Most je najvaznija rec u Novom Sadu.
Sta kazemo kad kazemo 'most'?
Nesto obicno, kao 'Dobar dan'.
Nesto jednostavno, kao otici i vratiti se istim putem.
Nesto carobno, kao hodati po vodi.
Nesto cuveno, kao 'Ne diraj u moje krugove'.
Nesto neprolazno, kao ta rec.
Kako kazemo rec 'most'?
Tako sto spustimo pogled na Liman,
pa ga dignemo ka Majuru,
tiho da se ne pomere jablanovi kraj Djackog,
ni platani kojih vise nema u maloj Futoskoj.
Sto se setimo onog koji nas je prvi preveo preko,
kad je jedini put ispod bilo plavo.
Sto uzdahnemo kao kad nas zaboli,
pa odahnemo, kao kad bol prodje.
Kome nikad ne kazemo rec 'most'?
Onima koji nikad nisu zaspali na jednoj,
a probudili se na drugoj obali.
Onima koji ga nisu pravili od vrbovog pruta,
igrali se 'laste-prolaste' izmedju Telepa i Ribnjaka.
Onima koji nemaju nikoga koga vise nema.
Sta se krije ispod mosta?
Potonule imperije i trule carevine,
usnuli zaledjeni sa blagoslovom na celu,
skoljke u kojima se jos cuje kako Bic Bozji siba Panonsko more.
Ciji je most?
Onih koji su rodjeni na obalama,
svejedno kojim...
Pod jednim uslovom.
Da su bar jednom presli preko mosta.
Bilo kojeg...
Kako se pravi most?
Od sna.
Ko ne veruje,
neka proba.