dr.Jovan I. Deretić - Srbija pre Rimske imperije

vandalija

Zainteresovan član
Poruka
383
Od istorijskih izvora,vezanih za Duklju(Diokleju), najopširniji je Ljetopis popa Dukljanina gde se, u njegovom prvom delu,nabrajaju vladari, sa povremenim kratkim beleškama o značajnim događajima od IV do IX veka.Na početku Ljetopisa se kaže da su Goti preci Srba(Slovena), došli u vreme cara Anastasija i pape Gelasija,odnosno u vreme druga tri savremenika, svetih Germana, Savina i Benedikta.Ovo povezivanje Gota sa Srbima dolazi od Tome Arhiđakona, za koga je glagoljica bila jednaka gotskom pismu; za njega su Goti i Srbi bili "arijanci"-jeretici, kao i njihove crkvene službe.Gotski prepis Biblije (Ulfila) preveli su Alani(Serboi) i koristili ga u svojim crkvama,što je i nastavljeno kada su u niz talasa od I do IV veka naselili ove prostore.Sa Serboima je stigao i Ulfilin prevod i,jeres je tu! Sa arijanstvom je završio, u surovim progonima, Stefan Nemanja pa je čak dobio i veliku pohvalnicu i priznanje od Velikog inkvizitora Torquamade.
Dalje, Dukljanin nabraja imena brojnih vladara koji se ne podudaraju sa podacima iz drugih izvora,što ne mora,kako mnogi misle, automatski značiti da su pomenute činjenice izmišljene.Za izvestan nesklad podataka i istorijskih činjenica,krivi su brojni priređivači Ljetopisa koji su ga, uglavnom krivotvorili.Indikativan je primer dubrovačkog pesnika Marka Marulića koji, u svojoj redakciji iz 1510.g, izbacuje sve što se odnosi na Srbe, ubacujući hrvatsko ime i legendu o kralju Zvonimiru,sve sa idejom da dođe do željene i poželjne istorije.
Pop Dukljanin dva puta pominje grad i zemlju Diokliju(Dioclia), imenujući sebe sveštenikom Diokleje:Diocletinae ecc. navodeći različite nazive za zemlju:Dalmacija,Primorje,Prevalitanska oblast,Zeta, imenujući Slovene (Sklavine,Srbe),kao njihove isključive stanovnike.U doba kralja Svetopeleka, zemlja dobija zbirno ime Srbija (Sklavonija) i podeljena je na Srbiju u slivu Save,koja se zove i Zagorje, te primorsku Srbiju, uz jadransko more i zaleđe koje se, opet, deli na Rašku i Bosnu, gornju i donju Dalmaciju. U Bosni Ulfilin prevod Biblije i arijanstvo dobijaju prevlast i srpska vladajuća vlastela arijanstvo naziva bogumilstvom, osniva posebnu crkvu koja traje sve do upada Otomanske imperije. Ovaj razdor između srpske vlastele u Srbiji i Bosni,uzrokovan Ulfilom, ovim nesrećnim Gotom, i njegovim prevodom proizveo je posledice jer je smanjio odbrambenu moć srpskih zemalja - Srbe je doista bilo teško otrgnuti od arijanstva. O svemu ovome u knjizi M.Milanovića Srpski stari vek, još dosta podataka...Možda je baš arijanstvo u tadašnjim zapadnim zemljama bilo uzrok odijuma prema Srbima i njegovog nastojanja, a naročito Vatikana, da toliko revnosno pokatočava Srbe.Dalje, i sama Srbija je pravila otklon ka jeresi i ona nikada nije bila dominantna no, pravo pitanje je zašto su Srbi(ili bar deo njih, Alani,možda Ante) prihvatio gotsku bibliju? I, kakav je uopšte odnos Srba i Gota, posmatran u ovom svetlu? Goti su kod dela srpskih plemena Sarmata nesumnjivo uživali veliki ugled o čemu svedoči i Konstantin u svome Žitiju kad opisuje boravak u gradu Smederevu (ali na reci Don) gde je upoznao antskog monaha koji mu je i dao prevod Biblije- e sad, neko kaže da je to bio Ulfilin prevod,arheolog R.Petrović kaže da je to bio sirijski,što Milanović odbacuje jer je Biblija bila u upotrebi, a u Bosforskom kraljevstvu nije se govorio sirijski jezik, Rusi(iako njihove književnosti nema pre IX veka) kažu da je Konstantin dobio Bibliju pisanu na "ruskijemi" slovima, međutim,Milanović je izričit da u žitiju piše "surbskami" slovima, što potvrđuje vatikanskim primerkom Žitija.Zakomplikovaše Goti situaciju načisto! Ali, meni su ruski falsifikatori najdraži jer to rade na državnom nivou-prvo falsifikovane Velesove tablice, a sad i kongres u Petrogradu sa temom Prethrišćanska pismenost Slovena!! Nastupio i dr Jarčević( među kolegama zvani Jarac)...Ali, kakve veze imaju Goti i Srbi sa tim? - Pa, dok su Varjage( među Sarmatima i Slovenima koje su pokorili u nekadašnjoj Sarmatiji omraženiRhousi),
bili total nepismeni, a Srbi sa Gotima prevodili Bibliju i širili hrišćanstvo.Sad ovi, uz pomoć naših jarčeva to falsifikuju li falsifikuju dok se OL Pjanović,Srećković,Milojević and co. prevrću u grobu, kao, pustio bih ja njega(Jarca), ali neće on mene!
 
