- Poruka
- 13.833
Na stranu neuspjele ironije, ovaj tekst nije loš jer daje argumente koji se daju pobiti (a kad se i ne bi pobijali, bar se o njima da racionalno diskutirati, za razliku od stripova koje ovdje uglavnom čitamo). Dakle:
1. zapadna štokavština nije primarno šćakavska. Vjerojatno je ta identifikacija ušla preko površno shvaćenoga Ivana Popovića, koji je bio na tragu, no njegovo je djelo u nizu točaka pobijeno. Sumarno, zapadna, tronaglasna štokavština je bila na onim zemljovidima koji su u ovom slijedu- nekoliko stranica prije- šćakavska i štakavska, kao i ikavska i jekavska. Po Brozoviću, Liscu i mislim Iviću- ali kod Ivića nisam vidio sistematizirano, dok Lisac daje prijegled svih, 6 ili 7 stajališta o nastanku štokavštine- u staroj Bosni, na zapadu i centru vladao je ikavizam, na istoku jekavica; na sjeveru šćakavski, na jugu štakavski. Dakle, prirodno je da je novoštokavsko ikavski štakavski, i to nema veze sa šćakavsko-jekavskim istočnobosanskim Kaknja, Vareša, Kladova, Tuzle, Rajvose, Žepča,..
2. da se radi o promjenama iz istoga sustava, pokazao je Brozović argumentima iz studija o toj pojavi. Najbolje je argumentirano u knjizi "Dubrovnik u ratu", 1992., gdje je opsežna bibliografija. Brozović pokazuje da su identične pojave u promjenama izoglosa u istočnobosanskome i u dubrovačkome, i to u doba 16. i 17. st., -i kasnije- kada nije bilo fizičkih dodira među tima dvama dijalektima. Iste se promjene zbivaju u ta dva porijeklom zapadnoštokavska dijalekta, bez kontakta, a tih promjena nema u prostorno bliskim dijalektima nastalima iz istočne štokavštine.
Dakle- to jest različito, no dodao bih bar dvije-tri napomene:
a). čini se da je uvijek vladala nesigurnost oko tih dijalekata. Tako je Rešetar u "Der štokaviše Dialekt" umovao: (s obzirom na ĕ): " jugoistočno (područje) gdje redovito pripadnici svih triju vjera govore jekavski- i to je po mome mišljenjiu izvorno jekavsko područje- i sjeverozapadni, gdje su redovito katolici i muslimani ikavci, a pravoslavni jekavci- i to je za mene izvorno ikavsko područje, gdje su jekavski pravoslavci, a dijelom i muslimani i katolici mlađi kolonisti iz jugoistočnih krajeva (23.). Na drugom mjestu Rešetar piše: "ali se meni čini da činjenicama bolje odgovara drugačija podjela. Da se najprije odijeli ekavsko narječje, čini mi se posve opravdano; naprotiv držim da se jekavski i ikavski govori, koji se govore u Dubrovniku, u većem dijelu Hercegovine i Bosne, u Hrvatskoj i Slavoniji, ne smiju dijeliti jedan od drugoga, nego spojiti u jednu skupinu, jer su odvajanja kod njih minimalna, ako se apstrahira od različitoga izgovora ĕ" (Der štok. Dial., 27.).
Ovo je čudno. Rešetar je bio srbokatolik (njeko vrijeme), a ovdje pak inzistira na razbijanju štokavštine na ekavski i ikavsko-jekavski. Ja bih rekao da je bio na tragu spoznaje o dvjema starim štokavštinama, no da nije imao dosta materijala da bi to artikulirao. Možda griješim, no ovaj je dio neobičan.
