Istarski goniči - općenito

POVIJESNI ZAPISI O ISTARSKIM GONICIMA



Zapise o postojanju lovackih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenophon (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi ?De Venatione? (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine gonica i to Kastorove gonice (Canis Castorius) i ?lisicare? (Canis Vulpinus). Prvi tip gonica Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a usi su im preklopljene (vjerovatno je rijec o brakoidnom tipu gonica - op.a.), dok ?lisicare? smatra da su krizanci izmedju Kastorovog gonica i lisica, a opisuje ih kao pse izduzene gubice sa zasiljenim usima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak ?plemenitosti?, vec da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipicne kod istarskih gonica - op.a.).

Flavius Arrianus, rimski guverner (175.-95.g. prije Krista) iz Nikomedije u Maloj Aziji u svom djelu ?Kynegetikos? pise o lovackim psima svog vremena i ukazuje na cinjenicu da su oni potomci lovackih pasa klasicne Grcke, te nadopunjuje Xenofontovo djelo, jer navodi postojanje i ?keltskih gonica? za koje kaze da se odlikuju spretnoscu pri lovu. Opisuje ih kao ostrodlake pse koji na glavi imaju izrazenu bradu i brkove, a iznad ociju guste i duge obrve. Pogled im je mrk, sa tuznom ekspresijom. Visina tih pasa nije bila veca od 45 cm, a po boji su bili ridji.
Arrianus ih naziva ?seguzijskim psima?, po keltskom plemenu Seguzijaca koji su ih uzgajali. Slican oblik tijela kao sto ima Arrianov ?seguzijac? ima danasnji istarski ostrodlaki gonic (osim po boji - op.a.).


Iz 1404.g. potjece ?Hrvojev misal? koji je jedna od prvih knjiga pisanih glagoljicom (starohrvatskim pismom). U navedenom misalu je minijatura od nepoznatog autora koja prikazuje srednjevjekovnog lovca na konju sa sokolom u ruci i psom ispod konja (M. Pantelic 1970.g.). Iako je prilikom restauracije misala doslo da odredjene nepreciznosti tako da je pas izgubio odredjena tipicna pasminska obiljezja, ipak bi se moglo na osnovu proporcija tijela, oblika glave, polozaja usiju, te boji (bijela sa smedjkastonarandjastim oznakama) reci da se radi o brakoidnom tipu psa odnosno da je rijec o istarskom kratkodlakom gonicu (prof. dr. M. Bauer 1994.g.). Nadalje ovo jasno ukazuje i na cinjenicu da su se istarski gonici vec tada uzgajali ne samo u Hrvatskoj vec i u danasnjoj Bosni i Hercegovini.

U Istarskom mjestu Beram u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika ?Poklonstvo kraljeva? (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474.g. Na donjem sredisnjem dijelu slike naslikan je vodic pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva ?psar?, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikasa vec od 1070.g. (Racki 1877.g.), kako na povodniku drzi cetiri psa svijetlozute boje, sa uspravnim siljatim usima. Moze se sa velikom sigurnoscu pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonic. Takav isti hrtoliki gonic naslikan je jos i desno, a sa njegove desne strane vidi se jedan lovacki pas svjetlo smedje boje sa preklopljenim usima, a to je vjerovatno danasnji posavski gonic, dok je lijevo od hrtolikog gonica takodjer lovacki pas bijele boje sa preklopljenim usima sto nedvojbeno potvrdjuje da se radi o istarskom kratkodlakom gonicu. Po slici lovacki psi sa preklopljenim usima su snaznije gradje tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih gonica koji su izduzenijeg tijela i lakse gradje strsecih usiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pucanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (cakavstinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemacki.
Istarske freske (14.-16.st.) znacajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog ziviota sa pojedinostima sto govore da su slikari slikali ljude i obicaje u Istri u vremenu kada su nastale.

