Мислим да је све овако почело...
Pošto su pod Turke pale Bosna (1463.) i Hercegovina (1482.), nastala je u Dalmaciji velika nesigurnost. Turci su upadali i na ovo područje, pljačkali i pustošili. Susjedne oblasti trebalo je stalnim upadima, pljačkom, robljenjem i paležom zastrašiti i primorati stanovništvo da samo napušta svoja ognjišta, a zatim su takva napuštena područja lako padala pod tursku vlast. Tako je to i u Dalmaciji bilo. Godine 1465. prebjeglo je hrvatsko stanovništvo Makarskog primorja sa svojim sveštenstvom na ostrva. Deset godina kasnije (1475.) pobjeglo je mnogo naroda iz Cetinjske krajine u Primorje. Za vrijeme mletačko-turskog rata od 1498. do 1503. hiljade hrvatskih starosjedilaca pobjegoše iz Dalmatiskog zagorja k moru, te veći dio prijeđe na ostrva u blizini Zadra i Šibenika (Uljan, Pašman, Zlarin, Prvić, Krapanj), a manji se nastanio oko utvrđenih mletačkih gradova na kopnu. ,,Ugarski kralji, piše fra Stipan Zlatović, zabavljeni razmiricama velmoža i u sveđernom ratu s okolnimi vladari, nisu se ni sjećali ovoga kraja svoje krunovine. Tvrdi gradovi u vlasništvu zapovjednika bez blaga i vojnika, zalud vapijahu u prijetećoj pogibli kraljevu pomoć; dok Turci na čete i na jake odrede prodirahu sad na jedan, sad na drugi kraj, plijeneć, paleć, i puk u robstvo odvodeć bez odpora i straha, jer ne bijaše vojske niti mogućstva okupiti je i uzdržati... Hrvatski knezovi i vlasnici velikih posjeda i vlastitih tvrdih gradića, videć se izloženim neizbježnoj pogibli divjih čopora, ostaviše dvore i imanja, i zakloniše se u mletačke gradove pri moru, ili se preseliše u Hrvatsku... Za gospodari odseliše i kmetovi, te zemlja ostade pusta na potarluku turskih paripa... Stolne su crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je živ utekao da sahrani glavu za mletačke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdje svećenika, niti svetog mjesta, nego se usjednula prava abominatio desolationis.”
Pravoslavni Srbi koji su se od ranije doselili u sjevernu Dalmaciju i sagradili ovdje svoje skromne crkve i manastire, rijetko su ih napuštali i pred Turcima odlazili u Primorje, nego su većinom davali otpor turskim pljačkaškim četama i branili svoje domove i crkve. Za njih Turci nisu bili takvo iznenađenje i strašilo kao za dalmatinske Hrvate, koji slušajući o strahotama turskih napada, nisu imali smjelosti da ih sačekaju, niti je ko postojao ko bi organizovao otpor. O tome Končarević piše: ,,Pri sih proizšestvijah narod naš pravoslavni mužestveno soprotivljašesja Turkom, osobeno že v zaščitje svojih cerkvej, i blagodarja sej jego mužestvenosti, za malimi izlučenijami sohranilisja onje nevredimi. Katoliki že vsje svoji mjesta ostaviša i cerkvi ih vsje opustješa.”
Hrvatski pisac, franjevac Vinjalić, svjedoči kako su ,,Vlasi koje danas zovu Morlaki, a koji su pravoslavne vjere, nastanili se u Dalmaciji, a to je u predjelima Liburnije i Japidije, u kojim su predjelima prije stanovali Hrvati, koji su svi bili latinske vjere.” Malobrojni preostali hrvatski živalj povukao se u ,,planinske zbjegove.” I srpski doseljenici nastanjivali su se prvobitno takođe u planiskim predjelima radi zaštite od turskih pljačkaških upada. Našavši se tu zajedno, preostali rimokatolici i pravoslavni, ,,sveđerno su živjeli u najlipšoj slogi i ljubavi.”
Doseljavanja Srba u Dalmaciju bila su tada permanentna, ali u većim grupama su se dogodila naročito između 1523. i 1527. godine, kad je prešlo više hiljada srpskog naroda sa mnogo svojih sveštenika. Zato uskoro vidimo da se grade nove pravoslavne crkve po Dalmaciji. Između 1524. i 1537. pominju se u Končarevićevu Ljetopisu crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Đevrskama, Kistanjama, Biovičinom Selu, Radučiću, Mokrom Polju i Žagroviću. Mnoge napuštene i razorene rimokatoličke crkve Srbi su sa pijetetom obnavljali i u njima obavljali svoje bogosluženje.
Prilikom turskih upada i ratovanja po sjevernoj Dalmaciji stradala su i srpska naselja i njihove crkve i manastiri. Neke od njih su odmah obnavljane, a neke su čekale na obnovu i godinama. Godine 1480. bio je opljačkan manastir Dragović a njegovi kaluđeri razagnani. Tek poslije dvadeset godina povratiše se oni u manastir i otpočeše njegovu obnovu. Manastir Krupa je stradao 1502. godine. Turci ga tada napadoše i opljačkaše, a kaluđeri su bili primorani da se sklone u manastir Krku, odakle su se vratili tek po sklopljenom primirju (1503.).
