Offline pismo Vuku Jeremiću: Ministre, jeste li pri sebi?

Schutz

Aktivan član
Banovan
Poruka
1.293
Izuzetni gospodine ministre,

U trenutku kad opasni virus neobaveštenosti hara Vladom Srbije a povodom akcije „Samo Milion Dolara Srbina Spasava“ koja je po hitnom postupku proglašena za državnu tajnu; u času kad vaše kolege-ministri kao đavo od krsta beže čim im se spomene izvesni Miladin Kovačević; u okolnostima u kojima ministarka finansija uplašeno tvrdi da ona s tim dolarima nema ništa i da čitav slučaj vodi vaše Ministarstvo inostranih poslova; u lavirintu logike cenjenog ministra Ivice Dačića, koji kaže da „ne kaže da je Vlada Srbije donela odluku o isplati odštete od milion dolara američkom studentu, već da pokušava da nađe rešenje preko Ministarstva spoljnih poslova“... očigledno je da u svim tim trenucima, časovima i okolnostima oko voljenog Miladina Kovačevića – vi, ministre Jeremiću, vodite glavnu reč.

Naravno, od trenutka kad je vest o milion dolara odštete Kovačevićevoj žrtvi lansirana u šokiranu srpsku javnost, pa do danas – nema vas nigde, kao da ste u zemlju propali. Odluku o odšteti pretvorili ste u omiljenu „državnu tajnu“, baš kao što ste nedavno učinili sa odlukom o imenovanju nesrećne Ljiljane Smajlović za ambasadorku u Kanadi, proglasivši čitav predmet „državnom tajnom“; lakoća kojom slučajeve od javnog interesa pretvarate u „Top Secret“ jeste impresivna, baš kao i lakoća kojom nestajete iz zemlje u času kad je potrebno da odgovorite na neprijatna pitanja.

S druge strane, do savršenstva ste usavršili personalni marketing koji vas svakog ******* dana dovodi u srpske domove putem televizije: nema te večeri ili popodneva ili jutra da od vas ne čujemo neku optimističku, tvrdu izjavu o Kosovu, o vašim neustrašivim naporima, vašem danonoćnom bdenju nad nacionalnim interesima, koje branite na dugim, usamljeničkim putovanjima s kontineta na kontinent, nema dana da ne primetimo kako se hrabro nosite sa mnogobrojnim neprijateljima Srpstva, nema tih novina koje nisu spremne da objave desetak vaših intervjua mesečno, svejedno da li imate šta da kažete, a obično nemate ništa da kažete.

Ali, kad treba nešto bitno da kažete – Jeremić je na putu! U protekla dva dana, tek da vas obavestim jer je moguće da ste i vi fasovali onaj virus neobaveštenosti još iz slavnih koštunjavih vremena, na svim internet-forumima, u komentarima na vest glede slučaja „Miladin“, u e-mail komunikaciji sa prijateljima i neprijateljima – odluka Vlade Srbije da u cilju odbrane siledžije Kovačevića potroši milion dolara ima sve prerogative šoka, zaprepašćenja i neverice! Da se tako nešto desilo u nekoj drugoj zemlji – a ne bi moglo da se desi jer te zemlje nemaju vas na mestu ministra inostranih poslova – ne samo da bi Vlada pala preko noći već bi taj imaginarni ministar spoljnih poslova bio krivično gonjen: s kojim pravom on milion dolara od poreskih obveznika poklanja žrtvi srpskog monstruma?

Ali, kako je ovo Srbija, a vi ste Vuk Jeremić – ovo je samo bura u čaši čaja; nećete čak ni objasniti javnosti zbog čega vam je Miladin Kovačević tako značajan da zbog njega, već osam meseci, imamo „veliki spor“ (Ivica Dačić) sa zemljom koja se zove SAD? Nećete ulaziti u detalje, naravno, ni da je vicekonzul Igor Milošević – čovek koji je u ime Srbije položio kauciju za Kovačevića i obavezao se u ime države Srbije da će se siledžija pojaviti na američkom sudu, a potom mu izdao putni list s kojim je Miladin zbrisao u maticu – vaš odličan prijatelj i da ste mu, u stvari, bili mentor u njegovoj strelovitoj diplomatskoj karijeri.

Lako mogu da poverujem, gospodine Jeremiću, da Igor Milošević ništa nije radio na svoju ruku i da je novi pasoš za Kovačevića izdat uz konsultacije sa Beogradom; nikako se ne bih začudio da je u tim konsultacijama učestvovalo vaše ministarstvo – jer sve ovo što se danas dešava (državna tajna, uporna odbrana Kovačevića, iznenadni otkaz Igoru Miloševiću) implicira da u vašem ministarstvu nema nevinih.

Finally, šta je ideja za isplatu milion dolara? Da potkupite prebijenog Brajana Štajnhauera da odustane od tužbe protiv čoveka koji ga je poslao u višemesečnu komu? Da sve završite „vanparničkim“ postupkom: vi njima pare, oni nama zaborav? Da tražite od Miladina da oprosti Štajhaueru što ga je tukao?

