prekriti jezero potrebno za vodosnabdevanje
U crkvi svetog arhanđela Mihaila u selu Tubravić, dvadesetak kilometara jugozapadno od Valjeva, osvanuo je poslednji Božić. Meštani Kunica, Mijača, Sovča, Brezovica i drugih zaselaka poslednji put su ovde palili badnjak, nosili slamu i pevali božićne pesme. Već naredne zime će, kažu, crkvu odneti voda. Bolje rečeno, prekriće je zauvek jezero koje se iznad nje uveliko formira.
Biće to tužni epilog davnašnje priče, započete još krajem osamdesetih godina. Tada su nadležni odlučili da se zbog potreba Valjeva i okolnih mesta za pijaćom vodom izgradi velika zemljana brana na reci Jablanici, desnoj sastavnici Kolubare. Zajezerena voda će rešiti problem, ali će pod njom ostati i stotine hektara šuma i oranica, više desetina seoskih domaćinstava, deo puta od Valjeva ka Bajinoj Bašti, naposletku i sam hram arhanđela Mihaila. I dok se meštani odavno mire sa izmeštanjem imanja, kuća i puteva, potapanje jedne od najstarijih svetinja u Srbiji malo koga ostavlja ravnodušnim.
- Ovo ne sluti na dobro - tvrdi Miroslav Krstić iz Tubravića, kojeg smo zatekli sa badnjakom ispred crkve. - I do sada je nevera palila i rušila naše svetinje, ali da će doći vreme da to i sami činimo, niko nije ni sanjao. Sem, možda, vladike Nikolaja Velimirovića, koji je još za života tvrdio da našu crkvu tek čekaju velika iskušenja.
Među našim crkvama ima više svetilišta koja, osim zvaničnog, nose i narodno ime Gračanica. Zna se da je ova najstarija, ali kada je i kako nastala, ko ju je gradio i po čijoj je volji podizana, pisanih tragova skoro i da nema. Sve što znaju, vele meštani, nasledili su od predaka, od onih koji su se ovde odvajkada krštavali, venčavali i na onaj svet odavde i ispraćali. Predanje kaže da ga je obnavljao kralj Dragutin, krajem 13. veka, što znači da potiče iz znatno ranijeg perioda. Krstić se seća i da je otac Rupnik, davno upokojeni ovdašnji paroh, tvrdio da se na delovima nekadašnjeg ikonostasa, oko glava svetitelja, mogla videti vinova loza - obeležje nemanjićkog freskoslikarstva. Bude li srušena, u njenim temeljima pronaći ćemo i hrisovulju, zlatnopečatno slovo, koje nepobitno svedoči i o vremenu nastanka i o samom graditelju. Nažalost, biće to slaba uteha za ono što nepovratno gubimo.
Pouzdano se zna da je crkva nekada bila i manastir. Pronađena su mnoga grobna mesta monaha, a sačuvan je i pečat na kome piše „bratstvo manastira valjevska Gračanica". I na bronzanom zvonu, za koje se pretpostavlja da ga je 1836. godine darivao knez Miloš Obrenović, urezano je da reč o poklonu manastiru u podgorskoj Gračanici.
Najstariji sačuvani zapis o hramu svetog arhangela Mihaila napravio je Joakim Vujić 1826. godine. U njemu se navodi „da je parohijska crkva sela Tubravić, Stubo, Kunice, Brezovice, Sušice i Rovni, te da je manastirska crkva zidana od lomljenog kamena, zalivanog živim krečom". U apsidi oltara, ispod maltera, svojevremeno je otkriven i bledunjav trag starih freski, još jedan od nepobitnih dokaza starosti crkve.
Sve ovo doprinelo je da Republički zavod za zaštitu spomenika kulture 1997. godine proglasi ovaj hram za spomenik kulture od društvenog značaja. Ali ubrzo potom data je i saglasnost da se svetinja poruši. Doduše, rušenje se nigde doslovno nije pominjalo, ali je rečeno da će crkva biti izmeštena na obližnje brdo, van domašaja vode. To bi, svakako, i bilo najbolje rešenje, samo da je moguće. Jer, stručnjaci koji su skidali delove fasade zaključili su da bi je bilo teško i srušiti, a kamoli preneti.
Potapanje hrama, velika nesreća i prokletstvo
Sa visinom od 75 metara, zemljana brana u selu Rovni najviša je u Srbiji. Zbog toga je puno i onih koji već sada „predskazuju" veliku nesreću, koji veruju da će zbog potapanja hrama i sama brana jednog dana popustiti. Ovdašnji sveštenik o tome ne želi da razmišlja.
- Sve je u božjim rukama - veli paroh Zoran Simić. - I dalje u Gračanici obavljam sve verske poslove, činodejstvujem i čekam. Želja mi je samo da se crkva ne dira do poslednjeg dana, do zatvaranja poslednjeg čepa na brani. Ako je ne srušimo, ako pustimo da sama u vodu porine, možda ćemo je, u vreme niskih vodostaja, katkad i videti. Bio bi to najlepši prizor i nagrada za one pred kojima bi izronila.