Turci su u ovim ratovanjima postepeno zauzimali Dalmaciju, dio po dio. Do 1533. Turci su od Mađara oteli Kotare sa Ostrovicom, Bukovicu sa Skradinom, Kninsku, Drnišku i Cetinsku krajinu, splitsko Zagorje i sve do Neretve. Od toga je formiran kliški sandžak, na čijem čelu se nalazio Murat beg, porijeklom iz Šibenika. To ratovanje i konačno tursko zauzimanje kontinentalne Dalmacije završilo se padom Klisa (1537.) i mirom između Mletačke Republike i Turske (1540.). Tada je konačno likvidirana mađarska vlast na ovom području, a Dalmacija je podijeljena na dva dijela. Mletačkoj Republici, koja je tom prilikom morala da plati Turcima 30.000 dukata u ime ratne štete, ostala su samo ostrva i primorski gradovi, među kojima na prvom mjestu Zadar sa Ravnim Kotarima, a sve ostalo je potpalo pod Turke. Tako su se gotovo sva dalmatinska srpska naselja našla pod istim gospodarom pod kojim su se nalazili i njegovi jednokrvni sunarodnici u Srbiji i Bosni. To je još više pojačalo doseljavanje Srba u Dalmaciju tim prije što su to forsirale i turske vlasti koje su iz čisto ekonomskih i vojno-političkih razloga nastojale da ove opustjele krajeve nasele i učine ih korisnima po državu. Takvih seoba bilo je i prije i poslije sklapanja mira. O tome svjedoče izvještaji mletačkih činovnika. Godine 1531. i 1539. oni javljaju da sa doseljenim Srbima dolaze i mnogi njihovi sveštenici, kojima doseljeni narod bezuslovno vjeruje. Godine 1551. doselilo se nekoliko hiljada Srba u Kninsku krajinu, a 1577, po kazivanju Vinjalića, jake grupe ,,Srba ili Vlaha sada zvanih Morlaka i koji su svi pravoslavne vjere” spustili su se sa bosanskih planina na površ između Krke, Dinarskih Alpa i Jadranskog mora i tako pojačali ranija srpska naselja.
Doseljavanja Srba u sjevernu Dalmaciju produžila su se za vrijeme turske uprave ovim područjem. Bilo je tu samoinicijativnih migracija, ali bilo je, kao što rekosmo, i kolonizacije, koja je vršena od strane turskih vlasti radi ekonomskog aktiviranja i vojničke obrane ovoga pograničnog područja. Nevolje koje je ovaj ratnički elemenat trpio zbog svoje pozicije i krajišničke službe, bile su u 17. vijeku pojačane uslijed mletačko-turskog rata oko ostrva Krita (Kandije) poznatog pod imenom Kandijskog rata (1645-1669). Poslije teškog ratovanja od četvrt vijeka, u kome su Mlečani imali samo spočetka uspjeha, morali su sklopiti mir po kome su izgubili Krit, ali su radi otštete dobili malo proširenje u Dalmaciji sa utvrđenim Klisom. Nova mletačko-turska granica išla je kosama prvih brda nedaleko od obale. Po mletačkom izaslaniku Nani, koji je s turskim izaslanikom utvrđivao ovu granicu, nazvana je ona ,,linea Nani”, a dobijeno područje ,,vecchio acljuisito” (stari posjed). Iskoristivši uskoro turski neusjeh pod Bečom (1683.) i daljnje njihove neuspjehe u ratu sa Austrijom, Mlečani su na ovom području oteli od Turaka 1686. Sinj, a dvije godine kasnije i Knin, te je tako cijela sjeverna Dalmacija od Cetine do Zrmanje došla pod mletačku vlast. Kako se rat produžavao, Mlečani su pomoću španskih četa i uskočkih mišica i krvi osvojili Hercegnovi i Gabelu. Na osnovu odredaba mira zaključenog u Sremskim Karlovcima (1699.) Mletačka Republika je dobila nova proširenja u Dalmaciji. U komisiji za razgraničenje u Dalmaciji bio je od strane Republike providur Grimani. Republici su pored dosadašnjeg uskog primorskog pojasa pripali Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela i oko svakog toga mjesta njegova okolina na sat hoda oko njega, kao neutralni i odbrambeni pojas. Ta nova granica nazvana je ,,linea Grimani”, a dobiveno područje ,,nuovo acljuisto” (nova tekovina). Poslije novog tursko-mletačkog rata (,,morejski rat”) i zaključenog mirovnog ugovora u Požarevcu (1718.) Mlečani su u Dalmaciji dobili Imotsku krajinu do Dinare i Prologa sa izvjesnom korekturom stare granice. Ta nova mletačko-turska granica u Dalmaciji nazvana je ,,linea Mocenigo” po providuru Moćenigu koji je od strane Republike učestvovao u komisiji za utvrđivanje nove granice, a dobivena teritorija nazvana je ,,novissimo acljuisto” (najnovija tekovina).
USKOCI - U vrijeme ovog gotovo neprestanog ratovanja i proširivanja mletačkog posjeda u Dalmaciji naročito su se na mletačkoj strani u borbi sa Turcima istakli ,,uskoci”. ,,Uskočivši” ispod Turaka u mletački dio Dalmacije, uskoci su branili mletački dio Dalmacije od turskih upada, a u ratnim vremenima bili gotovo jedina vojska Mletačke Republike, koja se na ovom frontu borila protiv Turaka. Jedna grupa tih uskoka napustila je Dalmaciju poslije pada Klisa (1537.) i turske ruke i otišla u Senj, gdje je njihovu snagu i hrabrost iskoristila Austrija, a kad ih više nije trebala ostavila ih je bez ikakve pomoći, upućene jedino na pljačku i gusarenje.
,,Nema naroda na svijetu koji bi za odbranu od Turaka bio tako spretan kao što su uskoci”, piše jedan tadašnji italijanski izvor. Među dalmatinskim uskocima 16. i 17. vijeka najveću slavu su stekli: Đuro Daničić, Miloš Slavčić, Vukman Vlatković, Ivan Novaković-Vlatković, Marko Margetić, Marko Domazetović, Đurađ Vranjanin, Đurađ Maslarda, Ivan Senković, Martin Posedarski i drugi.
