Titula Hadži je nasledna!
Onaj ko dobije tu titulu, upisuje je ispred imena, a njegovi potomci ispred prezimena!
Napr. Hadži Marko Antić. a potomak je Petar Hadžiantić
Тачно, то сам заборавио!
Када се добије ГРАМАТА Јерусалимског Патријарха..оде се код парохијског Свештеника, и добије се потврда, с којом идете у МУП да се промени име...а ваши потомци,презиме!
Računao sam da će neko da ispravi kolegu Daču... kad, kolega Leo, zaboravio TO.
Zvanje „hadži“ nije niti može biti nasledno. Nikada, osim ako se doda prezimenu u MUP-u, što je, opet, samo administrativno pitanje. Tamo se takav "dokaz" za promenu imena i ne traži. Traži se nešto drugo.
Zvanje „hadži“ može, a ne mora, da se doda isključivo ispred ličnog imena... i tu je kraj priče, ukoliko hadžija ne postane neka toliko značajna ličnost da neko od potomaka ne poželi da promeni prezime, pa uzme ime (i zvanje „hadži“ kao prefiks) za svoje novo prezime.
Čak bi i to bilo u suprotnosti sa nepisanim tradicionalnim srpskim kanonima, jer potomci imaju najveću dužnost i obavezu da sačuvaju krsno ime, ognjište (kuću) i ime svojih predaka (ime je ovde prezime).
Prezimena u Srbiji su dosta kasno propisima ustaljena. Zbog identifikacije gradjana prilikom popisa. Turci su se ranije oslanjali na crkvu i na mesne knezove, Milošu ni na kraj pameti nije bilo da promeni „praksu“ turskih vlasti, jer je viškom poreskih glava zakidao Porti harač...
Tek 1851. godine knez Aleksandar Karadjordjević doneo je Uredbu o prezimenima. Tom uredbom zavedena je nepromenljivost prezimena, osim uz odobrenje i rešenje nadležne vlasti.
U Srbiji, do tada, prezimena su uzimana uglavnom po očevom imenu, zanimanju, mestu rodjenja... pa i po babi (u selu Azanja, kod Smed. Palanke, ima dve velike familije, sa babinim imenom u prezimenu: Jelići i Babanići).
Dakle, jedino do te, 1851. godine, ako je neko identifikovan npr. kao Marko Haži Petrov, mogao je sebi (i potomcima) da izabere prezime Hadžipetrović.
Inače, Hadži Dragan Antić, mnogo pre nego što je postao direktor Politike, bio je pomoćni saslužitelj u bogosluženjima. Dogurao je do zvanja ipodjakona, najvišeg do kojeg može nadležni episkop da uzdigne svetovno lice (pre toga: pojac i čtec). Njegovi potomci, ako ih ima i ako bi hteli, mogli bi da uzmu prezime Hadžidraganović, eventualno – Hadžidraganić...
A u MUP-u, ili kod matičara, uz dobro obrazloženje, i još bolju proveru, osoba može sebi da promeni i ime i prezime kako god želi, uz samo jedan uslov: da ta reč ne vredja javni moral i ostala prava gradjana koja su zagarantovana ustavom i normama medjunarodnog prava.
Ponavljam: osoba samoj sebi, potomcima ne. Čak i za decu neophodna je saglasnost nadležnih institucija.
I da, kada je reč o samom hadžiluku, slažem se sa Šakalovim stavovima...
Eremitine tvrdnje idu u prilog samo iskrenoj nameri čoveka-vernika da ode na poklonjenje Grobu Gospodnjem. Na žalost, takvih je malo, i takvi i ne uzimaju gramatu Jerusalimskog patrijarha, a kamoli da dodaju svom imenu, kako se ovde uporno piše, "titulu" hadži!
Mitari su to, a ne fariseji!!!