Venecijanski majstor Vecelli Tiziana (1488-1576.g.) naslikao je 1551.g. sliku ?Capitano con amorino e cane? na kojoj je u donjem desnom uglu pas bijele boje sa narandjasrtim oznakama na usima zu kojeg bi se moglo reci da je kratkodlaki istarski gonic.
Od istog autora nalazimo i sliku iz 1562. g. ?Diana e Atteone? gdje su prikazana 4 psa od kojih su dva svijetlije gotovo bijele boje sa narandjastim oznakama po glavi i tijelu. Za jednog od dva bijela psa moze se reci da ima duzu - ostru dlaku pa je moguce da je rijec o istarskom kratkodlakom i ostrodlakom gonicu. Ostala dva psa su tamne gotovo crne boje.
Treca Tizianova slika koja je nama vrlo zanimljiva je iz 1575/76 ?Fanciullo con cani? gdje je lijevo i desno od Fancuilla dva odrasla psa i dva steneta. Desni pas stoji bijele je boje sa narandastim oznakama po usima. Zanimljivo je da je rep odlakan sa duzom dlakom. Moguce je da se radi o istarskom gonicu.

Djakovacki biskup Petar Bakic u manuskriptu iz 1719.g ?De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus anno Domoni 1719? na latinskom jeziku pise o lovackim psima koji se tada uzgajaju u Hrvatskoj slijedece:
?Hrvatska je vec u 14. stoljecu bila, obzirom na bogata lovista sa raznom divljaci i na odlicne lovacke terene raznih klimatskih podrucja, vrlo znacajno uzgajaliste najboljih lovackih pasa. Iz Hrvatske su se u to doba otpremali lovacki psi u razne evropske zemlje. Prema postojecim pisanim podacima vec su se u 14. stoljecu, a i ranije, uzgajale u Hrvatskoj, uz ovcarskog psa hrvatskog ovcara i nase izvorne pasmine lovackih pasa od kojih cu spomenuti samo najbrojnije i najznacajnije. Medju te ubrajaju se lovacki psi kratke dlake crvenkaste boje s bijelim znakovima na celu, na vratu, na nogama i na repu, oko 4 pedlja visoki. Nadalje, uzgajali su se lovacki psi 3 do 4 pedlja visoki kratke ili srednje duge bijele dlake, s crvenim pjegama po tijelu, razne velicine. Ovi psi su se uzgajali po cijeloj Hrvatskoj, no najvise u hrvatskim krajevima oko mora.
Sve ove pasmine se i danas uzgajaju u Hrvatskoj u velikom broju i obilno se sire po evropskim zemljama.? (misli se na 1719.g. - op.a.).
Opisi ovih pasa nam jasno kazuju da se radi o istarskim gonicima.

Petar Lukic djakovacki kanonik i upravitelj biskupskih dobara u svom izvjestaju iz 1752.g. ?Relatio de statu culturae armentorum et pecorum Dominii diececis diacovensis et eius Districtus anno 1752? na latinskom jeziku o lovackim psima u Hrvatskoj pise slijedece:
?Od lovackih pas najvise se u Hrvatskoj uzgaja crvenkastozuckasti pas oko 4 pedlja visok, kratke dlake sa bijelim znakovima na celu, na nogama, oko vrata i na repu, a upotrebljava se u lovu na sve vrste divljih zivotinja. U primorskim hrvatskim krajevima uzgaja se lovacki pas takoder oko 3 do 4 pedlja visok, kratke ili srednje duge dlake bijele boje, sa vecim ili manjim crvenim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ovaj pas je narocito dobar za lov u kamenitim podrucjima.?

U Poreckom muzeju pronadjena je slika iz sredine 18. stoljeca koja prikazuje portret majke (pretpostavlja se da se zvala Markantonia) Michele i Antonia De`Fachinettia, poznate aristokratske familije u Porecu. Na slici se u donjem lijevom uglu vidi glava psa tipicne brakoidne forme sa preklopljenim usima, bijele boje sa smedkastozutim flekama po lubanji i usima. Familija De`Fachinetti je posebnu paznju poklanjala njegovanju istarskih tradicija. Mozemo reci, da je uzgoj istarskih lovackih pasa zaokupljao interes ove familije jer je lov tada bio statusni simbol. Naslikana glava je znacajna jer prikazuje glavu istarskog kratkodlakog gonica kojeg danas 250 godina kasnije poznajemo, znaci da se pas od tada nije gotovo nista izmjenio.

