Pa šta da vam kažem, nisam bila u drugim bolnicama pa nemam sa čim da uporedim.
Operacija je urađena sjajno, ali kad su me četvrtog dana premestili na drugo odeljenje, istog dana sam na sopstveni zahtev otišla kući.
U KCS na kardiohirurgiji je problem što nema ko da razgovara sa pacijentima. Kada samp rvi put sam došla operaciju, niko živ mi nije spomenuo da nema operacije dok traje ciklus. Viđala sam pacijentkinje koje su se vratile kući jer im niko nije rekao da par dana pre operacije ne smeju da piju određene lekove. Jednoj su odmah rekli da ili skine lak sa noktiju ili ide kući. Srećom, muž joj je još bio tu pa je potražio apoteku i kupio. To su sitnice koje bi trebalo da svaki pacijent zna ali nema način da sazna, iako je tih par stavki bilo dovoljno napisati na papir i zalepiti u hodnik. Takva zbrka sluđuje pacijente a hirurzima remeti ionako gust raspored.
Bilo je to pre godinu i po, verovatno su se od tada i uslovi promenili, ali tada je bilo u toku neko renoviranje, sve nešto zbrda-zdola pa poluzavršeno. Posle intenzivne nege gde je sve bilo savršeno premestili su me dalje, u sobu sa ogromnim novim prozorima, sunce je šibalo pravo na krevete (august mesec) a baš u toj sobi nije bilo ni roletni ni klime (u nekim sobama je bilo) a dušek na kojem sam trebala da ležim imao je ogromno udubljenje. Sestra se zaista trudila, celo ćebe je savila i ugurala u tu rupu, ali je i dalje sve bilo grbavo. I sami znate kako je bole rasečene kosti a još kad se leži na takvim rupama .... Mene je već počela da hvata panika pa mi je sestra ponudila kiseonik da se smirim, prihvatila sam, ali je ona disaljka bila pravljena kao za nilske konje (užasno široka i tvrda) i naravno - raskrvarila mi nos. Tada mi je od nerviranja počeo i menzis (a pošto imam miome moja krvarenja su ekstremno jaka i duga) a nisam imala koga da pošaljem po tampone, jer je suprug upravo otišao kući. Dobila sam informaciju (naravno, prekasno) da je to sasvim normalno i da imam postoperativni stres.
E, tu mi se zaista smučilo. Kakav crni stres, to su neljudski uslovi za ovakve pacijente. Pomislila sam: šta će biti sledeće što ću prekasno saznati, ovo je mučenje, od ovakvog "oporavka " nema ništa! Tada sam tražila da mi odmah napišu otpusnu listu i otišla svojoj kući. Cela hirurgija me je po tome zapamtila, ali niko nije razmislio kako bi on postupio na mom mestu.
Eto, to vam je detaljni izveštaj o mom slučaju. Anestezija, operacija i prva 4 dana u hirurškom bloku su bili vrhunski, ali već sledeći sprat kao da nije u istoj bolnici. Nekako kao da nemaju koordinaciju između odeljenja.
Da, i nikako mi se ne dopada stav dr. Kočice da pacijent ne treba ništa da zna o svojoj operaciji. Sasvim slučajno sam doznala da mi je srce bilo ekstremno veliko, da su ugradili ogromnu valvulu, da je na operaciji izgubljen litar krvi, sve se to krilo kao vojna tajna. Niko nema pravo da mi uskrati informaciju, to je moje telo, ja treba sa njim da živim.
Ja hirurge ne krivim. Njihovo je da dobiju obrađenog pacijenta, operišu, pa pošalju dalje. Drugi bi trebali da razgovaraju sa pacijentom i budu odgovorniji.