Vaša ljubavna zaslepljenost Miladinom Kovačevićem nema racionalog objašnjenja: na šta sve niste bili spremni samo da Meso od 200 kila sačuvate od američkog zatvora! Uplatili ste mu kauciju od 100.000 dolara, izdali mu novi (faktički: lažni) pasoš, kupili mu avionsku kartu, prebacili ga na aerodrom, stavili u avion, vratili u državu u kojoj ste ministar – i danas, posle svega, još plaćate milion dolara za Kovačevićev zločin! Zbog Miladina ste odnose između SAD i Srbije spustili na polni nivo Slobodana Miloševića; ponosno posmatrali kako se lice sa Interpolove poternice šeta Skupštinom Srbije u društvu radikala, verovatno uživali što se velika Amerika toliko nervira zbog jednog miroljubivog Srbina koji im se osvetio i za NATO intervenciju, za nepravedne sankcije, i za priznanje lažne države Kosovo, i za Madlen Olbrajt – za sve, sve, sve.

Jeste Kovačević zgodan i markatan; lepo je građen za siledžiju; malo je više radikalno retardiran, ali nekako šarmantan sa talibanskom bradom; verovatno da vašu sliku drži pored kreveta, baš kao i vi njegovu – ali, da li su to dovoljni fiziološki razlozi da do poslednjeg centa branimo Kolosa Iz Vrbasa, recite nam, Vuče!

Budući da obožavate da šakom i kapom delite intervjue, verovatno ćete već nešto smisliti da pacifikujete nabrijano javno mnjenje koje je malo više popizdelo na Kovačevića a posebice na vas; srećom što je uz vas vaša MIP saradnica Vesna Sekerezović, koja vas je nedavno pratila kad ste po ko zna koji put posetili list „Danas“ i po ko zna koji put im dali intervju, ovog puta sa zbunjujućim zaključkom da je „prioritet Mađarske i Slovačke da Srbija što pre postane član EU“. Samo se pitam: da Mađarska ili Slovačka možda nemaju neke druge prioritete – recimo, sopstveni privredni razvoj ili bolji životni standard, zbog čega bi im vrhunski prioritet bio ulazak Srbije u EU? Možda ste propustili da kažete da je prioritet Mađarske i Slovačke da Miladin Kovačević ostane na slobodi, ništa me od vas, Jeremiću, više ne bi čudilo.

Kao što me ne čudi što vam je desna ruka pomenuta Vesna Sekerezović, nekadašnja novinarka „Danasa“, koja je u vaseljeni ostala upamćena po glasnoj redakcijskoj dilemi: „Kolege, šta je pravilno – fregata ili regata?“.

Konačno, nemam razloga da sumnjam. Kad odbranite Kosovo i isto vratite u pravni sistem države čiji ste ministar spoljnih poslova – možda nam jednom i objasnite veliku srpsku misteriju: Who the **** is Miladin Kovačević? I zbog čega od njega zavisi naša diplomatska budućnost?

Neću vam poručiti: Ako vam je dobro, onda ništa.
Vama, Jeremiću, očigledno nije dobro.
Jeste li pri sebi, ministre?

Bravo Pero :super:.
 
Meni se čini da ljudi jednostavno neće da se zamajavaju i komentarišu bilo šta što napiše P.L. a ne da nemaju argumenata.
Recimo, ovde je u pravu, ako je istina da je taj famozni slučaj Kovačević još uvek državna tajna. Što se ostalog tiče, to su samo njegove zlonamerne, proizvoljne konstrukcije.
Kakve bre zlonamere?

Ono kao, Srbi su nesposobni da počine zločin :hahaha:, Marsovci i Nemptunijanci su ubijali po Srebrenici i terali Albance sa Kosova :hahaha:.
Jadni mali Srbi, ccc, toliko su fini i naivni i dobri i lepi i bogati i pametni i velik i humani i nežni, ša ti pričam :lol: :super:
 
