Kvalitativna množina

oziman

Veoma poznat
Poruka
11.565
Na ovoj temu cu pokusati da svima ukazem na nesto sto je veoma zivo u nama , nesto svojevrsno i svima nama veoma blisko, ali koje i ne primecujemo dok nam se ne ukaze na njega. Radi se o tkz. Kvalitativnoj mnoznini.

Postoje dve vrste mnozine.

1) Jedna mnozina je uobicajena i ona se sastoji iz skupa predmeta poredjanih u prostoru jedan do drugog. Svako kada cuje rec mnozina .. misli na ovo.

2) Medjutim postoji jos jedna mnozina koja je itekako realna i bliska ali dok se ne ukaze na nju ona je i vecini ljudi nepoznata niti su ikada na nju svesno obratili paznju .

Ta mnozina jeste ono sto je Bergson nazvao "Kvalitativna mnozina".
Ona nema nikakve veze sa prostorom vec je ona ,iako je mnostvo, opet to nije na nacin objekata poredjanih jukstapozicijom jedni do drugih u prostoru.
Onaj ko ovo cuje verovatno je zbunjen. Kako moze nesto biti mnozina a da to nije skup jedinica ? Upravo je u tome snaga ovog filozofskog otkrica jer tako nesto postoji , to je nasa osnova, nas zivot, nase trajanje.
Ali da ne bih vise obilazio ovoliko ... preci cu na stvar.
Dovoljno je da se pozovem na neposredno iskustvo ili da pozovem svakog da obrati paznju na svoj duh i nacin na koji on egzistira, jer to nije nacin jukstapozicije u prostoru, ali kao sto rekoh, to nije dovoljno, jer je ta nasa unutrasnja sustina prekrivena VELOM MAJE ili usla je u forme opazanja intelekta ili prostor. Zato cu pokusati da na istu ukazem primerima .

Kada slusamo neko muzicko delo da li u svesti imamo slike nota poredjanih jedne do druge ? Naravno da ne, vec imamo osecaj melodije. Celinu muzicke fraze koja je ,kao takva, upravo jedinstvo mnostva ali mnostva koje ne poznaje prostor , prostor je u njemu samo u potenciji, ali je itekako to svojevrsna mnozina, mnogo elemenata stopljenih u jedinstvo muzicke fraze ...u melodiju.
Ako obratimo paznju na dozviljaj melodije videcemo da je on sastavljen iz mnozine tonova ali ne na nacin uobicajene poredjanosti u prostoru vec neceg nezavisnog od prostora ... na nacin kvalitativne mnozine.

Ne bi li se moglo reći da note,ako se smenjuju, opažamo ipak jedne u drugima, i da je njihova celina uporediva s nekim živim bićem čiji se delovi, mada odvojeni, prožimaju samim delovanjem njihove solidarnosti? Dokazuje to ovaj primer: ako prekidamo takt insistirajući više no što treba na jednoj noti melodije, neće nas njena preterana dužina kao duzina upozoriti na gresku već kvalitativna promena time uneta u celinu muzlčke fraze. Bergson iz dela "Trajanje i slobdna volja"

Jos jedan dobar primer je sa otkucajima sata.

Dok pišem ove redove, obližnji časovnik izbija sate; ali, moje nepažljivo uho ga je čulo tek pošto se oglasilo nekoliko udara; nisam ih dakle, brojao. A ipak, dovoljan je jedan napor retrospektivne pažnje da bih sabrao četiri udara koja su već odzvonila i da bi ih pridodao onima koje slušam. Ako, povlačeći se u sebe, pomno promislim o onome što se desilo, primetiću da su prva četiri zvuka doprla do mog uha i čak uznemirila moju svest, ali da su se osećaji koje je izazvao svaki od njih utopili jedni u druge umesto da stanu jedan do drugog, te su tako celini podarili vlastiti oblik stvarajući od nje neku vrstu muzičke fraze.

"Kvalitatvna mnozina" je jedno veliko otkice u filozofiji koje je jedino Bergsonov genije mogao da pretvori u reci iako su ga mnogi filozofi imali u intuiciji.
Zivot je melodija. Melodija je ono sto egzistira u nasoj svesti, zato je Sopenhauer muziku nazvao odrazom metafizicke volje potpuno ravnopravnu sa idejama. Zato je Emil Sioran rekao da izvan intelekta svet po sebi ne moze da zamislii drugacije nego kao muziku.

Kvalitativna mnozina je u svemu , u razgovoru, zivot je ona,pojam je ona., mnostvo osecaja je to mnostvo... MNOZINA ali ne na nacin prostora vec na nacin melodije. Na nacin kvalitativne mnozine.

Dakle da zakljucimo da postoje dve vrste mnozine. .

1)Prva je mnozina jedinica poredjanih u prostoru.

2)Druga je svojevrsna ,a koje verovatno mnogi na ovom forumu nisu bili svesni do sada. To je kvalitativna mnozina.

Evo nekih Bergosnovih misli o temi:
Moze se, dakle, zamisliti neraščlanjena uzastopnost (sans distinction), kao uzajamno prožimanje, solidarnost, prisna organizacija elemenata od kojih se svaki, reprezentativan za celinu, od nje razlikuje i izdvaja samo za mišljenje sposobno da apstrahuje.

