Torrente Bgd
Buduća legenda
- Poruka
- 34.549
Uspomene Lotara Rendulica
U uspomenama njemackog generala Lotara Rendulica, objavljenim u Hajdelbergu 1951.g., Kostic nailazi i na sljedece rjeci: „Njemacki vojnici, pri svom napredovanju po Hrvatskoj, ne naidjose prakticno n na kakav otpor, već su slavljeni kao oslobodioci. Hrvatska se konstituisala kao samostalna država, čije vodjstvo preuze Ante Pavelic... Dok su se njemacke trupe zadrzale u nešto malo mijesta Hrvatske, nastade sa hrvatske strane odmah divlji progon pravoslavnih.” Na vise mijesta u knjizi genaral Rendulic opisuje kako se lično zauzimao da se obustavi nerazumni progon pravoslavnog stanovnistva.
I esesovski general, obergruppenfirer Artur fon Flebs biljezi sredinom 1943.g. u svom dnevniku: „Ustašama je u početku bilo glavno da unistavaju pravoslavne, da kasape stotine hiljada ljudi, žena i djece i da se docepaju vodecih polozaja u upravi novonastale države... I te ustaše nisu ni danas bolje! Vodje i podvodje ne odgovaraju ni vojnicki ni moralno... Skloni su zavjerama, teraju sopstvenu politiku i postaju dinamit ove države, čija bi kicma trebalo da budu.”
Flebs navodi mnogo sasvim konkretnih podataka, čak i imena hrvatskih zločinaca i njihovih zrtava. Kostic citira navode i opis kako je „ustaški kapetan Golubovic prerusio jednu jedinicu - vod od 40 ljudi - u uniforme njemacke vojske i izdao je zapovjest da ti ”njemacki„ vojnici pobiju jednu ”jaku grupu muslimanskih izbjeglica!„ Drugom prilikom ustaše su napale Pale kod Sarajeva. ”Bili su maskirani kao četnici i imali su četnicke kokarde. I onaj Njemac, koji je dao izvjestaj, obrukao se kao četnik. Sve ostale ustaše, po naredjenju Sudarovom, morali su da skinu sa sebe ustaške znake i cinove, da se „po mogućnosti individualno obuku”, tako da je „ova gomila ubica neupucenim morala da izgleda kao seljaci, civili, četnici i Njemci.” I Flebs je, mada ogrezli esesovac, vise puta javno protestovao zbog hrvatskih zločina nad Srbima.
Njemacki mornaricki stab za vezu u Hrvatskoj 7.februara 1944.g. podneo je procjenu vojno-politicke situacije na teritoriji za koju je bio zaduzen, pa se u toj procjeni između ostalog kaže: „Hrvat svih slojeva je po prirodi politicki krajnje nepouzdan. Politicki pravu liniju on ne poznaje. On je uvjek naklonjen negativnoj kritici, nije mu jasno šta hoće i vodi tradicionalnu politiku oportuniteta... Danas ne može hrvatske oruzana sila da se upotrebi kao faktor. Pri velikom iskrcavanju neprijatelja treba racunati sa njenim raspadom.” Esesovski general Ernest Fike 16.marta 1944.g. u izvjestaju rajhsfireru Hajnrihu Himleru kaže: „Hrvatska partijska grupa ustaša je katolicka, nedisciplinovana, rdjavo obucena, za borbu dijelom nepouzdana, i po tome je poznata sto je 600.000-700.000 vjerskih i politickih drugacije nastrojenih zaklala po balkanskim metodama.”
Njemacki vojnicki komandant Srbije general Bader 5.februara 1942.g.svom neposredno pretpostavljenom podnosi izvjestaj u kome kaže: „Ostre protivnosti u Istocnoj Bosni između Hrvata, muslimana i Srba cine ovaj predio najvecim ognjistem nemira cijele Srbije. Hrvati bez sumnje nastoje da cijelo srpsko stanovnistvo uniste.” Bader ovde nedvosmisleno Istocnu Bosnu nziva dijelom Srbije, ne pravi nikakvu razliku između ustaša i Hrvata, jer takve razlike nikada nije ni bilo, a za četnickog vojvodu Jezdimira Dangica kaže da želi da „prije svega stiti zivot i imovinu njegovih zemljaka i da učini kraj pokolju žena i djece od strane Hrvata.”
Sacuvano je i svjedocenje pod zakletvom komandanta bolesnickog transporta njemacke Druge motorizovane armije, dr Jozefa Felsa, pred americkim vojnim sudom o strahovitim hrvatskim zločinima nad srpskim civilima koji izricito ta zvjerstva dovodi u vezu sa iskazanim hrvatskim divljastvom u Tridesetogodisnjem ratu. Fels kaže: „U ovom predjelu su u mnogo cemu vladale iste prilike kao i za vreme tridesetogodisnjeg rata, tim prije sto je ista krv tekla u njihovim zilama. Svadbene povorke su napadane, sa zicom vezivane; jedna tabla (ploca) sa natpisom ”srećan put u Beograd„ bila je pojedincima objesena oko vrata, poslje čega su svi zajedno bacani u Dunav ili Savu. Neki su bili na krst razapeti, snadbjevani sa istom tablom, bacani u rijeku.”Njemce je zaprepastila hrvatska krvozdernost
U uspomenama njemackog generala Lotara Rendulica, objavljenim u Hajdelbergu 1951.g., Kostic nailazi i na sljedece rjeci: „Njemacki vojnici, pri svom napredovanju po Hrvatskoj, ne naidjose prakticno n na kakav otpor, već su slavljeni kao oslobodioci. Hrvatska se konstituisala kao samostalna država, čije vodjstvo preuze Ante Pavelic... Dok su se njemacke trupe zadrzale u nešto malo mijesta Hrvatske, nastade sa hrvatske strane odmah divlji progon pravoslavnih.” Na vise mijesta u knjizi genaral Rendulic opisuje kako se lično zauzimao da se obustavi nerazumni progon pravoslavnog stanovnistva.
