krauterbox
Iskusan
- Poruka
- 5.492
26.06.2008. Arhijerejski sabor RPC je donio dokument pod nazivom " Osnovi učenja RPC o dostojanstvu, slobodi i pravima čovjeka"(«Основы учения Русской Православной Церкви о достоинстве, свободе и правах человека»)
http://www.sobor2008.ru/428616/index.html
Dokument je velik (stvarno bi mi muka bilo cijelog ga prevesti), te sam stoga primoran da vam (po mom izboru) samo izdvojim neke od njegovih interesantnijih djelova:
------------------------------------
- Slabost instituta prava čovjeka je u tome što on, štiteći slobodu izbora, sve manje i manje uzima u obzir moralnu dimenziju života i slobodu od grijeha.
Društveni sistem mora da uzima u obzir obje slobode i da harmonizira njihovo provođenje u javnoj sferi. Nedopustivo je štititi samo jednu slobodu, a drugu zanemarivati.
Stajati na pozicijama dobra i istine nemoguće je bez slobode izbora. Sloboda izbora gubi svoju vrijednost i smisao, ako je rezultat izbora zlo.
- Ljudska prava ne mogu biti iznad vrijednosti duhovnog svijeta.
- Hrišćanin stavlja svoju vjeru u Boga i svoj odnos sa Njim iznad svog zemaljskog života. Stoga je i nedopustivo i opasno tumačenje po kojem su ljudska prava vrhunski i univerzalni temelj društvenog života.
- Ljudska prava, kao institut koji nije ustanovljen Bogom, ne treba ni da ulaze u konflikt sa Božjom Objavom.
- Suštinska borba sa zlom, koja se vodi u dubini ljudskog duha, može biti uspješna samo ako je vodi ličnost, koja svoj život organizuje na religioznim principima.
- Pravoslavna Crkva smatra da su nedopustivi pokušaji podređivanja areligioznom shvatanju prava čovjeka, stavova vjerujućih u odnosu na čovjeka, porodicu, društveni život i crkvenu praksu.
- Stav Pravoslavne Crkve je da političko-pravni institut čovjekovih prava može biti koristan i u zaštiti ljudskog dostojanstva i u razvoju moralno-duhovne ličnosti i to samo ako ne dolazi u koliziju sa od Boga ustanovljenim moralnim normama i na njima zasnovanom tradicionalnom moralu.
- Prava čovjeka ne smiju biti u suprotnosti sa ljubavlju prema otadžbini i porodici.
- Individualna prava čovjeka ne mogu se suprostavljati vrijednostima i interesima otadžbine, društva, porodice. Ostvarivanje ljudskih prava ne smije biti opravdanje za napade na religiozne svetinje, kulturne vrijednosti i identitet naroda.
- Pravo na život. Život je dar Božji čovjeku ... Te stoga ne treba na prvom mjestu da bude življenje ovoga zemaljskog života po svaku cijenu, već htijenje ka njegovom osmišljavanju, koje bi omogučilo čovjeku da u saradnji sa Tvorcem pripremi svoju dušu za vječni život.
- Zakonom utvrđena sloboda savjesti dozvoljava Crkvi da sačuva svoj identitet i nezavisnost od ljudi drugačijih ubjeđenja, ona joj daje pravnu osnovu da očuva i integritet svog unutrašnjeg života i pravo na javno svjedočenje istine.
S druge strane vidljivo je da unošenje principa slobode savjesti u pozitivno pravo ima kao posljedicu da u društvu slabe religiozne vrijednosti i ciljevi, kao i da neke interpretacije vjerske slobode insistiraju na priznanju istinitosti svih vjera.
Za Crkvu je to neprihvatljivo.
Crkva, uz svo uvažavanje slobode izbora, pozvana je i da svjedoči o istini koju ona čuva, ali i da razobličava sve ono što smatra zabludom.
- Sloboda stvaralaštva. Crkva blagosilja stvaralaštvo. Ono otkriva nove horizonte, kako duhovne izgradnje čovjeka, tako i njegove spoznaje svijeta u kojem živi.
Stvaralaštvo je pozvano da doprinese otkrivanju ogromnih čovjekovih potencijala, a ne da opravdava nihilistički odnos ka kulturi , religiji i moralu.
- Obrazovanje nije samo sredstvo sticanje znanja potrebnih za uvođenje čovjeka u društveni život, nego i vaspitanje ličnosti u skladu sa namjerama Tvorca.
- Korištenje političkih i građanskih prava ne bi trebalo da dovodi do dioba i neprijateljstava.