b). mislim da sam krivo shvaćen u onom što sam napisao- možda ne, no svejedno... Postojanje tih starih štokavština za mene nije sporno; nije ni to da su neki dijalekti- koje sam nabrojao, nastali iz ove ili one štokavske zone; također, da je niz izoglosa i sl. dovoljan da ih se identificira po podrijetlu i sadanjem stanju (genetika i tipologija). No to ne znači da su ti štokavski dijalekti autistično izolirani. To ne znači da nisu pretrpjeli utjecaje "onih drugih", i ne samo štokavskih. Dapače, ondje gdje bi srpska dijalektologija mogla jače inzistirati, to je da je sustav naglašavanja više nastao iz istočne štokavštine, pa iako su ti dijalekti prilično ujednačeni, novoštokavsko je naglašavanje zajedničko, a negdje su inovacije baš istočnoga porijekla (razne palatalizacije). Dakle, tvoj bi stav, ako se radikalizira, bio da su zapadna i istočna štokavština bile- no više ih nema i gotovo. Moj nije da su to sada tvrdo odijeljeni dijalekti, skoro pa izolirani kineskim zidom. Nego to da su prilično ujednačeni, no da se ipak u solidnoj mjeri da raspoznati njihovo podrijetlo. I to nije neki moj stav, nego većine dijalektologa.
c). ono na što si potošio dosta bitova je pokušaj da ono što napisah prikažeš kao verbalnu ekvilibristiku i skolastički galimatijas. Polemički- to razumijem. No mogu samo reći da stojim iza svega što sam raspisao, a bitno je baš to što te-mislim-iritira: dijalektika međuodnosa pučkih govora i književnoga jezika, interferencija štokavskih i drugih narječja, ukazivanje da te kategorije baš i nisu tako znanstvene (iako nisu proizvoljne), te da je autonomija književnoga jezika i njegov suodnos s govorima nješto prilično komplicirano (što je i mučilo Rešetara, pa je stalno lupao glavom "zašto Dubrovčani nisu pisali kako su govorili" (preciznije- kao je Rešetar mislio da su govorili) . Rekao bih da ti to prelaženje po registrima narječja, književnoga jezika, prožimanja dijalekata i narječja...baš i ne leži.
A možda je tu baš i bit nesporazuma. Jer, franjevci u Olovu, u istočnoj Bosni, za propovijedi rabe "Pistule i evanyelya, harvatschim jazikom stumaccena", Trogiranina Marka Andriolića iz 1586. U tom šćakavsko-štokavsko jekavskom kraju, njihov je obrednik čakavsko ikavski. Matija Divković, iako je u kraju gdje su katolici šćakavsko ijekavski, nema šćakavštine u svojim djelima (1616. i dalje), nego su mu djela ugođena prama dubrovačkoj štokavštini, što se lako provjeri čitajući njegova djela.
Da sumiram:
* dijalekti kojima govore Hrvati, štokavski, nastali su većinom iz zapadne štokavštine (na stranu Muslimani, manji dio Srba i sl.).
* ti su dijalekti, tipološki, raspoznatljivi po svomu podrijetlu. Ta su istraživanja radili i dovršili mnogi, od
Rešetara, Brabeca, Brozovića, Ivšića, Lisca, Halilovića, .... Ako ih već "etnički" želimo obilježiti, možemo reći da su hrvatski i bošnjački (niz je bošnjačkih dijalekata, pak, istočnoštokavskoga postanja, napose u Sandžaku i sl.)
* ako su raspoznatljivi, to ne znači da su bili od srpskih dijalekata odvojeni kineskim zidom i da jedni nisu utjecali na druge
* hrv. štokavska književnost- a to znači starija, do 19. st., baš je po mješavini zapadnoga podrijetla i interferencije s čakavštinom, i u manjoj mjeri kajkavštinom, dobila svoju fizionomiju. Baš ta rana djela u Dubrovniku, oko 1480-1550, vrlo su jako čakavizirana zbog čakavštine kao uzornoga jezika. No nije samo kulturna baština ta po kojoj su jezično drugačija. Nego je sama organska podloga zapadne štokavštine, zorna u vjerskim djelima (npr. katoličkim obrednicima od 1400. do 1520) - a u tim djelima čakavskoga utjecaja skoro da i nema- ta koja ih jasno individualizira u jezičnome izrazu u odnosu na ono nješto vernakularnih tekstova napisanih na dijalektima poteklima iz istočne štokavštine.
