Staljingradska 369. pojačana pješačka pukovnija (poznata i kao 369. Verstarktes Infanterie-Regiment /kroat/ ili 369 legionarska pukovnija) je jedinica vojske NDH koja je od osnutka u ljeto 1941 pa do predaje Rusima krajem siječnja 1943 djelovala u sklopu Wehrmachta (vojske Trećeg Reicha) na istočnom bojištu.
Osnivanje i okupljanje 369 pukovnije do transporta u Rusiju i prvih borbi 9. listopada 19412. srpnja 1941. u NDH je poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma. Između 3. i 7. srpnja 1941. javilo se na iznenađenje ustaških vlasti preko 5000 dobrovoljaca. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat Rusiji kao što je objavila naprimjer čak i Americi pa su legionari tamo bili kao njemački vojnici - dobrovoljci a ne u ime NDH kao države. Od odabranih 3865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. "369. pojačana pješačka pukovnija" odnosno na njemačkom 369. Verstarktes Infanterie-Regiment /kroat/ formirana u Sarajevu , Varaždinu i Zagrebu. Prvu bojnu sačinjavali su muslimani, a drugu i treću katolici. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne kratke i prekinute obuke u Dollersheimu i Stockerau odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941.
Nakon teških iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1 listopada 1941 u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9.listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija "Jug". Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila podijeljena raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega. Po nekim izvorima su legionari izgledali toliko loše da su ih njemački časnici u jednom trenutku zamijenili za ruske zarobljenike
U početku 1941 i kasnije sve do bitke kod Harkova 369. pukovnija je imala velike probleme s moralom i disciplinom legionara. Više od stotinu legionara je nestalo u bjegstvu a neki su strijeljani od prijekog suda 100. divizije. Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Po izvještaju pukovnika Ivana Markulja od 13. rujna 1941 u legiji vlada nered rasulo i nedisciplina. Ivan Markulj izvještava Zagreb da legionari 'kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se privatno automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje ..... siluju' Kasnije zimi legionari nose zarobljene ruske dijelove uniforme, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa. 30. rujna 1941 iz sela Novi Senečani zapovjednik Ivan Markulj vraća 43 časnika i dočasnika i čak 144 legionara u domovinu radi bolesti ili nedoličnog ponašanja. Tokom travnja 1942 četiri legionara su osuđena na smrt i streljana a neki su osuđeni na zatvorske kazne od 2 do preko 10 godina. [2] Izvještaj pukovnika Sabljaka iz Staljingrada 13. rujna 1942. govori o suprotnostima koje opisuju 369 pukovniju kao borbeno uspješnu i vrlo hrabru a istovremeno nijemci cijelu 100. lovačku diviziju (zaslugom legionara 369. pukovnije ?) smatraju razbojničkom divizijom koja svuda kud prolazi ostavlja tragove poput silovanja pljačke otimačine i ostalih teških prijestupa. Dokumentirano je da je njemačka opskrba konja 100. lovačke divizije bila totalno nedostatna od početka pohoda u ljeto 1941 no da su legionari 369. pukovnije na divljenje nijemaca uvijek nekako hranili svoje konje čak i u nemogućim uvjetima ruske zime. Dizenterija i žutica uzrokovane nehigijenom su desetkovale borbeno stanje i legionari ih nazivaju 'ruska bolest'. Poginuli časnici u tom razdoblju su poručnici Tomljenović, Tomislav Anić i Ivan Malički. [3]
Važno je napomenuti da su Paulus i njegova šesta armijska grupa bili najbolje što je Njemačka i Hitler uopće imala u drugom svjetskom ratu. Paulus i njegovi vojnici su bili najdiscipliniranije, najbolje opremljene i najiskusnije njemačke jedinice u cijelom Wermachtu koje su postigle vojne uspjehe do tada neviđene i neusporedive u Evropi i svijetu. Poziv 369 pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad je bio izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu. Pukovnija u sastavu grupe Weber učestvuje 27. rujna 1942 u napadu na tvornicu Crveni Oktobar (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge, kasnije proslavljenu u filmu Enemy at the Gates. Od 23.10.42. do 29.12.42. pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice Crveni Oktobar. U početnim vrlo teškim i smrtonosnim borbama njemačkog Blitzkrieg tokom osvajanja dijelova Crvenog Oktobra se krajem rujna 1942 istakao opkoparski narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s desetak (18?) legionara cijelu tvorničku zgradu 'u obliku slova T' u Crvenom Oktobru bez gubitaka. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmejaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz veće gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada prije pada u siječnju 1943. Dragutin Podobnik je kao vojnik Poglavnikovog tjelesnog zdruga poginuo u proljeće 1945 i posmrtno je promaknut u čin poručnika NDH. [5] Tokom prva dva tjedna vrlo teških borbi u samom gradu do 13.10.42. poginuli su između ostalih i poručnik Aleksandar Franić i bojnik Paar te 120 legionara a 352 su teško ranjena i oko 50 nestalih. Teške borbe krajem rujna i tokom listopada su iscrpile i prepolovile većinu postrojbi pukovnije. Pukovnija izbija na Volgu uz strašne gubitke i među rijetkim njemačkim postrojbama izvršava planirane ciljeve i zbog hrabrosti i uspjeha je iznimno pohvaljena od njemačke komande. Čak su neke njemačke postrojbe podređene 'grupi Pavičić' u pojedinim fazama borbi. Položaje i teren borbenog djelovanja pukovnije tokom većeg dijela borbi u gradu je lako uočiti na svim Luftwaffe slikama iznad vrha takozvanog tenis reketa željezničke pruge i dubokih erodiranih kanala (tzv. mulda) i razrušenih spremnika za naftu prema rubu Crvenog Oktobra (na slici iznad teksta Huttenwerk "Roter Oktober".) Pukovnija je do 21.10.42. svedena na samo 983 legionara. Osim manjih popuna iz domovine od nekoliko stotina legionara nema novih svježih legionara do samog kraja. [6]
Nakon 23 studenog 1942. godine zajedno sa Paulusovom 6. njemačkom armijom 369. pukovnija je sasvim okružena u Staljingradskom kotlu. U tim najtežim danima za preostale legionare dolazi do problema nestanka i sakrivanja većeg broja legionara u 'pozadini' po napuštenim bunkerima i na neporavdanoj poštedi oko kuhinje radi izbjegavanja smrtonosnih borbi dok njihovi suborci ginu na prvim crtama. Pukovnik Viktor Pavičić zbog nedostatka hrane izdaje detaljnu naredbu o klanju konja i proizvodnji salame i raspodjeli hrane samo onima koji su na prvoj crti i koji se ne skrivaju od dužnosti.
Strahote i težinu borbi za obje strane daje statistika iz ruskih izvora da je 'rok trajanja' života ruskog borca od prelaska Volge u Staljingrad do smrti bio oko 24 sata. U ratnom dnevniku pukovnije ističu se tih mjeseci imena kao pukovnik Desović, bojnik Mladić i Pletikosa, satnici Majerberger, Madraš i Tahir Alagić, nadporučnik Sloboda, poručnici Božidar Katušić, Jelić, Telišman Milivoj, Mihajlo Zubčevski, Fijember, Krsnik, Rudolf Baričević, Mihajlo Korobkin, Drago Mautner, Ivan Pap, Tomas, Ivan Čorić, Zvonimir Bućan Djekić i mnogi drugi. Spominju se po hrabrosti narednik Kučera, zastavnik Anton Štimac, doktor Modrijan, doktor Vranješ, veterinar dr. Hrestak Marijan, Dragutin Sudec, narednik Kolarić, Zoričić, ranjen i evakuiran je poručnik August Cerovečki i mnogi drugi. Satnik Madraš odbija let u domovinu i ostaje sa svojom jedinicom. Ginu poručnik Franić Aleksandar, bojnik Paar Slavko i mnogi legionari i dočasnici. Među optuženim za bijeg ili neposluh su desetnik Grbeša, Karlović Ivan, Resele Ivan, Stipetić Ivo i Tufo Ešref. [7]
Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. Bojnik Brajković svim silama pokušava održati vojničku stegu i ravnomjereno opterećenje na sve legionare jer po svemu sudeći veći broj legionara pokušava spasiti glavu sakrivanjem i izbjegavanjem prve crte. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima pa naprimjer 3.12.42. nalazi vremena osnovati 'Zakladu Legionara' za štednju novaca, ostavštine i slično. Sa pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23.11.42. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od Varaždinskog vojnog orkestra od kojih se većina evakuira zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu. [8]
.
preuzeto sa vikipedije a našo sam o komšijama ovaj link sa mnogo slika http://forum.axishistory.com/viewtopic.php?f=51&t=138831&start=0
Osnivanje i okupljanje 369 pukovnije do transporta u Rusiju i prvih borbi 9. listopada 19412. srpnja 1941. u NDH je poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma. Između 3. i 7. srpnja 1941. javilo se na iznenađenje ustaških vlasti preko 5000 dobrovoljaca. Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat Rusiji kao što je objavila naprimjer čak i Americi pa su legionari tamo bili kao njemački vojnici - dobrovoljci a ne u ime NDH kao države. Od odabranih 3865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. "369. pojačana pješačka pukovnija" odnosno na njemačkom 369. Verstarktes Infanterie-Regiment /kroat/ formirana u Sarajevu , Varaždinu i Zagrebu. Prvu bojnu sačinjavali su muslimani, a drugu i treću katolici. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne kratke i prekinute obuke u Dollersheimu i Stockerau odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941.