Od istorijskih izvora,vezanih za Duklju(Diokleju), najopširniji je Ljetopis popa Dukljanina gde se, u njegovom prvom delu,nabrajaju vladari, sa povremenim kratkim beleškama o značajnim događajima od IV do IX veka.Na početku Ljetopisa se kaže da su Goti preci Srba(Slovena), došli u vreme cara Anastasija i pape Gelasija,odnosno u vreme druga tri savremenika, svetih Germana, Savina i Benedikta.Ovo povezivanje Gota sa Srbima dolazi od Tome Arhiđakona, za koga je glagoljica bila jednaka gotskom pismu; za njega su Goti i Srbi bili "arijanci"-jeretici, kao i njihove crkvene službe.Gotski prepis Biblije (Ulfila) preveli su Alani(Serboi) i koristili ga u svojim crkvama,što je i nastavljeno kada su u niz talasa od I do IV veka naselili ove prostore.Sa Serboima je stigao i Ulfilin prevod i,jeres je tu! Sa arijanstvom je završio, u surovim progonima, Stefan Nemanja pa je čak dobio i veliku pohvalnicu i priznanje od Velikog inkvizitora Torquamade.
Dalje, Dukljanin nabraja imena brojnih vladara koji se ne podudaraju sa podacima iz drugih izvora,što ne mora,kako mnogi misle, automatski značiti da su pomenute činjenice izmišljene.Za izvestan nesklad podataka i istorijskih činjenica,krivi su brojni priređivači Ljetopisa koji su ga, uglavnom krivotvorili.Indikativan je primer dubrovačkog pesnika Marka Marulića koji, u svojoj redakciji iz 1510.g, izbacuje sve što se odnosi na Srbe, ubacujući hrvatsko ime i legendu o kralju Zvonimiru,sve sa idejom da dođe do željene i poželjne istorije.
Pop Dukljanin dva puta pominje grad i zemlju Diokliju(Dioclia), imenujući sebe sveštenikom Diokleje:Diocletinae ecc. navodeći različite nazive za zemlju:Dalmacija,Primorje,Prevalitanska oblast,Zeta, imenujući Slovene (Sklavine,Srbe),kao njihove isključive stanovnike.U doba kralja Svetopeleka, zemlja dobija zbirno ime Srbija (Sklavonija) i podeljena je na Srbiju u slivu Save,koja se zove i Zagorje, te primorsku Srbiju, uz jadransko more i zaleđe koje se, opet, deli na Rašku i Bosnu, gornju i donju Dalmaciju. U Bosni Ulfilin prevod Biblije i arijanstvo dobijaju prevlast i srpska vladajuća vlastela arijanstvo naziva bogumilstvom, osniva posebnu crkvu koja traje sve do upada Otomanske imperije. Ovaj razdor između srpske vlastele u Srbiji i Bosni,uzrokovan Ulfilom, ovim nesrećnim Gotom, i njegovim prevodom proizveo je posledice jer je smanjio odbrambenu moć srpskih zemalja - Srbe je doista bilo teško otrgnuti od arijanstva. O svemu ovome u knjizi M.Milanovića Srpski stari vek, još dosta podataka...Možda je baš arijanstvo u tadašnjim zapadnim zemljama bilo uzrok odijuma prema Srbima i njegovog nastojanja, a naročito Vatikana, da toliko revnosno pokatočava Srbe.Dalje, i sama Srbija je pravila otklon ka jeresi i ona nikada nije bila dominantna no, pravo pitanje je zašto su Srbi(ili bar deo njih, Alani,možda Ante) prihvatio gotsku bibliju? I, kakav je uopšte odnos Srba i Gota, posmatran u ovom svetlu? Goti su kod dela srpskih plemena Sarmata nesumnjivo uživali veliki ugled o čemu svedoči i Konstantin u svome Žitiju kad opisuje boravak u gradu Smederevu (ali na reci Don) gde je upoznao antskog monaha koji mu je i dao prevod Biblije- e sad, neko kaže da je to bio Ulfilin prevod,arheolog R.Petrović kaže da je to bio sirijski,što Milanović odbacuje jer je Biblija bila u upotrebi, a u Bosforskom kraljevstvu nije se govorio sirijski jezik, Rusi(iako njihove književnosti nema pre IX veka) kažu da je Konstantin dobio Bibliju pisanu na "ruskijemi" slovima, međutim,Milanović je izričit da u žitiju piše "surbskami" slovima, što potvrđuje vatikanskim primerkom Žitija.Zakomplikovaše Goti situaciju načisto! Ali, meni su ruski falsifikatori najdraži jer to rade na državnom nivou-prvo falsifikovane Velesove tablice, a sad i kongres u Petrogradu sa temom Prethrišćanska pismenost Slovena!! Nastupio i dr Jarčević( među kolegama zvani Jarac)...Ali, kakve veze imaju Goti i Srbi sa tim? - Pa, dok su Varjage( među Sarmatima i Slovenima koje su pokorili u nekadašnjoj Sarmatiji omraženiRhousi),
bili total nepismeni, a Srbi sa Gotima prevodili Bibliju i širili hrišćanstvo.Sad ovi, uz pomoć naših jarčeva to falsifikuju li falsifikuju dok se OL Pjanović,Srećković,Milojević and co. prevrću u grobu, kao, pustio bih ja njega(Jarca), ali neće on mene!