U Sarajevu sam, poslednji put uoči rata, boravio upravo u trenutku kad je Radovan-Rašo Karadžić razgovarao s patriotskim novinarima Nina, ćiriličnog nedeljnika čiji je tadašnji slogan "Kreativni rukopis" bio, vaistinu, kreativni doprinos srpskom fašizmu u njegovom četničkom rukopisu. Stigao sam avionom, u subotu popodne, 18. januara 1992, iz Beograda; zašto pamtim sve detalje - autobus sa aerodroma koji nas je vozio u grad, monolog vozača koji nam je iz karadžićevske političke vizure pokazivao "turske kioske", tvrdeći da je "islamska arhitektura" tek uvod u novo klanje nesrećnih Srba, zlokobno ćutanje putnika koji su tupo gledali kroz prozor, brojeći pahulje; dolazak pred Holiday Inn; torba koja mi je ispala na pločnik, otvorila se i sve ispalo na ulicu - zbog čega su mi se negde u mozgu urezali datumi i slike: olovno nebo nad planinama oko Sarajeva, nekakvi zabrinuti ljudi koji su gledali u pločnik, prvi telefonski pozivi prijateljima čiji su glasovi bili bolesno veseli: kao što se prost čovek, kad nešto ne razume - rastuži, tako su moje Sarajlije, kao da su razumeli više nego što treba, odjednom postali napadno veseli; uveravali su me da rata u Bosni ne može da bude, da su izjave Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika i Velibora Ostojića (seća li se iko Ostojićevih sinova koji su ga gvozdenim šipkama prebili zbog preljube da bi potom optužili "muslimane", malim slovima, naravno?) samo politička špekulacija, da SAO Romanija ima značaj koliko i SAO Paolo. Sećam se da sam svoj rođendan (21. januara; Vodolija) dočekao u automobilu Gorana Milića, tadašnjeg šefa Yutela; negde oko ponoći - krenuli smo njegovim kolima u jednu od kockarnica u okolini Sarajeva. Padao je sneg, bilo je mračno, Milić je u jednom trenutku usporio i rekao mi: "Odavde počinje SAO-teritorija." Očekivao sam straže, legitimisanje, maskirane momke iz ratova sa Slovenijom i Hrvatskom; ali, ništa. Izgledalo je kao vic: proglasiš Srpsku Autonomnu Oblast Na Periferiji Grada tek da nerviraš komšije koji mašu SDA-zastavama. Milić je lepo prošao u kockarnici: nešto je čak i dobio, pili smo viski i onako omamljeni vraćali se u grad. Koliko zbog rođendana, četrdeset prvog, koliko zbog prethodne večere u Domu pisaca - opet pamtim: bili su tu Goran Bregović, Saša Lošić i Veso Đorem, vlasnik "Crvene galerije", tako se zvaše galerija u Titovoj? - povratak u Holiday Inn potvrdio je sasvim lažno uverenje da imam posla sa Sarajevom koje jeste pod stresom, ali, *******, biće sve u redu. Te večeri sam spavao kao zaklan: pod vlašću viskija - rata nije moglo biti!


Nama je demokratija donela ropstvo. (Radovan Karadžić u razgovoru za Yutel, marta 1992)
Vratio sam se u Beograd očajnički želeći da verujem da su Sarajlije u pravu: nažalost, nisam zaboravio susret sa Senadom Pećaninom u jednoj od "naših" aščinica - između zalogaja, kao da su u razgovoru postojale nevidljive pauze, čak ni hrana više nije imala onaj okus na cimet, jer smo pričali o Beogradu i Sarajevu, kao što smo, po običaju, ali u nekim drugim gastronomskim uslovima, godinama radili. Sećam se da sam negde, tokom boravka u Sarajevu, upoznao Zdravka Greba: on je bio prvi koji me je izbacio iz sedla uvrnutnog optimizma, pohvalio tjednik Vreme (u kojem sam tad bio novinar) ali mi rekao da u Srbiji nema mnogo onih koji su protiv rata u Bosni; znao sam da sam reagovao kao dijete - mislio sam da nitko neće hteti da se kolje i da se ubija i da se granatira i da se etnički čisti, uveravao sam Greba da je ratom u Hrvatskoj stavljena točka na tačku. Tek kad sam stigao u Beograd, shvatio sam koliko je Zdravko u pravu a ja u krivu: Srbija se - ozbiljno - spremala za rat u Bosni. Opšte antimuslimansko-antitursko-antibalijsko raspoloženje moglo se, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska... sve kao da se svelo na poziv na Pravoslavni Jihad; Bosna, videlo se već početkom marta 1992, nije imala nikakve šanse.


Čini mi se da je u ovom trenutku Beograd, na žalost, pravi petokolonaški grad, pun smutljivaca, kukavica, lažnih pacifista, navijača za suprotni tabor, ali to nije čitava ova zemlja Srbija koja može sebi i u ovakvom trenutku da dozvoli taj luksuz i trpi tu menažeriju na svojoj grbači sa koje može da je strese kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave koji stresa dosadne buve. (Momo Kapor, maj 1992)
:D:D:D:manikir::manikir:
 
E za Peru ti treba argument:roll:
Kako ti nije dosadno da zabawljas celu Krstaricu sa swojim pacenicki providnim prowociranjem?(mislim da nisi bas TOLIKO pglu,samo si neki tezak psihicki bolesnik koji woli paznju)...

Cini ti se..dechko je bas zdrav:rotf:

kako boli istina kad je Pera ljusne u lice .... :hahaha::hahaha::hahaha:

ubija.......kida......:rotf:


Zajebano je to prvo bi morao da ucini najtezi korak...da izadje iz kuce:rotf::rotf:
 

Back
Top