Postoje, naime, dva moguća poimanja trajanja jedno čisto od svakog mešanja drugo u koje se kradom upliće ideja prostora. Sasvim čisto trajanje je forma koju uzima uzastopnost naših stanja svesti kada se naše ja prepušta življenju, kada neće da razdvaja sadašnje od prethodnih stanja. Ono, radi toga, nema potrebe da se čitavo gubi u osećaju ili ideji koja prolazi, jer bi tada prestalo da traje. Ono nema potrebe ni da zaboravlja prethodna stanja: dovoljno je da, sećajući ih se, ta stanja prema sadašnjem stanju ne stavlja kao tačku naspram druge tačke, već da ih organizuje s njim, kao što se dešava kada se prisećamo nota neke melodije tako reći zajedno stopljenih.
 
Naravno. Telo je opazaj smesten u prostoru. To je ono sto vidimo spolja.. a kao unutrasnju svest ,kada je telo u pitanju, nalazimo upravo kvalitativnu mnozinu celokupne nase proslosti stopljene fuzijom u jedan svojevrstan osecaj volje i trajanja, koji slobodno mozemo nazvati JA, ili MELODIJA NASEG ZIVOTA.
 
Ako sam dobro procitao, culom vida registrujemo "mnozinu jedinica poredjanih u prostoru.
Culom sluha nismo sposobni da registrujemo prvu, ali jesmo da registrujemo drugu, kvalitativnu vrstu mnozine.
Prosiri temu i isfilozofiraj o nacinu opazanja pomocu cula mirisa, ukusa, dodira.
Svako culo ima svoje specificnosti i zbog toga je studija nepotpuna.
.
kao ona prica kada su cetiri slepca pokusala da opisu slona:
Jedan je rukama obuhvatio nogu i rekao: znam, slon izgleda kao jedan veliki stub.
Drugi je dosao do repa i rekao: znam, slon ima oblik uzeta, kanapa.
Treci je dodirnuo uvo i rekao: znam, slon ima oblik velikog lista.
Cetvrti je dodirnuvsi surlu rekao: Slon je jedna dugacka cev.

Ko je na kraju bio u pravu? Najjaci, naravno, samo nije tema.
 
Poslednja izmena:
Ova prica opet dodiruje teoriju da se ljudi razlikuju po nacinu opazanja.
Primer opisivanja jabuke:
1. Nekome je dovoljno da recima opisem kako jabuka izgleda i on ce biti zadovoljan.
2. Vecina muskaraca ne slusa, i njima je dovoljno da vide jabuku da bi znali sta je predmet razgovora.
3. Ima onih koji ne mogu da gledanjem i slusanjem steknu osecaj o jabuci dok je ne dodirnu.
4. Postoji i mali procenat onih koji opazaju pomocu mirisa.
Sto bi prost narod rekao - sto ljudi sto cudi, sto zena dvesta sisa.
 
Ako sam dobro procitao, culom vida registrujemo "mnozinu jedinica poredjanih u prostoru.
Culom sluha nismo sposobni da registrujemo prvu, ali jesmo da registrujemo drugu, kvalitativnu vrstu mnozine.
Prosiri temu i isfilozofiraj o nacinu opazanja pomocu cula mirisa, ukusa, dodira.
Svako culo ima svoje specificnosti i zbog toga je studija nepotpuna.

Blizu si ali nisi prodreo u sustinu. Ovo o cemu govorim nije stvar cula, vec svojevrsne neposredne cinjenice svesti do koje kada dodjemo ne mozemo je dalje analizirati jer tako nesto ne moze uci forme saznanja naseg intelekta.

Dakle nije culo sluha to kojim dolazimo do "kvalitativne mnozine" vec culom sluha dolazimo do jednog jedinog tona u jednom jedinom trenutku vremena. Taj ton je u tom trenutku odredjen, izdvojen od drugih, on je u sadasnjosti , takav, jedinstven, izdvojen iz celine muzicke fraze. Eto to je ono sto nam daje culo sluha.

Kvalitativna mnozina prevazilazi to. Ona se sastoji u medjusobnoj fuziji tog tona i svih poreteklih tonova i to na nacin mnostva svih tih tonova ali na nacin fuzije..znaci nezavistan od prostora.Mada ovo su samo reci. Melodija je ono sto nas moze pribliziti tome. Ton koji cujemo u sadasnjosti putem cula sluha jeste jedan jedini ...to nije melodija. Melodija je mnostvo i sadanjeg i proslih tonova ali mnostvo svoje vrste. Mnostvo koje nije prostor a eto ga u nasem duhu postoji kao neposredna cinjenica.


Kada isto ucenje primenjujemo na opazaje cula vida ili obojen svet oko nas, onda to mozemo uraditi tako sto cemo biti svesni da kada posmatramo neki objekat ono sto vidimo jeste jedno stanje u sadasnjosti , prosla stanja ne postoje u prostoru, vec samo u nasem secanju. E kada bivamo svesni tog objekta mi nismo svesni samo te jedne slike u sadasnjosti vec i proslih slika koje mogu zadirati daleko u proslost i davati smisao tom objektu koga gledamo. Ali sve te prosle slike nismo svesni kao poredjenosti jedne do druge u prostoru(nesto kao razmotan film) vec smo svesni svih njih na nacin fuzije nacin jednog svojevrsnog osecaja trajanja i volje ili kvalitativne mnozine. Upravo je to ono sto daje znacenje nasim recima i to je pravi sadrzaj nasih pojmova pa i sveta opazaja oko nas.
 
