skakutava_shushumiga
Početnik
- Poruka
- 2
dok sam bila mladja,bila sam "dete za primer"...vredan djak,poslusna,lepo vaspitana,vecito nasmejana...ne kazem da nisam mastala o divnoj ljubavi,ali to nekako nije bio moj prioritet tada... skola i porodica(a i prijatelji) bili su na prvom mestu...onda sam upisala fakultet i krenulo je obrnuto...skola je stala,a ljubav uzela svoj primat...moje ambicije su uvek tinjale,ali su na povrsinu izbile moje emocije...neznost,strast,"vamp" faza,krhka faza,ma kazem lepo-emocije...bilo je ljubavi,bola,simpatija,razocaranja i svih onih svima dobro poznatih stvari...bilo je i samoce...svesne...i usamljenosti(kada je bas nisam zelela)...ma svega...
i sada,upoznam njega...i to je to...sve ide munjevitom brzinom... nijedno od nas dvoje nije savrseno,ali se (za sada)super slazemo i divno nam je...ali...
uvek postoji to ali...kao da ta recca od svega tri slova ima neverovatnu moc da "pomeri i planine"...
sa njim,ja sam opet ONA ja...snazna,jaka,ambiciozna...opet imam snagu da sve promenim(iako mozda i necu,imam onaj osecaj "da mogu",ako me razumete)...
i on mi je slican,neverovatno koliko nas drze te ambicije,a opet se "obozavamo"...i bodrimo jedno drugo...
ne zivimo u istom gradu,ali se vidjamo vikendom i to mi je super,jer imam vremena za svoje planove i obaveze,ipak cujemo se stalno,saljemo smsice etc.znaci paznje nikad ne manjka...
i?u cemu je sad problem?
hmmmm...osecam kako me ambicije gutaju...
bojim se da ce me prevladati...jer,ja sam mali frik,perfekcionista,opsesivni...ja bih sada samo grabila,sve vreme posvetila ucenju i ostvarivanju ciljeva...bojim se da ga negde u svemu tome ne izgubim...
ne zelim,super mi je,ali bojim se...
volela bih da me razumete,...cudan je to strah...
dajem sve od sebe,ali osecam kako je taj osecaj za "grabljenjem napred" sve jaci....sve snazniji...kao da isplivava sve ono sto se talozilo tokom godina,isto kao sto su onda emocije preuzele kontrolu ...
ne zelim da se dovedem u situaciju da mi je vaznije da jos jednom nesto procitam nego da provedem jedan ili dva dana sa njim... ne zelim da jedva cekam da zavrsimo razgovor,ma koliko mi prijao,samo da se sto pre vratim poslu...
toliko toga moram da nadoknadim....ne zelim da NAS izgubim zbog toga...
i sada,upoznam njega...i to je to...sve ide munjevitom brzinom... nijedno od nas dvoje nije savrseno,ali se (za sada)super slazemo i divno nam je...ali...
uvek postoji to ali...kao da ta recca od svega tri slova ima neverovatnu moc da "pomeri i planine"...
sa njim,ja sam opet ONA ja...snazna,jaka,ambiciozna...opet imam snagu da sve promenim(iako mozda i necu,imam onaj osecaj "da mogu",ako me razumete)...
i on mi je slican,neverovatno koliko nas drze te ambicije,a opet se "obozavamo"...i bodrimo jedno drugo...
ne zivimo u istom gradu,ali se vidjamo vikendom i to mi je super,jer imam vremena za svoje planove i obaveze,ipak cujemo se stalno,saljemo smsice etc.znaci paznje nikad ne manjka...
i?u cemu je sad problem?
hmmmm...osecam kako me ambicije gutaju...
bojim se da ce me prevladati...jer,ja sam mali frik,perfekcionista,opsesivni...ja bih sada samo grabila,sve vreme posvetila ucenju i ostvarivanju ciljeva...bojim se da ga negde u svemu tome ne izgubim...
ne zelim,super mi je,ali bojim se...
volela bih da me razumete,...cudan je to strah...
dajem sve od sebe,ali osecam kako je taj osecaj za "grabljenjem napred" sve jaci....sve snazniji...kao da isplivava sve ono sto se talozilo tokom godina,isto kao sto su onda emocije preuzele kontrolu ...
ne zelim da se dovedem u situaciju da mi je vaznije da jos jednom nesto procitam nego da provedem jedan ili dva dana sa njim... ne zelim da jedva cekam da zavrsimo razgovor,ma koliko mi prijao,samo da se sto pre vratim poslu...
toliko toga moram da nadoknadim....ne zelim da NAS izgubim zbog toga...