Namjesnistvo u Zadru (Dalmacija) izdalo je 19. 06. 1822.g. ?Naredbu o drzanju pasa? koja je objavljena u casopisu ?Kralski Dalmatin?, a bila je potpisana od guvernera Dalmacije i protomedika. Ta je uredba dijelila sve tada poznate pasmine pasa u Dalmaciji u pet pasminskih grupa. Kao prva grupa navedeni su ?samolovci?, a to bi bili danasnji gonici-sami love (dr. L. Brozovic 1959.g.) Navedena odluka je vazna jer dokazuje da su tada psi gonici bili poznati i uzgajani u Dalmaciji.

U Istri je takodjer 1822.g. donesen propis o lovu i skolovanju pasa gonica (mr. R. Orban 1979.g.), sto ponovo upucuje da je uzgoj pasa gonica u Istri bio vrlo intezivan, te da su se na istarskom poluotoku gonici koristili za lov.

1.dio

Opce hrvatsko drustvo za zastitu lova i ribolova (Allgemeine Kroatische Schutzverein für Jagd und Fischerei) iz Zagreba postaje 1891.g. clanom ?Austrijskog drustva za uzgoj cistokrvnih pasa? (vrhovna kinoloska organizacija u cijeloj tadasnjoj Austro-Ugarskoj, u cijem sastavu je bila i Hrvatska), pa se ta godina uzma kao godina pocetka kinoloskog rada u Hrvatskoj.
Tri godine kasnije u Vrbovskom (Gorski kotar) odrzana je od 20. do 30. 09. 1894.g. regionalna izlozba domacih zivotinja na kojoj su prvi puta izlozeni i lovacki psi u okviru ?Male izlozbe lovackih pasa? kada je izlozeno 10 ?kerova? istarskih brekova iz psetarne u Bosiljevu vlasnistvo grofa Kristofora Volkya.

Godine 1894. je grof H. von Bylandt u knizi ?Die Hunderassen? (I izdanje) opisao istarske gonice i objavljena je slika 4 istarska gonica. II izdanje iste knjige uslijedilo je 1897. godine.

F. B. Laska u radnji ?Die bosnische stichelhaarige Bracke? iz 1896.g. navodi da benediktinci odvode sa Balkanskog poluotoka pse gonice u Francusku. Zna se da su benediktinci bili prvi redovnici koji su stigli u hrvatske krajeve. Posebno je puno benediktinskih opatija bilo u Istri. S druge strane treba znati da su u Francuskoj benediktinci bili uzgajivaci pasmina pasa porcelanski gonici. U povijesti te pamine stoji da je za oplemenjivanje upotrebljavani psi iz ?dalekih talijanskih krajeva?, a to su najvjerovatnije morali biti psi ili iz Iste ili iz Dalmacije, koje su u to doba bile pod Mletackom vlascu.
Isti autor 1897.g. opisuje istarskog gonica u knjizi ?Österreichisches kynologisches Jahresbuch?, gdje navodi da je taj pas omiljeniji od austrijskog braka.

Na Beckoj izlozbi pasa 1898.g. bilo je izlozeno sest istarskih gonica koji su u katalogu bili upisani kao ?bijeli kratkodlaki braki?. Te pse su pod utjecajen tada poznatog Austro-Ugarskog brakologa F. B. Laske prijavili lovci iz Slovenije (tada su Hrvatska i Slovenija bile u sastavu Austro-Ugarske monarhije). Svi izlozeni psi na toj izlozbi bili su nagradjeni.
Ako se procita sto je napisao dr. Ivan Lovrencic u radnji pod naslovom ?Istarski brak? (Ljubljana 1944.g.) vidi se da je centar zanimanja za istarske gonice u Sloveniji u periodu od osamdesetih godina proslog stoljeca do tridesetih godina ovog stoljeca bila Ribnicka dolina. Medju tadasnjim slovenskim lovcima za popularizaciju istarskih gonica znacajni su J. B. Kosler i Suflaj, a smrcu ove dvojice istarski gonici u Sloveniji polako gube na popularnosti i sve ih vise u lovu zamjenjuju brak-jazavcari.
Autor navodi (strana 88) da je industrijalac iz Hrasnika Fritz Burger, veliki zaljubljenik u istarske ostrodlake gonice, u periodu 1880-1890.g. lovio sa istarskim gonicima u lovistima oko Hrasnika. F. Burger za istarske gonice kaze da ih je dobio sa Krasa (podrucje Bijele Istre - Kras - B. Klaic 1988.g.), te da se istarski gonic bolje udomacio u tom podrucju, od brak-jazavcara, a njegov istarski gonic po imenu Kolombo pricinjavao mu je veliko veselje u lovu na zeceve (?Kolombini? je stari pucki naziv za istarskog kratkodlkog gonica u Istri, a kolombo je ime koje je vjerovatno izvedeno iz toga - op. a.).
Dr. I. Lovrencic na strani 100 navedene studije navodi da je Istra od uvijek srediste uzgoja istarskih gonica.
Uz ovo veoma zanimljiv podatak nalazi se u brosuri ?50 let slovenske kinologije? koju je izdalo Drustvo ljubiteljev pticarjev u Ljubljani 1970.g. U tekstu kojeg je napisao Joze Kristen pod naslovom ?Pogled nazaj? na stranama 27 i 28 citamo da su pred Prvi svjetski rat neki slovenski lovci isli u Istru kupiti lovacke pse i to u okolicu Pazina i Buzeta, gdje su kupovali kratkodlake istarske gonice koje su Istrani zvali ?kolombini?, zatim posavske gonice koji su u Istri zvani ?boskini? i ostrodlake istarske gonice koji su medju istarskim pukom zvani ?barbini?. To su bili, kako navodi Kristen, lovci iz Ribniske i Cerkniske doline.
U vrijeme Austo-Ugarske monarhije, Istra je bila povezana, osim sa Hrvatskom i Dalmacijom, vrlo dobro i sa Slovenijom. Za lov sa gonicima zanimaju se lovci, a oni cesto putuju kao gosti u razne lovove, pa su tako i slovenski lovci prilikom svojih lovova po Istri upoznali gonice tog poluotoka, te su ih kupovali i odnosili u Sloveniju i dalje uzgajali. Istarske gonice slovenski lovci konstantno od sredine proslog stoljeca nabavljaju u Istri. I najpoznatiji slovenski brakolog dr. I. Lovrencic je bio poznat ne samo medju slovenskim lovcima i uzgajivacima gonica, vec i medu istarskim lovcima i uzgajivacima gonica jer je on upravo u Istri odabirao i kupovao istarske gonice za svoju uzgajivacnicu ?Podgora?. To se dogadalo konstantno, jer je Istra mjesto gdje je ova pasmina nastala i odakle su oduvijek uzimani psi za osvjezenje uzgoja.
Kada se sve ovo zna, onda se moze reci da su istarske gonice slovenski lovci kontinuirano kupovali u Istri intenzivnije pocevsi priblizno od 1860. g., te da je istarski gonic u Sloveniji udomacen, a ne da je autohton pas. Srediste nastanka i uzgoja istarskih gonica je, kao sto potvrduje pisanje dr. I. Lovrencica, bio Istarski poluotok i otuda je uzgoj prosiren u Sloveniju. Osnovu uzgoja istarskih gonica u Ribniskoj dolini predstavljali su psi koji su kupljeni u Istri, te tu samo dalje uzgajani.

Zagrebacko drustvo priredjuje 5. i 6. 09. 1906. g. Prvu opcu izlozbu lovackih pasa u Zagrebu u okviru Zemaljske gospodarske izlozbe. Na izlozbi bilo je izlozeno 103 psa, a medju njima i ?hrvatski brakirci?, a to je tadasnji naziv za istarske gonice.

U Cabru (Gorski kotar) registrirana je 1907.g. psetarna ?Gospostije? koja je imala 6 copora, svaki po 12 pasa dakle ukupno 72 psa cistokrvne istarske pasmine koji su se zvali ?hajkaci? ili ?breki?.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata dolazi do mirovanja kinologije, ali tada se u casopisu ?Vjesniku za lov i ribolov? nalazi puno clanaka o gonicima u Hrvatskoj, posebno je bilo dosta razmisljanja i prijedloga oko naziva tadasnjih pasmina gonica u Hrvatskoj.

Jugoslavenski kinoloski savez osnovan je 25.08.1925. g. u Ljubljani i bio je najvisa kinoloska organizacija u tadasnjoj Kraljevini Jugoslaviji (u cijem sastavu su bile i Hrvatska i Slovenija), a u njegovom clanstvu je bio i Klub ljubitelja brakov iz Ljubljane (koji je osnovan 22.05.1924.g.). Klub ljubitelja brakov vodi od 1925. g. privremeni Jugoslavenski registar gonica, koji kasnije prerasta u Jugoslavenski registar brakov (JRB), jer je Jugoslavenska rodovna knjiga pasa bila podjeljena na osam odjeljaka prema pasminskim skupinama. Vodja rodovne knjige za gonice bio je dr. I. Lovrencic.
Treba odmah istaci da se ovdje radi o rodovnoj knjizi koja je vodena za teritorij cijele Kraljevine Jugoslavije, i to nije slovenska rodovna knjiga, niti se sa njom smije poistovijetiti.

Savez lovackih drustava Hrvatske osniva 23. 06. 1926.g. Kinolosku sekciju za Hrvatsku i Slavoniju, koja se 27.10.1926. uclanjuje u Jugoslavenski kinoloski savez u Ljubljani.
U Zagrebu je odrzana 10. 10. 1926.g. izlozba pasa gdje su bili izlozeni istarski kratkodlaki i ostrodlaki gonici.

Tada su u Hrvatskoj registrirani uzgajivaci istarskih i posavskih gonica Svetozar Bencic iz Varazdina, Franjo Puretic iz Bjelovara, Josip Loncaric iz Skrada (Gorski kotar), Milivoj Krasovic iz Karlovca, Franjo Strunjak iz Podsuseda, Bernetic Ernest iz Zagreba (koji ima i zasticeno ime uzgajivacnice ?Lom?) i obitelj Zic (iz Karlovca, ili iz Zagreba).

2.dio

Iako je istarski gonic bio najbolji gonic izmedu svih gonica u tadasnjoj Austro-Ugarskoj, kako to navode F. B. Laska (1896.g.) i dr. I. Lovrencic (1944.g.), sve do 1926.g. istarskog gonica kao samostalnu pasminu nisu priznavali Austrijski i Njemacki kinoloski savez.

Slijedece 1927.g. osamostaljuje se Kinoloska sekcija SLD Hrvatske i ?uzima? novo ime : Kinolosko drustvo u Zagrebu. Medjutim vec 1928.g. Kinolosko drustvo mijenja naslov i od tada se zove Hrvatsko kinolosko drustvo, koje i dalje ostaje clanom Jugoslavenskog kinoloskog saveza. Kinolosko drustvo vodi svoju rodovnu knjigu od 1927.g., s time da pse koji nemaju poznate pretke, a ocjenjeni su (ali bez rodovnice), uvodi u privremeni registar pasa.
U tu hrvatsku rodovnu knjigu gonica pod brojem 1 D.P.P.Z. upisan je muzjak Vezin - istarski kratkodlaki gonic, ostenjen 8. 05. 1929.g., preci mu nisu navedeni. Uzgajivac i vlasnik ovog psa bio je Franjo Strunjak iz Podsuseda kasnije poznati sudac za gonice u Hrvatskoj.
Pod brojem 2 D.P.P.Z. upisan je muzjak Decko - istarski kratkodlaki gonic ostenjen 3. 03. 1927.g., preci - otac Mali, mati Zora. Uzgajivac i vlasnik bio je poznati hrvatski lovac tog vremena Milivoj Krasovic iz Karlovca.
Pod brojem 3 D.P.P.Z. upisan je muzjak Don - posavski gonic ostenjen 8. 05. 1929.g., preci nisu navedeni. Uzgajivac i vlasnik Franjo Strunjak iz Podsuseda.
Kako je Hrvatsko kinolosko drustvo bilo clanom Jugoslavenskog kinoloskog saveza u Ljubljani, JKS je takodjer registrirao (nostrificirao) te pse tako da je pas Vezin zaveden u Jugoslavenski registar braka pod brojem JRB 275, Decko pod brojem JRB 276 i Don pod brojem JRB 277.

U Zagrebu je 30. 11. 1930.g.odrzana izlozba pasa koja je imala medjunarodni karakter, u organizaciji Kinoloskog drustva. Na toj izlozbi izlozeni su bili istarski kratkodlaki i posavski gonici izmedju kojih i psi Vezin, Decko i Don koji su prvoupisani gonici u Hrvatski registar gonica.

Heinrich Zimmerman u knjizi ?Lexikon der Hundefreunde? izdane u Berlinu 1934.g. na stranama 542 - 543 opisuje istarske gonice pod nazivim ?istrianer? i navodi da je to gonic iz Istre i Kranjske, bijele boje sa zutim tockama iznad ociju ima katkada crvene ploce, ostrodlake ili kratkodlake dlake; nadalje autor navodi da je ostrodlaka forma posluzila za formiranje ?Peintinger Bracken?, te da je pasmina stradala u 1.svjetskom ratu, a za spasavanje ovih gonica treba zahvaliti dr. I. Lovrencicu.
Kraj opisa istarskog gonica u navedenoj knjizi objavljena je i fotografija 4 istarska gonica koja je bila objavljena i 1894.g. u knjizi grofa H. von Bylandta ?Die Hunderassen?. Ti psi su bili vlasnistvo J. B. Koslerja, koji je kao i ostali lovci i uzgajivaci iz Ribniske doline kupovao pse iz Istre.
Kod ovog opisa autor je greskom naveo da su kod istarskog gonica karakteristicne zute tocke iznad ociju, sto je katakteristika planinskog gonica. To nam ponovo ukazuje da su nasi gonici bili slabo poznati u kinoloskoj Evropi.
Najpoznatiji brakolog Njemacke Friderick Jungklaus objavljuje 1938.g. knjigu ?Die Bracken?, u kojoj na vise mjesta spominje istarske gonice pod njihovim pravim imenom.

Godine 1941. grofica Hagen u knjizi ?Hunderassen? - VI izdanje opisuje istarske gonice.

Dr. I. Lovrencic objavljuje 1944.g. u Ljubljani (Lovski zbornik str. 74-105) raspravu (koju autor naziva ?kinoloskom studijom?) ?Istarski brak? gdje jasno navodi porijeklo istarskih gonica iz Istre, kao i kakvi su se psi u prijasnjim stoljecima u Istri uzgajali. Ovo predstavlja, na neki nacin nastavak Laskinog rada, ali sa upotpunom svega sto se dogadalo u kinologiji u Kraljevini Jugoslaviji.

Mr. Ratimir Orban, najpoznatiji hrvatski brakolog pise u casopisu Moj pas broj 8-9 iz 1958.g. radnju pod naslovom ?Pasmine i sojevi autohtonih gonica Jugoslevije?, sto je nakon Laske najpotpunija studija o gonicima u tadasnjoj Jugoslaviji, gdje su po prvi puta temeljito sistemstizirani svi gonici tadasnje Jugoslavije, a medu njima obradjeni i istarski gonici gonica.

Na Simpoziju za historiju zdravstvene kulture Jugoslavije koji je odrzan u Porecu od 30. 09. do 2. 10. 1976.g. odrzao je mr. Ratimir Orban predavanje pod naslovom ?Izumrle i danasnje pasmine autohtonih pasmina pasa u Istri?. Tu su obradjeni danas standardizirani istarski kratkodlaki i ostrodlaki gonici, te nestandardizirane istarske pasmine pasa: mali istarski kratkodlaki gonic, zuti istarski kratkodlaki i ostrodlaki gonic, istarski hrt, te istarski ovcar (pastirski pas). U navedenom radu su ti psi opisani kao izvorno istarski psi.

Na simpoziju u Gospicu ?Udio Like u znanosti i privredi? u srpnju 1979.g. mr. R. Orban objavljuje rad pod naslovom ?Autohtoni gonici iz Like i njihova veza sa autohtonim evropskim gonicima?. Tu su obradene sve pasmine gonica bivse Jugoslavije (jer se u Lici susrecu), a medu tim pasminama obradene su i istarski gonica.

U casopisu Moj pas, sluzbenom glasilu Hrvatskog kinoloskog saveza u broju 10-11-12 iz 1992.g. objavljen je clanak dipl. ing. Borisa Spoljarica pod naslovom ?Hrvatski gonici? gdje su obradjeni i istarski gonici.

(preuzeto od DI Boris Špoljarić)

kraj