yebiga,znam da boli,ali cinjenica je da pop dukljanin spominje skoro samo Hrvate(slavene),dok srbe jako malo.

a kako bi i drugacije,kad su Hrvati tada bili
najveci i najbrojniji slavenski narod.


dok su "srbi" ili "rasani" ili pitaj boga kako su se vec zvali,bili samo
sastavni dio Crvene Hrvatske ili mala knezevina bugarskog carstva.
 
ZDS bi trebao da promeni ime u PMS, Dukljanin uopšte ne pominje Hrvate u izvornom rukopisu, zato je i falsifikovan od strane Hrvata. Dalje, Mavar Orbin u svom Kraljevstvu Slovena izdatom 1601 u Pezaru takođe nigde ne pominje Hrvate a Srbe pominje na 200 strana a tih 200 strana nikada nije prevedeno zbog bratstva i jedinstva, jugoslovenstva i ostalog. ZdravoDružeSrbendo
 
Kaže se i piše se, (ko)lektore, "u vezi sa temom", a ne "u vezi teme"...

... no, već sam navikao na tvoj srpski jezik.

I, da ti odgovorim: kako mogu da pišem u vezi sa nečim, kada to nešto nema nikakve veze samo sa sobom.

Najkraće: tema nema blage veze s vezom.

I kako te nije sramota da stavljaš u istu ravan OL Pjanović sa Pantom Srećkovićem i Milošem Milojevićem. Oni su, čoveče, iako romantičari, bili ozbiljni pisci.

A OL Pjanović je dokusirula i ono malo zbilje što je imalo u njihovim spisima.
 
OL Pjanović je doktorirala na Sorboni,ali ona se nigde u ovoj temi ne pominje,ti je pominješ.Reč je o širenju arijanstva među Srbima.Dakle,pošto nemaš šta da kažeš, a ti pitaj.Što se tiče Pantelije i Milojevića, ni oni se ne pominu nego Milanović,francuski đak i to je jedina njegova veza sa OLP.
Švaba krije stvari po kući, je l da?

Obešenjak jedan...
(...)Sad ovi, uz pomoć naših jarčeva to falsifikuju li falsifikuju dok se OL Pjanović,Srećković,Milojević and co. prevrću u grobu, kao, pustio bih ja njega(Jarca), ali neće on mene!
Dobro, koji su ti ovi?

Moraću uvek da te citiram... pomislio sam: izbrisao...
 
Poslednja izmena:
Po Vukovom Srpskom riječniku (1852) "Duke" su zidine u kutu između Zete i Morače, "gde se ove dvije vode sastaju", od staroga grada Dioklije, ruinen fon Doclea, Vukov "Duklijan", car Duklje je Dioklecijan, a pod Dukljan, Vuk piše:U Crnoj Gorti i onuda, pripovijeda se da je car Dukljan, u viru pod Vezirijevim mostom, svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića, taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednim udari maljem, velikijem čekićom,u nakovanj, te pritvrde".Dioklecijanov progon hriščana posredno je uticao na širenje arijanske jeresi,par vekova docnije.
 
