Zvala se jogurt revolucija, jer su demonstranti gađali jogurtom zgradu Izvršnog Veća za vreme protesta.
Miloševć je uklonio to Vojvođansko rukovodstvo da bi Srbiju u potpunosti stavio pod kontrolu.Njemu je prosto bilo u interesu da postavi svoje poslušnike u Novi Sad, poveća svoju političku moć i predstavi se kao zaštitnik "srpskih interesa". Kasnije je na isti način pokušao da skine i Slovence. Slao je, autobusima, svoje pristalice u Ljubljanu da tamo demonstriraju, ali se to nije primilo.
U to vreme je ustavni položaj Srbije u SFRJ bio prvorazredno pitanje. Srbi su, uglavnom, smatrali da ih postojanje dve nezavisne pokrajine čini neravnopravnim. Beograd nad pokrajinama nije imao nikakav uticaj, a njihova su rukovodstva imala nadležnost da učestvuju u donošenju odluka u Beogradu. Niko nije ni mogao da će Srpsko rukovodstvo tolerisati ovakvu situaciju na duži vremenski period.
Danas se često govori o ondašnjoj autonomiji Vojvodine, ali ona suštinski nije ni postojala pošto narod nije imao nikakav način da utiče na izbor rukovodstva. Vojvođanskog, ni bilo kog drugog. Sve se uglavnom rešavalo iza zatvorenih vrata. Iskren da budem, teško da je ona gomila partijskih aparatčika bila nekakva naročita alternativa Miloševiću. Svi su oni, u stvari, jeli iz istog lonca.
Jogurt revolucija je bila specifična jedino po tome što je po prvi put neki od partijskih vođa poslao ljude na ulicu. Demonstracije su u SFRJ bile retkost pre ovoga. To je bio relativno nov vid političke borbe, koji će kasnije prevashodno koristiti opozicija u borbi protiv Miloševićkog režima.