I ne samo to. Dobra namera mora biti iskrena, od srca, iz potrebe da se učini dobro, ne zbog toga da nama bude dobro, nego da bude dobro primaocu.
Onda se, dalje, postavlja pitanje: da li je namera da činimo dobro delo zapravo potreba da ugodimo sebi (nahranimo ego, budemo srećni), i šta je, uopšte, čovekoljublje? Da li je činjenje dobrih dela kao svesno očekivana interakcija (ja tebi dobro, ti meni osećaj oplemenjenosti) fer i ravnopravno raspoređeno zadovoljstvo... koliko je to zaista dobro delo?
Da li je zlo, koje nanesemo u nameri da činimo dobro, nehotično... puka slučajnost?
Mislim da je namera,koja je sa tvog stanovista trebala da izgleda dobro,po tebi izgledala dobro,i ti nisi nasla nista lose u njoj i njenom ispoljavalju,od srca.Onaj kome je ta namera bila upucena,a koji nije prihvatio kao dobru,taj ima problem i prihvata zlo uvek,bila namera losa ili dobra.
Npr,ako pridjes partneru(univerzalno kazem partner,dakle ne gledam na polnost),pred osobom koju ti je predstavio kao sestru ili brata,i kazes kako se dobro ljubi,te ga poljubis. Ako on popizdi zbog toga,znaci da mu sestra nije sestra,odnosno,brat nije brat,nego devojka,odnosno decko.To znaci da je on popizdeo zbog sebe,jer je nesto sakrio,slagao te,i time dokazao da njegova namera da bude sa tobom,nije bila prava,dobra,cista.A tvoja namera ostaje dobra i na mestu!!!
E,sad,tog sto boli,kada dobru nameru,nameru od srca,nesebicnu,primi kao takvu,onda tu nesto ne stima...eto,naveo sam i primer...