Licno iskustvo je samo moje, kao i odgovornost za svaku izgovorenu ili ne izgovorenu rec. Posledice covek snosi sam, kao odgovornost za svoje postupke, tako da je svaki savet, u ovakvim situacijama, bar iz mog ugla unapred suvisan, a opet potrebna je komunikacija.Ne postoje pravila, kao sto i lek moze da deluje na dve osobe razlicito, tako moze i rec, lepa ili ruzna. Po meni, svaka osoba, u blizoj okolini bolesnika, koja ne moze da obuzda smrcanje i slinavljenje do te mere da i sama pada u ocaj, trebalo bi i sama da se skloni, a ako je prinudena da bude prisutna, zaposli,pa makar i gledanjem u televizor.Sam temperament coveka, koji je bolestan, treba ispratiti, a to nije lak posao, pogotovo kod bolesnika koji trpe jake bolove. Covek koji je prisutan mora da ima cvrstinu, a ako ne, nije greh, da ode da je pronade.
Secam se, toliko se suza skupilo u meni u vreme kada mi je majka bolovala od pomenute bolesti. Pri samoj pomisli da se olaksam u prisusustvu prijatelja, cak kada je to bilo i daleko od njenih ociju, mene je dovodio u ocaj, jer jednostavno ne bih mi bila podnosljiva situacija da taj isti sutra dode u moju kucu, posmatra nju, mene ja ga gledam u oci, a pricam o vremenskim prilikama toga dana.
Sve oko mene se menjalo, ona je nestajala, postepeno, svakoga dana, mene su okupirale obaveze a nikada vise u meni nece biti toliko humora, koliko tih dana. Mozda je ona zelela da ode na put oko sveta, a nije,to sad vise nije ni bitno, meni je urezano u srcu ostalo toliko njenih bolnih osmeha, pa da mi se do kraja mog vise niko ne osmehne, bice mi dosta.Ostala je i jedna slika,u mojoj glavi, koju je ona isarala zadnjih dana svojim recima,da ne brinem, nju tamo ima ko da saceka . Ta slika kapije, tog popodneva,bila je zalivena nasim suzama zajedno, a ja sad mogu da placem koliko hocu i ne zalim ni za jednom lazi koja je izgovorena,nijednom vodom ili lekom koja je nju naterala da se pridigne i popije je sa nadom da postoji sutra.