I esesovski general, obergruppenfirer Artur fon Flebs biljezi sredinom 1943.g. u svom dnevniku: „Ustašama je u početku bilo glavno da unistavaju pravoslavne, da kasape stotine hiljada ljudi, žena i djece i da se docepaju vodecih polozaja u upravi novonastale države... I te ustaše nisu ni danas bolje! Vodje i podvodje ne odgovaraju ni vojnicki ni moralno... Skloni su zavjerama, teraju sopstvenu politiku i postaju dinamit ove države, čija bi kicma trebalo da budu.”
Flebs navodi mnogo sasvim konkretnih podataka, čak i imena hrvatskih zločinaca i njihovih zrtava. Kostic citira navode i opis kako je „ustaški kapetan Golubovic prerusio jednu jedinicu - vod od 40 ljudi - u uniforme njemacke vojske i izdao je zapovjest da ti ”njemacki„ vojnici pobiju jednu ”jaku grupu muslimanskih izbjeglica!„ Drugom prilikom ustaše su napale Pale kod Sarajeva. ”Bili su maskirani kao četnici i imali su četnicke kokarde. I onaj Njemac, koji je dao izvjestaj, obrukao se kao četnik. Sve ostale ustaše, po naredjenju Sudarovom, morali su da skinu sa sebe ustaške znake i cinove, da se „po mogućnosti individualno obuku”, tako da je „ova gomila ubica neupucenim morala da izgleda kao seljaci, civili, četnici i Njemci.” I Flebs je, mada ogrezli esesovac, vise puta javno protestovao zbog hrvatskih zločina nad Srbima.
Njemacki mornaricki stab za vezu u Hrvatskoj 7.februara 1944.g. podneo je procjenu vojno-politicke situacije na teritoriji za koju je bio zaduzen, pa se u toj procjeni između ostalog kaže: „Hrvat svih slojeva je po prirodi politicki krajnje nepouzdan. Politicki pravu liniju on ne poznaje. On je uvjek naklonjen negativnoj kritici, nije mu jasno šta hoće i vodi tradicionalnu politiku oportuniteta... Danas ne može hrvatske oruzana sila da se upotrebi kao faktor. Pri velikom iskrcavanju neprijatelja treba racunati sa njenim raspadom.” Esesovski general Ernest Fike 16.marta 1944.g. u izvjestaju rajhsfireru Hajnrihu Himleru kaže: „Hrvatska partijska grupa ustaša je katolicka, nedisciplinovana, rdjavo obucena, za borbu dijelom nepouzdana, i po tome je poznata sto je 600.000-700.000 vjerskih i politickih drugacije nastrojenih zaklala po balkanskim metodama.”
Njemacki vojnicki komandant Srbije general Bader 5.februara 1942.g.svom neposredno pretpostavljenom podnosi izvjestaj u kome kaže: „Ostre protivnosti u Istocnoj Bosni između Hrvata, muslimana i Srba cine ovaj predio najvecim ognjistem nemira cijele Srbije. Hrvati bez sumnje nastoje da cijelo srpsko stanovnistvo uniste.” Bader ovde nedvosmisleno Istocnu Bosnu nziva dijelom Srbije, ne pravi nikakvu razliku između ustaša i Hrvata, jer takve razlike nikada nije ni bilo, a za četnickog vojvodu Jezdimira Dangica kaže da želi da „prije svega stiti zivot i imovinu njegovih zemljaka i da učini kraj pokolju žena i djece od strane Hrvata.”
Sacuvano je i svjedocenje pod zakletvom komandanta bolesnickog transporta njemacke Druge motorizovane armije, dr Jozefa Felsa, pred americkim vojnim sudom o strahovitim hrvatskim zločinima nad srpskim civilima koji izricito ta zvjerstva dovodi u vezu sa iskazanim hrvatskim divljastvom u Tridesetogodisnjem ratu. Fels kaže: „U ovom predjelu su u mnogo cemu vladale iste prilike kao i za vreme tridesetogodisnjeg rata, tim prije sto je ista krv tekla u njihovim zilama. Svadbene povorke su napadane, sa zicom vezivane; jedna tabla (ploca) sa natpisom ”srećan put u Beograd„ bila je pojedincima objesena oko vrata, poslje čega su svi zajedno bacani u Dunav ili Savu. Neki su bili na krst razapeti, snadbjevani sa istom tablom, bacani u rijeku.”Njemce je zaprepastila hrvatska krvozdernost