Ako sam dobro razumeo, "klasicna" mnozina je skup jedinica U PROSTORU, dok je kvalitativna mnozina skup iste jedinice U VREMENU tj. skup svih trenutaka postojanja jednog objekta?
Definicija je nova, ali mislim da tema nije (bar ne bogoslovski) "proboj".

Ispravi me ako gresim.
 
Pegaz
Ako sam dobro razumeo, "klasicna" mnozina je skup jedinica U PROSTORU, dok je kvalitativna mnozina skup iste jedinice U VREMENU tj. skup svih trenutaka postojanja jednog objekta?

Kada kazes "vreme" na temi o Bergsonovoj filozofiji onda moras znati da je upravo Bergson pokazao da je ono sto se u uobicajenom govoru zove "vreme" zapravo prostor.
Dakle tvoja gornja recenica je tautologija. ( Ponavljanje).

Mnozina jeste moguca samo u prostoru a kada je mnozina u vremenu (i to onom pravom vremenu koga je Bergson zvao "Trajanje") onda je ta mnozina "Kvalitativna mnozina".
Upravo je to ucenje put da dodjemo u dodir sa pravim vremenom -trajanjem a ne sa prostorom koga cemo zvati "vreme".

Definicija je nova, ali mislim da tema nije (bar ne bogoslovski) "proboj".
Ispravi me ako gresim.

Nije, kao sto sam napisao u uvodnom postu. Intuiciju ovoga imali su mnogi filozofi i mnogi drugi ali je jedino Bergson na ovaj nacin doveo do jasne svesti.

Sopenhauerova filozofija je zasnovana na tome. Kvalitativnu mnozinu mozemo ciste duse nazvati "volja".
 
Kvalitativna mnozina opisuje se pojmom koji je i sam TAJANSTVEN.

Naime, vreme i prostor pripadaju istoj kategoriji, ali NISU ISTO.

Najveca i dosad neobjasnjena tajna u Filozofiji je ZASTO VREME NIJE REVERZIBILNO (poput prostora)?

Nije u pitanju "kauzalitet" vec, kako ti volis da izrazis, neposredna cinjenica svesti ;)

Tj. koliko je vreme objasnjivo, toliko se da objasniti i Kvalitativna mnozina koja je i uslovljena pravilnim poimanjem istog.
 
Квалитативна множина је значи множина коју не можемо да опазимо чулом вида него другим чулима, као што је већ неко навео.

Ne. Kvalitativna mnozina nije nesto do cega dolazimo culnoscu. Bilo koje culo ne moze da nas "odvede" do nje.

Ona se nalazi u sebi..... svojevrsnom intucijom a muzika i melodija su samo analogije koje nas mogu pribliziti tome.
Dakle kao sto melodija jeste skup mnogo tonova ali ne skup nota poredjanih jednih do drugih u prostoru vec stopljenih zajedno na nacin fuzije... upravo to moze biti patern ,simbol koji ce nas odvesti do mnogo sustiniskijih "melodija" u nama. Evo upravo dok ovo pisem ja imam koncept svojih misli ali ne u obliku slika poredjanih u prostoru vec u obliku kvalitativne mnozine. Isto tako kad god se udaljimo od rasprostrtih opazaja u prostoru ulazimo u oblast gde vlada heterogenost , gde vlada mnostvo ali.... specificno mnostvo .

To je realnost duha ali moras sam pokusati da dodjes do nje. Pojmovi mogu samo da ti odrede pravac misli i da razgrnu bar malo "Veo maje" kako kazu Indusi.

ps. Ne poznajem dobro nasu staru veru kao ti ali sam siguran da nesto analogno Hinduistickoj Maji ima i u njoj.

Ono "Omaja" mi je davno zapalo za oko.
 
Poslednja izmena:
Ne. Kvalitativna mnozina nije nesto do cega dolazimo culnoscu. Bilo koje culo ne moze da nas "odvede" do nje.

Ona se nalazi u sebi..... svojevrsnom intucijom a muzika i melodija su samo analogije koje nas mogu pribliziti tome.
Dakle kao sto melodija jeste skup mnogo tonova ali ne skup nota poredjanih jednih do drugih u prostoru vec stopljenih zajedno na nacin fuzije... upravo to moze biti patern ,simbol koji ce nas odvesti do mnogo sustiniskijih "melodija" u nama. Evo upravo dok ovo pisem ja imam koncept svojih misli ali ne u obliku slika poredjanih u prostoru vec u obliku kvalitativne mnozine. Isto tako kad god se udaljimo od rasprostrtih opazaja u prostoru ulazimo u oblast gde vlada heterogenost , gde vlada mnostvo ali.... specificno mnostvo .

To je realnost duha ali moras sam pokusati da dodjes do nje. Pojmovi mogu samo da ti odrede pravac misli i da razgrnu bar malo "Veo maje" kako kazu Indusi.

ps. Ne poznajem dobro nasu staru veru kao ti ali sam siguran da nesto analogno Hinduistickoj Maji ima i u njoj.

Ono "Omaja" mi je davno zapalo za oko.

То сам разумео. Множина која није просторска. Никад раније нисам размишљао о томе. :D
П.С. Одлична тема. Нешто што нисмо знали, а око нас је.:super:
 
Sustina ovog sveta nisu objekti . Objekti nemaju odvojenu stvarnost od svesti i subjekta koji ih opaza ,sto najbolje pokazuje Barklijeva Korelativnost subjekta i objekta.
Ali postavlja se pitanje sta je sustina pojave ? Sta je stvar po sebi ?
Sta su objekti kada nisu pojava?

Odgovor koji nas moze pribliziti tome jeste: Kvalitativna mnozina u svojoj transcendentnoj celini, jeste "Stvar po sebi" i sustina svega. Da bih ovo priblizio shvatanju svih nas upotrebicu neke primere i ilustracije:
Ova Bergsonova ilustracija moze slikovito razjasniti sta je kvalitativna mnozina i kako nastaju percepcije ili objekti.

bergson1.jpg


Ovde imamo tri "dela".

1) AB = Cisto secanje
2) BC = Secanje slika
3) CD = Percepcija

1) Cisto secanje znaci "secanje" cisto od svake slike , svake prostornosti a to je upravo Kvalitativna mnozina. Mnostvo odvojenih tendencija, ali ne odvojenih jukstapozicijom u nekom prostoru vec sjedinjenih na nacin medjusobnog pretapanja i fuzije. To je mnostvo tendencija , sustina , transcendentna volja, zivot..trajanje.

2) "Secanje sliku" mozemo razumeti kao posrednika izmedju "Cistog secanja" i percepcije. To mozemo opisati kao Kantov "Monogram ciste uobrazilje a priori" . To je nesto poput grafickog crteza . Kao posrednik ona nije ni jedno ni drugo vec oboje. Kao takva ona nema jasne granice , ona je "maglovita" a opet je opazaj.

3) Percepcija (ili opazaj) ne javlja se u svesti kao samostalna slika ispred nas,vec je uvek prozeta pomenutom slikom secanjem.
Njeno izvoriste koje se sastoji u kvalitativnoj mnozini i dalje ostaje prisutno kao "maglovita resa" koja ga okruzuje podsecajuci nas na njeno poreklo.

Kada pokusamo da se setimo necega iz proslosti to radimo tako sto se prenesemo u cisto secanje u oblast Kvalitativne mnozine i odatle svojevrsnim "zgusnjavanjem" krecemo se onom linijom A-D i to u pravcu prema secanju slici ,onom monogramu, i odatle taj monogram se formira u percepciju.
Recimo zelimo se setiti nekog bola.
Iz oblasti cistog secanja "zgusnjava" se secanje slika i ona tezi ka percepciji ili ka fizickom osecaju bola, tako da cemo na kraju bukvalno osetiti bol. To se upravo i desava u stanju hipnotizma.
Primer sa hipnotizerom upotrebio je i Bergson davsi time jedno mocno poredjenje u kome je zakljucio da oblast cistog secanja deluje poput hipnotizera koji sugerise. I da ono sto vidimo oko nas kao svet objekata ima izvoriste u transcendentoj volji koja sugerise poput nekog hipnotizera sta iz mnostva tendencija celokupne kvalitativne mnozine moze postati opazanje.
 
Poslednja izmena:
Ova prica iz Novog zaveta podsetila me na veliko filozofsko ucenje o kvalitativnoj mnozini. Izvor zive vode o kome Isus govori jeste upravo to. Realnost nasega duha, zapravo duh sam, a poznavajuci filozofska ucenja mozemo mu se bar delimicno pribliziti.
Isus dođe u grad samarijski zvani Sihar, blizu polja koje dade Jakov Josifu, sinu svojemu.
2. A onde bejaše upravo bunar Jakovljev. I Isus, umoran od puta, sede kraj bunara. A beše oko šestoga časa.
3. I dođe jedna žena iz Samarije da zahvati vode. Reče joj Isus: "Daj mi da pijem". (Jer učenici Njegovi bejahu otišli u grad da kupe hrane).
4. Samarjanka Mu pak reče: "Kako ti, koji si Judejac tražiš od mene, žene iz Samarije da piješ?" (Jer se Judejci ne druže sa Samarjanima).
jesuswomanwell002.gif

5. Isus joj odgovori: "Kad bi ti prepoznala dar Božji i ko je Taj koji ti govori: 'daj mi da pijem', molila bi Boga da ti dadne živu vodu za piće."
6. Reče Mu žena: "Gospodine, nemaš ni čime bi zahvatio, a bunar je dubok; odakle ti onda voda živa? Jesi li ti veći od oca našeg Jakova, koji nam dade ovaj bunar iz kojega pijaše i on i deca njegova, i kamile njegove, i volovi i ovce njegove?"
7. Odgovori joj Isus: "Ko pije od ove vode, opet će ožedneti. A koji pije od vode koju ću mu Ja dati, neće više nikada ožedneti, već će voda koju ću mu Ja dati izbiti u njemu kao izvor i teći u život večni." (Pogl. 23, 1-7)

Uobicajeno misljenje kaze da mi iz spoljasnjeg sveta primamo draži, te drazi uredjujemo u opazaje i tako dolazimo do nekog pojedinacnog predmeta (percepcije). Medjutim, ovo nije tacno. Nisu drazi ili unutrasnje afekcije ono od cega se polazi vec nesto drugo:
Ono od cega se polazi jeste sustina i sama osnova svega, ili drugim recima ..akcija, VOLJA, transcendentna oblast gde je sve u medjusobnom prozimanju i nasem saznanju poptuno nepojmljivom bitisanju. Sada se iz toga nekako izdvaja uredjeni svet opažaja kao nesto spoljnje u prostoru. Kako se to desava?