Njofra, znan kao pisac, tiskao je knjižicu Bespuća povijesne zbilje koja se tumači kao raspuće podsvjesne imaginacije i u uvodu kaže da su Hrvati Goti /GOtovo Totalni Idioti / čime je duboko uvrijedio naciju koja će uskoro proslaviti 100 godina postojanja.Hrvati su oduvijek bili uz materu crkvu a arijanstvo su ostavili Gotima (Gle Ovih TIpova Mama) i Srbima koji su pre tek 1800 godina počeli da zidaju svoje pomesne crkve kojima su upravljali arhonti(Porfirogenit) i u IV veku dobili prvog sveca sv. Nićetu otkude Niš.
 
Zapažanja dr.Jovana I. Deretića sa bibliografskim podacima,za one koje interesuje istina da mogu da pronađu i da se uvere,iliti za neverne Tome.

I - СРБИЈА ПРЕ РИМСКЕ ИМПЕРИЈЕ
Ово излагање почињемо са великом античком српском државом, Србијом, која се простирала дуж источне обале Јадранског Мора, неколико векова пре римског освајања. Престолница ове античке Србије био је град Сарда, данашњи Скадар. Ову Србију, дуж Јадранског Мора, ми називамо Јадранском Србијом, да би смо правили разлику између ње и друге две Србије: једна у Дакији, данашња Румунија, и друга на северу, на Сарматском Мору, које данас називају Балтичким Морем.
Јадранска Србија је достигла највећи свој домет у време владавине краља или цара Агрона, од 240 до 230 године с.е. Ову Агронову државу Зонара назива "Српском империјом". (1)
Јадранска Србија је имала у своме саставу следеће покрајине, према савременим називима: Црну Гору, Албанију, Метохију, Рашку, Босну, Херцеговину, Далмацију, Лику и Крбаву, Кварнери Истру. Цела јадранска обала, од Трста до Јонског Мора, била је у поседу Србије.
Јадранска Србија је освојена од Римљана, постепено у неколико ратова од 229 до 1б8 године с.е., а римска власт је ко начно утврђена тек 9-те године н.е. Римљани су Србију називали Илиријом, именом које су преузели од Грка.Јадранска Србија није била и једина српска држава на Хелмском Полуострву па су Грци употребљавали посебне називе за сваку од њих. Једно српско племе са предела између река Војуше и Маће звало се Илирима, или тачније речено: Грци су их звали Илирима. Како је то племе из Јадранске Србије било најбоље познато Грцима, они су по њему и сва друга српска племена, западно од њега, називали - Илирима. (2)
По распаду Римског Царства, и по распаду римске Илирије, Византинци су називали Илиријом само драчку тему, то јест предео племена Илира.
Име Далмати и по њему име Далмација нису имена неког посебног народа. То је име настало по тврђави Далми, која је била седиште једног савеза српских племена у борби против Римљана, око 1б0 године с.е. Тврђава Далма се налазила десно од извора реке Неретве, изнад Невесиња. Племена Далмског Савеза Римљани су називали -Далматима.
Стари писци су најчешће говорили о појединим покрајинама или племенима, а ређе о народу као целини у националном погледу. Нису имали исто схватање о нацији као што то ми данас имамо. Српско име се помиње на више начина и неки његови облици су доста удаљени од савременог облика српског имена. Срби се помињу као: Серби, Сераби, Сораби, Сороби, Сорди, Сордиски, Скордиски, Серди, Сарди, Арди (без почетног слова С у новијим издањима античких писаца на Западу), Соробати, Саромати и Сармати. Поред тога, Срби се врло често помињу као Илири, Далмати или Венети. Код неких грчких писаца Срби се помињу и као Спори, Сури и Сабири.
Још је Херодот, у петом веку с.е., утврдио да су Венети и Илири један исти народ. Географ Толомеј из Александрије, други век н.е., каже да су Венети (Венеди) велики народ који чини добар део Сарматије. (Књига 3, глава 5). Овде се под Сарматијом подразумева Северна Србија, а Срби у њој се називају Венетима. У Северној Србији било је тада и других народа осим Срба.
Мавро Орбини, 1б-ти век, каже: "Ови Толомејеви Венети су данашњи Словени".(3)
Еузебије Памфил, 4-ти век н.е., каже да је Тиберије победио (9-те године н.е.) "сарматске Далмате". (4)
Исто пише и Херман Контракт, 11-ти век, у својој Хроници. (5)
Да су Далмати које је Тиберије победио - Сармати, потврђује и Екехард, 12-ти век, у својој Хроници. (6)
Емоан Флориакенски, 11-ти век, каже: "У земљи Словена које Венетима зову." (7)
Јован Кинамос, 12-ти век, каже: "Срби, који су као народ Далмати, изградили су тврђаву Рас". (8)
Лаоник Халкокондил, 15-ти век, пише о цару Душану и каже да је он намеравао да створи "Европску империју народа илирског". (Стр. 35) Затим даље каже, народи који се зову: "Мези, Илири и Сармати говоре истим језиком". (Стр. 138) (9)
Ф.Г. Бергман, у своме делу "Скити", каже: "Под Сарматима су обухваћени сви Словени". (10)
Е. Прико Де Сент-Мари сматра Сармате за предке јужних Словена, у своме делу:"Јужни Словени". (С. 92) (11)
 
Равенски Анонимус, писац Космографије, половином 7-ог века, каже да су постојале три Србије: једна до Грчке, друга у Дакији и трећа у Сарматији, до Сарматског Мора. Под првом Србијом коју ми називамо Јадранском, Равенски Анонимус подразумева и стару Македонију. Друга Србија је, каже, била отаџбина античких Дачана. Трећа је отаџбина Сармата. (12)
Да су Илири - Срби, односно Срби - Илири, то јест да се ради о два назива за један исти народ, сведочи и Апиан из Александрије, 1-ви век н.е., познати писац историје Римске Империје. Ди Канж показује како је од Апиановог облика српског имена: Сорди, Сордиски, настао каснији облик Скорди и Скордиски. Ди Канж претходно каже да су становници старе Илирије били: Илири, Либурни Јаподи, Истријани и Скордиски. Под тим искривљеним именом Ди Канж налази Србе у старој Македонији и Горњој Мезији.(13)
Е. Прико Де Сент-Мари каже да су ови Скордиски, у време Римљана, били толико бројни да су насељавали: Илирију, Панонију,, Мезију и Тракију. Он их затим још помиње у данашњој Херцеговини, у Црној Гори, у Босни, на Косову и Метохији и у Македонији. (14)
Све ово што смо навели јасно говори да су Срби били становници у свима српским покрајинама у којима и данас живе, далеко пре римског освајања Јадранске Србије.
Стари градови чија су имена настала непосредно од српског националног имена јесу: Сардика или Сердика -данашња Софија, Сарда, Сорда или Скодра - данашњи Скадар, Сардона или Скардона - данашњи Скрадин, Сарит (15), Сералиум или Сераљио (1б) - данашње Сарајево, римски Serbino, (19) Serbinum, (20) и у савременим издањима античких писаца на Западу, Servitium, а код Толомеја Σερμιον, то јест Сербиново - данашњи Загреб, у коме је била главна лука римске флоте на Сави. Град Сербиа на реци Бистрици и две Србице у старој Македонији, римска Сарабантиа у Панонији и град Сербион, Σερμιον грчки, и Sirmium римски - данашња Сремска Митровица.
Планински венац Старог Влаха па до Дурмитора и на југу Шар Планина, који се налази на сред српске земље, називан је у старом и средњем веку - Српским Планинама: Sardonici montes, (21) Scordus sive Scordisque montes". Ди Канж назива овај планински венац једноставно -"Планинама Србије" и каже да се стара кнежевина Требиња простирала до планина Србије, у ствари до Дурмитора, докле се простирала стара Херцеговина, Seruiae montes.(17)
И на крају да још једном поменемо Е. Прико Де Сент- Мари, који, такође, каже да је Агрон био српски краљ и да су се Римљани борили са Србима у долини реке Неретве. (18) Овде желим само да напоменем да је име краља, тачније цара, Агрона преиначено и да је његово право име било слично овоме али мало друкчије. То је једна посебна тема и о томе ће бити речи у једном од наредних дела.

BIBLIOGRAPHIA I
1. Joannis Zonarae: HISTORICA ANNALUM, Patrologiae, Migne, Paris 1864.
"Issa insula in Ionio sinu sita est: cujus incolae Issaei Romanis ultro se dediderunt, suo domino Agroni Sardianorum regi, genitis Illyricae irati. Ad cum consules legatos miserunt. Sed illo mortuo, fillio adhuc impubi haerede relicto, uxor ejus pueri noverca, Sardianorum imperium administravit". (Tomus 134, Pag. 690)
2. Dr. O. Dominik Mandic: HRVATI 1 SRBI DVA STARA RAZLIČITA NARODA, K.H.R. Barcelona 1971.
"Ilirik se početno zvala postojbina maloga plemena Ilira izmedju rijeke Vojuse i Matisa (Mathis) u današnjoj Albaniji. Po tom plemenu, koje su Grci prvo upoznali, oni su nazivali sva njima srodna plemena. Kada su Rimljani zauzeli istočnu obalu Jadrana, oni su svoju veliku pokrajinu, koja se protezala od rijeke Matisa do Inna više Beča, nazivali pokrajina Ilirik (provincia Illyricum)". (Str. 38)
3. Don Mavro Orbini: IL REGNO DE GLI SLAVI, Pesaro, 1601. "Et Tolomeo al 3. Libro al Cap. 5. dice: i Venedi grandissime genti tengono gran parte della Sannatia per tutto il Golfo Venedico. Madi questi Venedi Slaui diremo poi al suo luogo.." (Pag. 15,16)
4. Eusebius Pamphili: OPERA OMNIA (Eusebii Caesariensis Opera Pars Uno). Patrologiae, Migne, Paris 1857. (CHRONICORUM Lib. 2, P.531) "Tiberius Caesar Dalmatas Sarmatasque in Romanum redegit potestatem."
 
Macedonum, sed et praenominatum Hylas atque Sardonium..." (Pag. 199, 200) "..sed ego secundum Sardonium ipsam Sarmatonum patriam indicavi." (Pag. 200) "Quas utrasque Datias plurimi descripserunt philosophi, ex quibus ego legi Menelac et Aristarchum Gothorum philosophos; sed ego secundum Sardatium ipsas patrias designavi in quas Dacorum patrias antiquitus.." (Pag. 203)
13. Caroli Du Fresne Du Cange: ILLYRICUM VETUS & NOVUM HISTORIA, Haeredum Royerianorum, Posonii 1746. "SCORDISCOS, quorum diuersa, pro sedium diuersitate... Ea namque, quae APPIANUS de Sordisco Illyici Filio, & Scordiscorum autore tradit, .." (Pag. 6) ".. delectisque inter veteres incolas sedibus, in vnam coiuerint ciuitatem, in quinque, Illyriorum, Liburnorum, Iapydum, Istriorum, & Scordiscorum, populos maiores,.." (Pag. 5) ".. vltra, Macedoniam vsque, Dardani, & inter eos, atque Dalmatas, Scordisci." (Pag. 3)
14. E. Pricot De Saint-Marie: Ibidem.
"La tribu des Scordisques, . Du temps des Romains, ils etaient si nombreux, qu'ils occupaient l'Illyrie, la Pannonie, la Moesie et la Thrace, .." (Pag. 51) "En Herzegovine,. . il convient d'ajouter a cette nomenclature les Scordisques.." (Pag. 53) "Au Montenegro, on retrouve les Scordisques, .." (Pag. 53) "La Bosnie... les Bessi et des colonies scordisques la peuplerent a l'origine." (Pag. 22) "La Vieille-Serbie etait occupee par les Scordisques„" (Pag. 22) "La Moesie superieure, .. Scordici vers la Macedoine.." (Pag. 26)
15. E. Pricot De Saint-Marie: Ibidem. "Saritte - Sarayevo." (Pag. 42)
16. C. Du F. Du Cange: Ibidem."Saraio, Seraglio, Saralium, ."(Pag. 147)
17.C. Du F. Du Cange: Ibidem. "..ad Treburniae, seu Trebinae principa-tum, extenditur: ex continenti vero, vsque ad Seruiae montes..." (Pag. 31)
18. E. Pricot De Saint-Marie: Ibidem.
"Aux Autoriates succedent les Ardaei: leur roi Agron.." (Pag. 23)
"De son cote, le consul Fulvius Flacus, informe des domages causes aux
Illyriens, sujets romains, par les Ardaei (Vardaei et Sardici), etablis au-
dessus de l'embouchure de la Nerenta.." (Pag. 114)
19. Francesco Beriinghieri: CLAUDIUS PTOLEMAEUS GEOGRAPHIA, Florence 1482.
20. et 21. Claudius Ptolemaeus: GEOGRAPHIA, Basle 1540.




II-СРБИЈА У РИМСКОЈ ИМПЕРИЈИ5. Hennannus Contractus: CHRONICON, Patrologiae, Migne, Paris 1882. "Tiberius Caesar Dalmatas Sarmatasque subegit." (Tomus 143. Pag. 56)
6. Ekkehardi Uraugiensis: CHRONICON, Patrologiae, Migne, Paris 1881. "Tiberius Caesar Dalmatas Sannatasque subegit." (Tomus 154. Pag. 459)
7. Aimoini Floriacensis: HISTORIAE FRANCORUM, Patrologiae,
Migne,Paris 1880.
"...in Sclavorum patriam, qui etiam Winidi dicuntur,.." (Tom. 139. P.772)
8. Joannis Cinnamus: HISTORIAE, Patrologiae, Migne, Paris 1864. "Eadem fenne tempestate Servii, Dalmatica gens, a fide dedicientes Rasum castellum everterunt." (Tomus 133. Pag. 322)
9. Laonicus Chalcocondylae: HISTORIAE, Patrologiae, Migne, Paris 1866.
"..ad Europae imperium, genus Illyriorum, qui progressi ab Occidentali versus lonium regione, venerint ad Scopiorum urbem, lingua etiamnum non dissimili utentes." (Tomus 19. Pag. 35). "Haud me fiigit, Triballos, Illyrios, Polonos, et Sarmatas eodem inter sese lingua uti." (Pag. 43) "Sarmatarum lingua simillis est Illyriorum, Ionium ad Venetos usque accolentum." (Pag. 138)
10. F.G. Bergmann: LES SCYTHES, Schmidt, Halle 1860.
11. E. Pricot De Saint-Marie: LES SLAVES MERDIONAUX, Armand Lechevalier, Paris 1874.
12. Ravenatis Anonymi: COSMOGRAPHIA, Otto Zeller, Aalen 1962. "Iterum ad septentrionalem iuxta Oceanum nominatur patria Sarmatorum, quae confinalis existit cum praenominata Roxolania. Cuius patriae multi
 
fuerunt descriptores philosophi; ex quibus ego legi Ptolomaeum regem Aegyptiorum ex stripe
Римљани су постепено освојили све српске пределе на Хелмском Полуострву и пошто је у тим свим пределима живео један те исти народ, они су их све ујединили у једну јединствену римску провинцију - Илирију. Затим је Илирији припојена и Грчка и тако је створена велика провинција Илирик. Римски Илирик је обухватао цело Хелмско Полуострво и сва острва у Белом Мору и на Пелагу, завршно са Кретом, (Критом). Пошто је Илирик обухватао Србију и Грчку, да би смо правили разлику ми ћемо овде говорити само о Илирији, то јест Римској Србији. Римска Илирија је била у ствари проширена Јадранска Србија: на северу до реке Ина и до Дунава и на истоку до Црног Мора.
Римљанима је било потребно време од три века да освоје све српске земље на Хелмском Полуострву. И убрзо потом Србија је постала штит и мач Римске Империје. Тако зване "илирске легије" постале су главна војна снага Империје. Преузимајући главну улогу у одбрани Царевине, Срби су убрзо преузели и главну политичку улогу у њој. Први Србин император био је Максимин Рашанин 235 године н.е. Од тога времена управни центар Царевине прелази из Рима у Сирмиум, град који је био главни град Римске Србије. Рим убрзо постаје само један стари град Царевине за који су везане успомене. Са Декиусом, који је дошао на престо 248 године, почиње непрекидна српска доминација Империјом и трајаће све до смрти цара Валентиниана II, 392 године. Пуних 144 године Срби су владали Римском Империјом без прекида.
Римску Империју, као универзалну светску државу, Срби су прихватили за своју државу и бранили су је као што су бранили и своју Србију. Одбрана граница од непрекидних напада и одржавање унутрашњег реда у једној овако пространој империји исцрпели су Србију. Настало је време када није више било могуће опремити довољан број легија за одбрану граница Царевине и тада је неминовно дошло до њене пропасти. Ово је био главни разлог слома Римске Империје, а све остало и сви други разлози били су споредни и од малог значаја.
Српска национална свест, код Срба унутар Царевине, била је врло развијена и постоје бројни докази о саосећању и сарадњи између њих и Срба ван Царевине. Срби су одржавали римску државну традицију и при ступању на неки положај у држави узимали су римска имена, али српско национално име није било потиснуто нити је био потиснут осећај националне припадности. Александријски научник, Клаудије Толомеј, који је живео од 90 до 1б8 године н.е., у својој Географији света помиње Србе као такве у Илирији, заправо у данашњој Херцеговини. (1)
Свети Јероним, чије је крштено име Софроније, рођен у Стридону 347 године, умро у Витлејему 420 године, био је највећи хришћански теолог свога времена. По националности Јероним се помиње једино као Србин. (2)

BIBLIOGRAPHIA II

1. DIE GEOGRAPHIE DES PTOLEMAEUS, Weidmannsche Buchhandlung, Berlin 1923. Geographie II, 16: Illyricum, Pag. 79; Еарбкхтса. Plinius: Sardeates oder Sardiates.
2. Sancti Eusebii Hieronymi, Patrologiae, Tomus 23, J.P. Migne, Paris 1883. "Eusebius, natione Sardus..."

УПОТРЕБЉЕНА ДЕЛА

1. Gianantonio Bomman: STORIA CIVILE ED ECCLESIASTICA DELLA DALMAZIA, CROAZIA E BOSNA, Antonio Locatelli, Venezia 1775.
2. Caroli Du Fresne Du Cange:ILLYRICUM VETUS & NOVUM, Haeredum Royerianorum, Posonii 1746.
3. E. Pricot De Sainte-Marie: LES SLAVES MERDIONAUX, Armand Lechevalier, Paris 1874.
4. Ernest Lavisse - Alfred Rambaud: HISTOIRE GENERALE, Armand Colin.Paris 1893.
5.Victor Duruy: HISTOIRE DES ROMAINS, Hachette, Paris 1880.
6. Francois Isambert: HISTOIRE DE JUSTINIEN, Firmin Didot- August Durand,Paris 1856.
 
7. General L.M. Chassin: BELISAIRE, Payot, Paris 1957.
8. Edward Gibbon: HISTOIRE DE LA DECADENCE ET DE LA CHUTE DE L'EMPIRE ROMAIN, A. Desrez, Paris 1835.
9. THE CAMBRIDGE ANCIENT HISTORY, University Press, Cambridge 1971.
10. Emest Stein: HISTOIRE DU BAS-EMPIRE, Desclee De Brouwer, Bruxelle, 1959.
11. Dion Cassius: HISTOIRE ROMAINE, Firmin-Didot, Paris 1848/89.
12. Theodor Mommsen: HISTOIRE ROMAINE, A. Franck, Paris 1889.
13. Charles Diehl: JUSTINIEN, Burt Franklin, Paris 1901.
14. Pline L'Ancien: HISTOIRE NATURELLE, Panckoucke, Paris 1829.
15. Don Mavro Orbini: IL REGNO DE GLI SLAVI, Pesaro 1601.
16. Jornandes: HISTOIRE DES GOTHE, Firmin-Didot, Paris 1869.
17. Pierre Daunou: COURS D'ETUDES HISTORIQUES, Firmin-Didot, Paris 1842/1949.
18. Appiani Alexandrini: ROMANORUM HISTORIARUM, Firmin-Didot,Paris 1850.
19. Strabonis: GEOGRAPHICA, Firmin-Didot, Paris 1853.
20. Joel Schmidt: LES ANTONINS, Editions Rencontre, Lausanne 1969.


III - ОБНОВА ЈАДРАНСКЕ СРБИЈЕ
ДИНАСТИЈА СВЕВЛАДОВИЋА 490 – 641

Почетак обнове српске националне државе, Јадранске Србије, био је 461 године н.е., када се Маркелин крунисао за краља Далмације. Маркелин је био један од главних војсковођа Царевине, помоћник прослављеног војсковође Аетиуса, победника над Атилом на Каталонским пољима 451 године. Аетиус и Маркелин су били Срби из Далмације. Почетак обнове националне државе, Србије, пада у време када су Срби били увидели да је одржавање Римске Империје постало немогуће и да је једино решење за Србе успостављање своје националне државе. Маркелин је био на положају главног заповедника ратне морнарице Империје, упловио је са целом ратном морнарицом у луке Далмације и прогласио се за краља Далмације. Дотадашњу морнарицу Империје задржао је у своме поседу као морнарицу краљевине Далмације. На молбу римског цара из Константинопоља краљ Маркелин је пристао да са својом морнарицом штити Италију од напада са мора. Баш за време вршења те дужности убијен је из потаје у Италији 4б8 године. Његово изненадно убиство довело је у питање опстанак краљевине коју је он био створио. Краљевство Далмације није срушено иако су се на његовом престолу сменила два пустолова, један Србин из Далмације а други, такође Србин, из Дачке Србије.
Тек доласком синова краља Дачке Србије, Свевлада: Оштроила и Тотиле, 490 године, коначно је обновљена и учвршћена, Јадранска Србија. Краљ Свевлад је имао три сина: Брусила, Оштроила и Тотилу. Првог сина задржао је за свога наследника, а друту двојицу је послао са војском, Оштроила у Јадранску Србију а Тотилу у Италију. Док је Оштроило имао доста лак посао у подухвату да преузме Маркелинову краљевину, дотле је Тотила морао да мачем ствара своју нову краљевину у Италији.
Оштроилова престолница нове Јадранске Србије била је опет у граду Скадру, као и пре римског освајања. Маркелинова престолница је био град Солин (Сплит). Обновљену Јадранску Србију странци су по навици називали Далмацијом, по римској провинцији Далмацији и по Маркелиновој краљевини Далмацији. Срби су ову своју нову државу називали - Српском, односно Србијом. (1) Није редак случај да су и Срби, у преписци са странцима, ову Јадранску Србију називали Далмацијом или Илиријом.
Јадранска Србија под Свевладовићима имала је приближно исту просторну ширину као и римска провинција Илирија. Границе Србије су најчешће померане на југоистоку према источној Римској Империји, Византији, и на северу у Панонији. Краљ Оштроило је од почетка владао над Далмацијом, "Илириком", Доњом Мезијом и Босном. (8) Овде Ди Канж подразумева под Далмацијом проширену римску провинцију Далмацију, која обухвата и Херцеговину, под Илириком подразумева Црну Гору, Албанију и данашњу Републику Србију, а под Доњом Мезијом данашњу северну Бугарску. Оштроилов
 

Back
Top