- Kolektivna prava. Prava zasebne ličnosti ne trebaju biti destruktivni po jedinstveni način života i tradicije porodice, kao i različitih religioznih, nacionalnih i socijalnih zajednica.
http://www.sobor2008.ru/428616/index.html
Dokument je velik (stvarno bi mi muka bilo cijelog ga prevesti), te sam stoga primoran da vam (po mom izboru) samo izdvojim neke od njegovih interesantnijih djelova:
------------------------------------
- Slabost instituta prava čovjeka je u tome što on, štiteći slobodu izbora, sve manje i manje uzima u obzir moralnu dimenziju života i slobodu od grijeha.
Društveni sistem mora da uzima u obzir obje slobode i da harmonizira njihovo provođenje u javnoj sferi. Nedopustivo je štititi samo jednu slobodu, a drugu zanemarivati.
Stajati na pozicijama dobra i istine nemoguće je bez slobode izbora. Sloboda izbora gubi svoju vrijednost i smisao, ako je rezultat izbora zlo.
- Ljudska prava ne mogu biti iznad vrijednosti duhovnog svijeta.
- Hrišćanin stavlja svoju vjeru u Boga i svoj odnos sa Njim iznad svog zemaljskog života. Stoga je i nedopustivo i opasno tumačenje po kojem su ljudska prava vrhunski i univerzalni temelj društvenog života.
- Ljudska prava, kao institut koji nije ustanovljen Bogom, ne treba ni da ulaze u konflikt sa Božjom Objavom.
- Suštinska borba sa zlom, koja se vodi u dubini ljudskog duha, može biti uspješna samo ako je vodi ličnost, koja svoj život organizuje na religioznim principima.
- Pravoslavna Crkva smatra da su nedopustivi pokušaji podređivanja areligioznom shvatanju prava čovjeka, stavova vjerujućih u odnosu na čovjeka, porodicu, društveni život i crkvenu praksu.
- Stav Pravoslavne Crkve je da političko-pravni institut čovjekovih prava može biti koristan i u zaštiti ljudskog dostojanstva i u razvoju moralno-duhovne ličnosti i to samo ako ne dolazi u koliziju sa od Boga ustanovljenim moralnim normama i na njima zasnovanom tradicionalnom moralu.
- Prava čovjeka ne smiju biti u suprotnosti sa ljubavlju prema otadžbini i porodici.
- Individualna prava čovjeka ne mogu se suprostavljati vrijednostima i interesima otadžbine, društva, porodice. Ostvarivanje ljudskih prava ne smije biti opravdanje za napade na religiozne svetinje, kulturne vrijednosti i identitet naroda.
- Pravo na život. Život je dar Božji čovjeku ... Te stoga ne treba na prvom mjestu da bude življenje ovoga zemaljskog života po svaku cijenu, već htijenje ka njegovom osmišljavanju, koje bi omogučilo čovjeku da u saradnji sa Tvorcem pripremi svoju dušu za vječni život.
- Zakonom utvrđena sloboda savjesti dozvoljava Crkvi da sačuva svoj identitet i nezavisnost od ljudi drugačijih ubjeđenja, ona joj daje pravnu osnovu da očuva i integritet svog unutrašnjeg života i pravo na javno svjedočenje istine.
S druge strane vidljivo je da unošenje principa slobode savjesti u pozitivno pravo ima kao posljedicu da u društvu slabe religiozne vrijednosti i ciljevi, kao i da neke interpretacije vjerske slobode insistiraju na priznanju istinitosti svih vjera.
Za Crkvu je to neprihvatljivo.
Crkva, uz svo uvažavanje slobode izbora, pozvana je i da svjedoči o istini koju ona čuva, ali i da razobličava sve ono što smatra zabludom.
- Sloboda stvaralaštva. Crkva blagosilja stvaralaštvo. Ono otkriva nove horizonte, kako duhovne izgradnje čovjeka, tako i njegove spoznaje svijeta u kojem živi.
Stvaralaštvo je pozvano da doprinese otkrivanju ogromnih čovjekovih potencijala, a ne da opravdava nihilistički odnos ka kulturi , religiji i moralu.
- Obrazovanje nije samo sredstvo sticanje znanja potrebnih za uvođenje čovjeka u društveni život, nego i vaspitanje ličnosti u skladu sa namjerama Tvorca.
- Korištenje političkih i građanskih prava ne bi trebalo da dovodi do dioba i neprijateljstava.
- Kolektivna prava. Prava zasebne ličnosti ne trebaju biti destruktivni po jedinstveni način života i tradicije porodice, kao i različitih religioznih, nacionalnih i socijalnih zajednica.