Percepcija je predstava spoljnjeg sveta.
Afekcija jesu svi osecaji (bol, dodir, miris, ukus, boja) .

Svi ce se sloziti da je afekcija vezana za telo i da ne moze postojati izvan tela, ili recimo bol je u telu, ako nema tela, nema ni boli. Medjutim za razliku od afekcije, percepcija je jednom neverovatnom zabludom proglasena za nesto van tela i da kada tela nema percepcija ostaje. To je apsurd nad apsurdima koga je Barklijeva korelativnost subjekta i objekta dovela u punu svetlost, ali to nije ovde glavna tema.


Kada ameba naidje na prepreku ona se zgrci. . Reakcija sledi akciji i tu nema nikakvog opazanja ili javljanja neke slike spoljasnjeg sveta . Njena percepcija i afekcija su spojene u jedno.
Zivotinje i covek isto tako dolaze u dodir sa akcijama transcendentne volje, bas poput ove amebe, ali kod njega se desava nesto drugacije. Rekacija ne sledi odmah akciji, vec dolazi do absorbovanja izvesnih specificnih akcija iz tog mnostva tendencija transcendentne volje. Te apsorbovane akcije, posle kojih ne sledi automatska reakcija, jesu nadrazaji svetlosti , zvuka .. koji su kao neke "prethodnice" koje se skupljaju i preradjuju u intelektu na nacin formiranja plana, šeme buduce akcije koja moze delovati na telo ili na koju telo moze delovati.
Simbolicno receno, nasi culni organi, su poput izvidjackih bespilotnih letelica. Oni se "pustaju" u okean transcendente volje gde skupljaju odsjaje svetlosti, ili nadrazaje zvuka , mirisa i koje vracaju u centar (mozak) gde ce on od njih stvoriti plan sadrzan od samo virtuelnih a ne stvarnih akcija. Svaki opazaj tako predstavlja plan, šemu moguce pretnje, moguceg delovanja na volju koja se objektivise kao telo.
Ako sada predmet koji se virtuelno ocrtavao kao opazaj, dodje u dodir sa telom, bas kao kod one amebe, virtuelna akcija nestaje a ono sto je do tada bilo slika spoljnjeg sveta prelazi u stvarnu akciju , koja se onda obradjuje kao afekcija zvana BOL.

Ovo ce mozda biti jasnije ako upotrebimo primere:
We can, therefore, figuratively express the whole relationship by saying that the will is the string, its thwarting or checking the vibration thereof, knowledge the sounding-board, and pain the tone.
Citat Sopenhauer iz Parerge i paralipomene 2
38945632.gif

41009277.gif


Vibrirajuca žica
Mnostvo tendencija volje koje sebi mozemo pribliziti kao mnostvo vibracija, mnostva gitarskih zica, a koje opet nisu mnostvo u smislu poredjanosti u prostoru vec u smislu MELODIJE... kvalitativne mnozine...volje po sebi.

Telo gitare
Intelekt iz koga se, kao njegov produkt, izdvajaju afekcije i opazajni svet slika oko nas ili tkz. "realan svet".

Iz svega ovoga mozemo zakljuciti da afekcija nije ono od cega se polazi, vec da se ona naknadno javlja, bas kao i spoljasnji opazajni svet. Ona je nesto sto zapravo smeta percepciji, dok sustina koja je u osnovi svega, jeste saznanju nedostupna "oblast" transcendente volje po sebi.
Ovim smo na neki nacin dodirnuli VOLJU PO SEBI koju bar delimicno mozemo naslutiti ako je tretiramo na nacin kvalitativne mnozine. To nije percepcija (ili tkz. spoljni svet) nije ni afekcija ( unutrasnji osecaji) vec nesto razlicito i od jednog i drugog. To je izvor večnog života u nama.
 
Rodjenje, detinjstvo, zrelo doba, starost i smrt. Tako izgleda zivotni put svakog zivog bica na zemlji, iako ga je svestan samo covek.
Mdjutim nije bas tako. Život nije isto sto i njegove etape? On je nesto fundamentalno razlicito od takve predstave a ovde cu to i pokazati.
Postoje mnogi umetnicki prikazi toga poput ovog:
38788~The-Three-Ages-of-Man-and-Death-Posters.jpg
Ali nema boljeg prikaza od ove banovane
Mikrosoftova reklame za Xbox:


Slusajuci ovo Mocartovo delo pred ocima imamo notni zapis a u svesti imamo posla uvek sa SAMO JEDNIM JEDINIM TONOM u jednom sadasnjem trenutku vremena. Medjutim mi zapravo nemamo u svesti samo taj jedan, jedini ton, vec imamo posla sa MELODIJOM . Ta melodija sadrzi sve tonove , ali oni nisu u njoj poredjani na nacin poredjanosti nota u prostoru, vec su svi stopljeni na nacin fuzije , medjusobnog prozimanja , kvalitativne mnozine.