Nakon teških iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1 listopada 1941 u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9.listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija "Jug". Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila podijeljena raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega. Po nekim izvorima su legionari izgledali toliko loše da su ih njemački časnici u jednom trenutku zamijenili za ruske zarobljenike
U početku 1941 i kasnije sve do bitke kod Harkova 369. pukovnija je imala velike probleme s moralom i disciplinom legionara. Više od stotinu legionara je nestalo u bjegstvu a neki su strijeljani od prijekog suda 100. divizije. Opskrba pukovnije zimskom odjećom i opremom je bila vrlo slaba. Po izvještaju pukovnika Ivana Markulja od 13. rujna 1941 u legiji vlada nered rasulo i nedisciplina. Ivan Markulj izvještava Zagreb da legionari 'kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se privatno automobilima preko 100 kilometara, bacaju oružje ..... siluju' Kasnije zimi legionari nose zarobljene ruske dijelove uniforme, zimske kape i šubare umjesto hrvatskih kapa. 30. rujna 1941 iz sela Novi Senečani zapovjednik Ivan Markulj vraća 43 časnika i dočasnika i čak 144 legionara u domovinu radi bolesti ili nedoličnog ponašanja. Tokom travnja 1942 četiri legionara su osuđena na smrt i streljana a neki su osuđeni na zatvorske kazne od 2 do preko 10 godina. [2] Izvještaj pukovnika Sabljaka iz Staljingrada 13. rujna 1942. govori o suprotnostima koje opisuju 369 pukovniju kao borbeno uspješnu i vrlo hrabru a istovremeno nijemci cijelu 100. lovačku diviziju (zaslugom legionara 369. pukovnije ?) smatraju razbojničkom divizijom koja svuda kud prolazi ostavlja tragove poput silovanja pljačke otimačine i ostalih teških prijestupa. Dokumentirano je da je njemačka opskrba konja 100. lovačke divizije bila totalno nedostatna od početka pohoda u ljeto 1941 no da su legionari 369. pukovnije na divljenje nijemaca uvijek nekako hranili svoje konje čak i u nemogućim uvjetima ruske zime. Dizenterija i žutica uzrokovane nehigijenom su desetkovale borbeno stanje i legionari ih nazivaju 'ruska bolest'. Poginuli časnici u tom razdoblju su poručnici Tomljenović, Tomislav Anić i Ivan Malički. [3]
Važno je napomenuti da su Paulus i njegova šesta armijska grupa bili najbolje što je Njemačka i Hitler uopće imala u drugom svjetskom ratu. Paulus i njegovi vojnici su bili najdiscipliniranije, najbolje opremljene i najiskusnije njemačke jedinice u cijelom Wermachtu koje su postigle vojne uspjehe do tada neviđene i neusporedive u Evropi i svijetu. Poziv 369 pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad je bio izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu. Pukovnija u sastavu grupe Weber učestvuje 27. rujna 1942 u napadu na tvornicu Crveni Oktobar (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge, kasnije proslavljenu u filmu Enemy at the Gates. Od 23.10.42. do 29.12.42. pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice Crveni Oktobar. U početnim vrlo teškim i smrtonosnim borbama njemačkog Blitzkrieg tokom osvajanja dijelova Crvenog Oktobra se krajem rujna 1942 istakao opkoparski narednik Dragutin Podobnik koji je na svoju ruku ne čekajući spriječene jurišne topove osvojio s desetak (18?) legionara cijelu tvorničku zgradu 'u obliku slova T' u Crvenom Oktobru bez gubitaka. Osvojenu zgradu Podobnik ostavlja njemačkoj posadi 54. pukovnije koja je cijela pobijena slijedećih dana od crvenoarmejaca koji se ubacuju kroz podzemne kanale i ponovno osvajaju zgradu. Nekoliko dana kasnije uz veće gubitke istu zgradu opet zauzimaju njemački vojnici. Podobnik je postao najodlikovaniji dočasnik pukovnije i izašao je iz Staljingrada prije pada u siječnju 1943. Dragutin Podobnik je kao vojnik Poglavnikovog tjelesnog zdruga poginuo u proljeće 1945 i posmrtno je promaknut u čin poručnika NDH. [5] Tokom prva dva tjedna vrlo teških