Nekad mi se otme pesma- intervju sa Margitom Stefanović Magi (na njega sam neleto danas na FBu)
Pored Štulića, kasnije, recimo Kebre, stihovi EKV su najbliži nekom čistom poetskom izrazu. Čak je na "Dum Dum" slika Artura Remboa. Ko je bio taj izvor pjesništva? Isključivo Milan?
Milan je najviše u rečima, u načinu izražavanja, bio pesnik. Meni treba malo više i malo drugačijih reči. Nekad jako dobro funkcionišemo zajedno. To mi se dešavalo i u crtanju sa jednim čovekom, da isto, identično crtaš, imaš istu liniju kao neko, istu misao kao neko. Sa Milanom mi se dešavalo da čak fizički ličimo, da počinjemo da imamo slične fizionomije. Jezivo! Na prvoj, tj. drugoj ploči "Olovne godine" smo napisali zajedno. A kad smo radili "Par godina za nas" sve smo radili zajedno. Znaš, tako da Milanu ne smetaju moje reči ili da mu ne smeta Bojanov bas ili ritam linija.
Milan je bio izuzetno osetljiva i zatvorena osoba, i ni u kom slučaju nije bio hladan, kakva slika vlada o njemu. Ti si mi ispričala onu priču o beskrajnim čekanjima na stanici...
Da, čekao je prvog dana, pa drugog, pa trećeg, a nje nema, pa nema... Način kako se ponašaš prema ljudima, naročito kad komuniciraš s čovekom koji te evidentno ne poznaje, čini da se osećaš veoma glupo. On te ne poznaje, ne želi da te upozna i, što se više otvaraš, pružaš više mogućnosti da si bliži s nekim. Novinar mene pita, eto ti - to je tebi bitno, ali dešava se da te čovek ne voli, jer nisi ono što je on očekivao da jesi ili ne daješ onakve odgovore kakve je očekivao. A očekivao je na osnovu pesama tvojih. Zna se šta bi trebao da odgovoriš. Zna se šta je ljubav. Razumeš. A ono gde živim, taj čovek ne zna. I gde Milan živi taj čovek ne zna, taj Novi Beograd sigurno ne zna i ne zna koji osećaj Milan ima kad gleda kroz prozor svog petnaestog sprata. Isto tako, ono preko čega komunicira je pesma "Geto", koja nije samo povod za razgovor, već odjednom i razlog mog i Milanovog postojanja. Ljudi to jednostavno ne poštuju. E, onda se čovek kao Milan naljuti, jer je iskren prema sebi. Neće glumiti reda radi. On je jako kratkovid, pa se ljudima čini zbog izraza lica da je arogantan. A on je godinama počeo tako i da se ponaša i onda skratimo problem. Kraj priče.
E, onda tu nema plave bluze i kifle ("Plava bluza i kifla pred čas" - stih iz pjesme "Geto" koji je Milan uvijek navodio kao simbol moralne čistoće - prim. ur.)
Nema, ali je ima upravo tog trenutka. Tog trenutka kifla se dešava, i osobe kakve smo ja i ti i Milan su dovoljno budne i svesne da se ta kifla dešava. Napolju trenutno nemaš sto ljudi koji vrište od bola. Ti ljudi se dešavaju. Sva ta sreća koja se piše po štampi, da se treba radovati, da je sve u redu, majke mi, dok je ne osetiš, puj pike, ne važi. Jer dok osećaš tu kiflu, a ne možeš da je proizvedeš, pojedeš, podeliš sa nekim, izrašće ti u kost, izrašće ti na ruci. A ti ne možeš da kažeš "neću". Ne možeš ništa da kažeš. Sve što kažeš potpuno je svejedno. Ali, sve ono što je lepo jeste ljubav, sve što ne zaboraviš, ostane kao fotografija. Ono što zapravo pravimo u muzici su sličice koje ne možeš ostaviti kući, moraš ih podeliti i pokazati. Nekad se to pretvori u knjigu pesama, nekad u kartu voza ili u zgradu. To živi mnome, tu nema pomoći. Ne znam da li je to krug. To je linija koja se zatvara u trenucima i to je ta sreća o kojoj smo pričali. Jedino što raste kad se dijeli jeste radost.
Osoba kojom si ti bila fascinirana je veliki pjesmar Arsen Dedić. Šta je to u njegovoj ličnosti što si ti prihvatila kao svoje? Šta je to što ljudi prihvataju od drugih?
Mi smo svirali, učenici klavira, imala sam 12 godina, u novoizgrađenoj dvorani »Lisinski« u Zagrebu. Ja sam izvodila Horovica. E, kao nagradu za učešće na koncertu, umjesto kao obično, bombonjere, cvijeće, gipsane budalaštine, ja sam dobila knjigu "Brod u boci" Arsena Dedića, što je meni bilo fantastično. Drugo, moj otac (čuveni reditelj Slavoljub Stefanović Ravasi - prim. ur.) je radio neki šou s njim za holandsku televiziju. On je sjedio, svirao klavir i pjevao. Ono što je mene vezalo jesu njegove oči. Njegova ploča "Homo volans", koja je čista poetika, izmenila mi je život. On je original. Imaš kopije, a on je original. Nego, nisi mi nikad rekao šta slušaš od muzike?
Floyde, Cohena, a od klasične, koja je tvoj fah, Vivaldija i Debisija.
Vidiš, kad pomenu Vivaldija, u filmu "Prisluškivanje" Džin Hekman u stanu kojeg je bukvalno rasturio ne bi li otkrio gde je aparat za prisluškivanje, u trenucima odmora, kad se bavi sobom i sam sebe osluškuje, svira saksofon. To je jedna divna tema, koju kad sviraš, onda automatski nastaviš Vivaldija. Zamisli jazzy tema, a nastaviš Vivaldija.
Živimo u ružno vrijeme. Koliko događaji egzistencijalno utiču na tebe?
Ogromno. Telesno ne mogu da se organizujem. Nekih godinu dana se ne gledam u ogledalo. Nekako imaš osećaj da si pogrešno vaspitan. A opet, učiš svo vreme, sve dok ne položiš ispit. Ali kad god se ujutro budiš, budiš se uvek sa čudno novim iskustvom...
Pa, šta ti Bog da...
Daje. Daje, daje, daje li daje. A kako čitaš što ti daje, čime dišeš to što daje - tako ti je. Drastično jednako bole promene i činjenice da nema promene, strah od toga što je sve učmalo i strah od reakcije. Čini se da se neko otvoreno služi tvojom nemogućnošću preživljavanja.