Every man can be considered from two opposite
points of view; from the one, he is an individual, beginning and ending in time, fleeting and transitory, ' The dream of a shadow', besides being afflicted with pangs and failings; from the other, he is the indestructible primary being that objectifies itself in every existing thing and as such can say like the statue of Isis at Sais: ' I am all that was, and is, and will be.'
Artur Sopenhauer iz Parerge i Parlipomene 2 140

Prevod:
Svaki covek moze biti shvacen na dva razlicita nacina;
1) Kao individua on ima pocetak i kraj, prolaznu i kratkotrajnu egzistenciju , "The dream of a shadow" ispunjenu patnjom i opstrukcijama svih vrsta.

2) Sa druge strane on je neunistivo primarno biće koje objektivise sebe u svakoj postojecoj stvari i koje, kao takvo moze izreci natpis statue Izide u Saisu : "Ja sam sve sto je bilo, sto jeste i sto ce biti".

Kao sto smo videli notni zapis ima svoj pocetak i kraj. Sa druge strane melodija nije ni na pocetku notnog zapisa ni na kraju, vec ona sadrzi u sebi ceo notni zapis kao nedeljivu kvalitativnu mnozinu,

Isto je i sa životom koga smo svesni ne kao nekog trenutka uzetog sa linije vremena, vec smo svog zivota svesni kao melodije. Ta melodija je IDEJA. Ona je nesto drugacije od trenutka. Mi smo MELODIJA a ono sto nam se ukazuje kao zivotni put jeste "notni zapis", pojava, slika.
Kao sto melodija nije isto sto i notni zapis, tako nas zivot nije isto sto i njegove etape.
Sustina života sastoji se u medjusobnom prozimanju, kvalitativnoj mnozini koja je nezavisna od oprostorenog opazajnog sveta i koju samo intuicijom mozemo naci u sebi kao realnost duha, kao transcendentu osnovu svega .
 
Ove misli koje cu izneti idu pravo protiv uobicajenog nacina na koji funkcionise ljudski intelekt i kao takve predstvljaju pravo plivanje uz vodu, i to uz planinske brzake. Tako da intelekt tesko moze da ih prati i biva povucen tokom reke nizvodno. Ipak pokusavajuci da plivamo uzvodno, bez obzira sto bivamo uvuceni u automatske navike uobicajenog misljenja , moguce je bar kao "maglovitu resu" nazreti sustinu ovoga sveta ...koja nije skup objekata , skup opazaja slika koju zovemo "realnost" uprkos apsurdu, vec je to fluidnost. "Panta rei" Heraklita. Nedokuciva "Stvar po sebi" Imanuela Kanta. Nesto sasvim drugacije od opazajnog sveta.

U jednom zatvorenom sistemu kolicina energije ostaje konstantna. Ili ako u jednu kutiju ubacimo nekoliko metalnih kuglica one ce menjati prostorni raspored izmedju sebe, i stalno praviti nove figure. Ako otvorimo kutiju u njoj necemo naci vise kuglica od onih koje smo ubacili. Ovo je toliko jasno i u skladu sa zdravim razumom da se istinitost toga namece aksiomatski. Zato nam tvrdnja da u zatvorenom sistemu nesto ipak nastaje novo , ili da u kutiji nastaju novi predmeti, zvuci apsurdno.
Ali tako nesto postoji i sta vise veoma je dostupno iskustvu duha. To nesto nije saznanje jer intelekt to proglasava apsurdom, ali ne i intuicija koja zivi trajanje i koja je pojmu "trajanje" i dala smisao.
Dakle ako imamo jedan skup opazaja koje cemo smatrati stvarima ... od njih u jednom zatvorenom sistemu nista novo ne mozemo dobiti. Svako postignuce predstavljace sklop vec postojecih delova, sa svom mogucnoscu da te delove rasturimo i da od njih sastavimo nesto drugacije. Trajanje tom sistemu ne dodaje nista. I prostim razmestanjem delova, mozemo se vratiti u proslost sistema kao da one figure nije ni bilo. Ali da li je to moguce i sa cinjenicama svesti?
Nije. Svaki trenutak trajanja dodaje nesto novo celokupnoj melodiji zivota. Celokupnom osecaju kvalitativne mnozine koji se sa svakim intervalom trajanja menja , dodaje mu se nesto novo ... i posle isteka nekog vremena ono nije isto kao sto je i bilo.

Ali bolje da uzmemo primer:
Umesto onih metalnih kuglica uzmimo jedan muzicki koncert. Ono sto unosimo u "sistem" jeste odredjen broj delova, sve muzicare jednog simfoniskog orkestra i sve njihove instrumente.
orchestra.jpg

Unosimo i svoje telo i njegove delove . Ili prosto receno sve atome iz kojih je ovaj sistem sastavljen i svu kolicnu energije koja je u njemu zarobljena. Takav sistem imamo na pocetku koncerta.....

Koncert se zavrsava. Sta nalazimo sada? Sistem je isti. Nijedan novi instrument ne nalazimo u njemu , nijednog novog muzicara ,niti neki novi atom ili neku novu kolicinu energije . Kakav smo sistem uneli, takav ga i nalazimo. Ali da li je bas tako? Nije! Ima nesto novo.

1) To novo je osecaj melodije. Neiskazivi osecaj estetskog utiska i proteklog trajanja. Tu melodiju nismo imali pre koncerta, a evo sada je imamo u svesti. Ona nije skup nota poredjanih jedna do druge u prostoru, niti bilo sta sto ima veze sa prostorom, vec neiskaziv osecaj kvalitativne mnozine gde je sve u medjusobnom prozimanju . ..to je nesto novo sto se dodalo onom sistemu. Tu melodiju nismo mogli naci posmatranjem delova koje smo u sistem uneli pre pocetka koncerta . To je nesto sasvim drugacije, sto nije sastavljeno iz delova, nego su oni tu samo u potenciji. To je ona druga vrsta mnozine ..."kvalitativna mnozina".

2) Imamo osecaj proteklog trajanja koji nije delovao na onaj sistem materijalnih stvari ali je itekako delovalo na duh i postoji sada kao realan osecaj proteklog trajanja, a opet je on neiskaziv i blizak melodiji. To je takodje kvalitativna mnozina.

3) Imamo i osecaj celokupne svoje proslosti koji se promenio..obogatio novim iskustvom.... osecaj koji je nesto slicno melodiji, ali melodiji celog proteklog zivota.. koja vise nije ista kao pre koncerta i predstavlja nesto novo.

Iz ovoga mozemo videti razliku izmedju zivota duha i "zivota" nepokretnih opazaja -slika koje intelekt proglasava realnim stvarima i koje drzi konstantnim u jednom zatvorenom sistemu. Iz ovoga mozemo videti da zakon o odrzanju energije ne vazi za sve, i da postoji stvarnost jednog sasvim drugog reda koja nije konstantna, vec koja je cisto trajanje i neprekidno stvaranje novog ..svojevrsnog novog.
To stvaranje jeste osnova ...a opazaji intelekta su slike koje su iz tog fluida neprekdinog trajanja izdvojene samo kao materjal refleksije intelekta. Nije to primarno . Svet je idealan ..duh koji samo intucijom okrznemo u prolazu na ovaj nacin. Razmisljanje o kvalitativnoj mnozini na ovaj nacin je jos jedan pokazatelj toga.
 
Nista nas ne moze vise pribliziti sustini sveta i zivota od shvatanja kvalitativne mnozine i analogije melodije. To nam moze biti velika pomoc u nastojanju da se otgrnemo iluzije i da naslutimo ono sto mi jesmo izvan pojave,opazanja, izvan uzroka i posledice, izvan rodjenja i smrti, izvan zadovljstva i patnje.

Sve tece "Panta rei" govorio je Heraklit. "Zivot je reka" govorili su istocnjacki mistici.
Ovo zvuci kao obicna poslovica, metafore bez znacenja ali znacenje ovoga je ogromno.
Zivot je trajanje, tok. Zivot nije staticna slika u jednoj tacki prostora. Kada kazem "JA" ne mislim na opazaj sliku koju vidim ovog trenutka, ove 2009.godine. u ovoj tacki prostora.Ne! Kada kazem "JA" u svesti imam neiskaziv osecaj celokupne moje proslosti, svega sto sam video, opazio, osetio. Sve je tu sadrzano u osecaju "JA" i to nije sadrzano u njemu kao neke stvari poredjane jedna do druge, vec sadrzano u stanju uzajamnog prozimanja. U stanju slicnom melodiji, gde su sve note u potenciji, virtuelno sadrzane.

Dakle ja sam melodija, vi ste melodija, kamen na zemlji je melodija. Melodija koja sadrzi celu proslost mene, vas, kamena.

love20couple.jpg


Na ovoj slici videmo dva opazaja dva tela koja se dodiruju. To je ono sto vidimo objektivno. Medjutim subjektivno imamo susret dvaju melodija. Melodija zivota ove devojke i melodija zivota ovog muskarca susrele su se u novoj koja obuhvata oboje. U harmonijskom nizu u kome se one harmonski dopunjuju. Kontrapunkt je analogija toga. Betovenova simfonija ili jasniji primer Bahova muzika, sadrzi se od mnostva posebnih melodija koje imaju svoj zivot i svaka bi se mogle izdvojiti iz celine i svirati zasebno. Medjutim u jednoj Bahovoj fugi one su stoljene u melodiju "vise vrste" u kojoj se harmonski ujedunjuju.

Gde su sada nase individue u svoj toj kakofoniji "zvukova" od minerala ... amebe do coveka ?

Odgovor je da je individualna egzistencija jedna takva melodija u "Polifoniji univerzuma" . Medjutim, ova fuga nije harmonicna. U vecini je ona napadana divergentnim melodijiama druge vrste, koje pokusavaju da je preuzmu i uniste. Da je asimiluju ..
Svaki susret dva entiteta na ovom svetu susret je dve melodije u Bahovoj fugi. Ako su one saglasne, imacemo harmoniju, ako nisu, imacemo disonancu ili cak pobijanje , nesto slicno inteferenciji. Zato covek ima intelekt koji sluzi da ucvrsti u obliku slika melodije sa kojima dolazi u dodir, i da pokusa da one koje prete da je uniste izbegne, a da one sa kojima bi cinila harmoniju sretne i stopi se sa njima.
Interkacija u ovome svetu nije interakcija opazajnih slika ,koje postoje samo u svesti, vec interakcija melodija.

Ali moramo naglasiti da je ovo samo analogija. Moramo imati u vidu da u oblasti o kojoj govorimo ne vaze zakoni uzroka i posledice , zakoni prostiranja, postajanja i nestajanja. Naravno, melodija je samo analogija transcendnentnih desavanja i ne mozemo iz nje izvlaciti odgovore koje ce intelekt moci da razume, ali to je analogija koja nam moze pruziti bar neku naznaku i to naznaku zasnovanu na intuciji, ne na saznanju.
 
Prenosenje dusevnih procesa na zvucne oblike olaksava se mnogim osobitostima zvuka.Organsko razvijanje i propadanje u nama ponavlja se u bezbrojnim stupnjevima inteziteta koji se mogu uspostaviti tonovima.Sve vrste prelaza od jednog sadrzaja svijesti ka drugome, sve nijanse postepenog prevodjenja,sve do skoka,nalaze se u muzikalnim formama.Vremenski karakter dusevnosti pripada i tonovima.Oboma je zajednicko,konacno,da imaju karakter dogadjaja.
Ako,prema tome,svojstva naseg JA lako mogu nastupiti kao svojstva muzikalne stvarnosti,uzivanje se moze naci upravo u ovoj istovrsnosti i skladnosti.Muzika se svidja jer je jedna vrsta dusevnog kretanja?
ILI???
 
Prenosenje dusevnih procesa na zvucne oblike olaksava se mnogim osobitostima zvuka.Organsko razvijanje i propadanje u nama ponavlja se u bezbrojnim stupnjevima inteziteta koji se mogu uspostaviti tonovima.Sve vrste prelaza od jednog sadrzaja svijesti ka drugome, sve nijanse postepenog prevodjenja,sve do skoka,nalaze se u muzikalnim formama.Vremenski karakter dusevnosti pripada i tonovima.Oboma je zajednicko,konacno,da imaju karakter dogadjaja.
Ako,prema tome,svojstva naseg JA lako mogu nastupiti kao svojstva muzikalne stvarnosti,uzivanje se moze naci upravo u ovoj istovrsnosti i skladnosti.Muzika se svidja jer je jedna vrsta dusevnog kretanja?
ILI???

Muzika je ovde kao najneposrednija umetnost uzeta kao sredstvo koje nas moze pribliziti tome sto je Bergson nazvao "Kvalitativna mnozina". To nije kako ti kazes "dusevan proces"pri cemu verovatno zamisljas mozak i nervne impulse nervnih celija koje eksprimentlano opazamo dok slusamo muziku i iz cega treba da izvlacimo zakljucke???
Kao sto rekoh ona je uzeta samo kao veoma dobar primer jer kao najneposrednija umetnost ona moze da nas priblizii tom fenomenu duha...mozemo reci i sustini svega ..ili kvalitativnoj mnozini.
Dakle poenta je u tome da pronadjemo u sebi nesto sto je mnostvo ali mnostvo koje nije jukstapozicija objekata u prostoru, vec svojevrsna fuzija gde je mnostvo samo u potenciji virtuleno sadrzano. A nema jasnijeg primera od toga od melodije gde su note sadrzane upravo tako.. Virtuelno a ne aktuelno.

Osim melodije mozemo uzeti jos mnostvo primera. Upravo ova rec "primer" dok sam je pisao u sadasnjem trenutku vremena imao sam posla samo sa jednim jedinim slovom. Pa cak i to slovo mogu deliti tj imao sam posla sa delicem slova i tako in infinitum. Medjutim u svesti dok sam to pisao imao sam sva ta slova stopljena u jedan nazovimo "osecaj" pojma "primer". I ne samo tu rec, vec i celu recenicu. U svesti dok ovo pisem imam celokupan koncept a ne slova. Slova su u tom osecaju kvalitativne mnozine mojih misli samo virtuelno sadrzana.

Kao sto vidis Jelo muzika je ovde samo primer a kvalitativna mnozina je nesto mnogo vise od toga.
 
Karakter ritma lezi u jednoj opstoj slobodi,ili lakoci,ili tezini,ili vezanosti,tako da dusevni procesi mogu sazvucati u bilo kakvom sadrzaju, pa cak u svim mogucim sadrzajima.
Da li je to blize subjektivnoj muzici???

Ti si Jelo nejasna u svojim kratkim postovima z:) ali mislim da gresis cak i u toj nejasnoci.

Ako je nesto nespojivo sa necim onda je to ritam sa slobodom. Upravo je ritam simbol uniformnosti, neslobode a melodija i kadenca u muzickom delu simbol slobode.

Upravo iz primera danasnje muzike koja se sastoji u drmbanju basova pokazuje se dekadencija kako drustva tako i njegove duhovnosti.Pokazuje se stepen razvoja coveka na putu pretvaranja u mehanicke robote. U uniformisane sluge rezima i staticnog drustva. To je ritam...Jelo.
 
Slazem se sa tobom da grijesim u svojoj nejasnoci.

Instrument,izvodjac i onaj koji slusa....

Naivne naravi obicno ovako gledaju na umjetnost.One su u zivotu naisle na stvari koje(prvenstveno na osnovu vizuelnih i slusnih utisaka) pobudjuju cisto uzivanje, i sad od umjetnosti zahtjevaju da pruza takve prijatnosti, skupljene i prociscene.Kao i u zivotu, tako i u umjetnosti one,traze lijepo i izbjegavaju sve sto je ruzno.
'LJepota je najvisi konacni cilj i srediste umjetnosti.'

Subjektivna pripada dusi i gomili......

Objektivna duhu i pojedincu..............

Izmedju njih se nalazi nejasnoca..................................
 

Back
Top