borbi u samom gradu do 13.10.42. poginuli su između ostalih i poručnik Aleksandar Franić i bojnik Paar te 120 legionara a 352 su teško ranjena i oko 50 nestalih. Teške borbe krajem rujna i tokom listopada su iscrpile i prepolovile većinu postrojbi pukovnije. Pukovnija izbija na Volgu uz strašne gubitke i među rijetkim njemačkim postrojbama izvršava planirane ciljeve i zbog hrabrosti i uspjeha je iznimno pohvaljena od njemačke komande. Čak su neke njemačke postrojbe podređene 'grupi Pavičić' u pojedinim fazama borbi. Položaje i teren borbenog djelovanja pukovnije tokom većeg dijela borbi u gradu je lako uočiti na svim Luftwaffe slikama iznad vrha takozvanog tenis reketa željezničke pruge i dubokih erodiranih kanala (tzv. mulda) i razrušenih spremnika za naftu prema rubu Crvenog Oktobra (na slici iznad teksta Huttenwerk "Roter Oktober".) Pukovnija je do 21.10.42. svedena na samo 983 legionara. Osim manjih popuna iz domovine od nekoliko stotina legionara nema novih svježih legionara do samog kraja. [6]
Nakon 23 studenog 1942. godine zajedno sa Paulusovom 6. njemačkom armijom 369. pukovnija je sasvim okružena u Staljingradskom kotlu. U tim najtežim danima za preostale legionare dolazi do problema nestanka i sakrivanja većeg broja legionara u 'pozadini' po napuštenim bunkerima i na neporavdanoj poštedi oko kuhinje radi izbjegavanja smrtonosnih borbi dok njihovi suborci ginu na prvim crtama. Pukovnik Viktor Pavičić zbog nedostatka hrane izdaje detaljnu naredbu o klanju konja i proizvodnji salame i raspodjeli hrane samo onima koji su na prvoj crti i koji se ne skrivaju od dužnosti.
Strahote i težinu borbi za obje strane daje statistika iz ruskih izvora da je 'rok trajanja' života ruskog borca od prelaska Volge u Staljingrad do smrti bio oko 24 sata. U ratnom dnevniku pukovnije ističu se tih mjeseci imena kao pukovnik Desović, bojnik Mladić i Pletikosa, satnici Majerberger, Madraš i Tahir Alagić, nadporučnik Sloboda, poručnici Božidar Katušić, Jelić, Telišman Milivoj, Mihajlo Zubčevski, Fijember, Krsnik, Rudolf Baričević, Mihajlo Korobkin, Drago Mautner, Ivan Pap, Tomas, Ivan Čorić, Zvonimir Bućan Djekić i mnogi drugi. Spominju se po hrabrosti narednik Kučera, zastavnik Anton Štimac, doktor Modrijan, doktor Vranješ, veterinar dr. Hrestak Marijan, Dragutin Sudec, narednik Kolarić, Zoričić, ranjen i evakuiran je poručnik August Cerovečki i mnogi drugi. Satnik Madraš odbija let u domovinu i ostaje sa svojom jedinicom. Ginu poručnik Franić Aleksandar, bojnik Paar Slavko i mnogi legionari i dočasnici. Među optuženim za bijeg ili neposluh su desetnik Grbeša, Karlović Ivan, Resele Ivan, Stipetić Ivo i Tufo Ešref. [7]
Iz ratnog dnevnika se stječe dojam da do kraja dvanaestog mjeseca borbenim dijelom pukovnije i održanjem prve crte bojišnice i morala legionara zapovijeda bojnik Tomislav Brajković koji je nakon sukoba s ostalim časnicima na vlastiti zahtjev premješten u njemačku jedinicu zajedno s bojnikom Tahirom Alagićem. Alagić je kasnije ranjen i evakuiran zrakoplovom a strijeljan je u Jugoslaviji tokom 1948. Bojnik Brajković svim silama pokušava održati vojničku stegu i ravnomjereno opterećenje na sve legionare jer po svemu sudeći veći broj legionara pokušava spasiti glavu sakrivanjem i izbjegavanjem prve crte. Zapovjednik pukovnik Pavičić se po svemu sudeći sve više bavi administrativnim poslovima pa naprimjer 3.12.42. nalazi vremena osnovati 'Zakladu Legionara' za štednju novaca, ostavštine i slično. Sa pukovnijom je oko šest tjedana u Staljingradu i Pavelićev osobni izaslanik pukovnik Adolf Sabljak koji lakim zrakoplovom napušta pukovniju 23.11.42. Pukovnija ima sa sobom i vojnu muziku sastavljenu od Varaždinskog vojnog orkestra od kojih se većina evakuira zrakoplovima prije pada Staljingrada no dio ostaje u zarobljeništvu. [8]
.
preuzeto sa vikipedije a našo sam o komšijama ovaj link sa mnogo slika http://forum.axishistory.com/viewtopic.php?f=51&t=138831&start=0
Poslednja izmena:
