Upoznajte Krizamtemu AT-15

Nisam baš zaljubljenik ali moram priznati današnja Rusija i ona prijašnja kao nebo i zemlja.Volim ja i Europu naročito Francusku koja je još radikalnija od Rusije po pitanju Nato.Naprimjer Rusija je u partnerstvu za mir a Francuska ni to ne želi biti što je pohvalno znači da jače štiti svoje interese neg Rusija.Otvoriti ću ja temu o Francuskoj vojsci i legiji stranaca imam jedan link na dokumentarac o tome.
 
Majka Rusija:
Nisam baš zaljubljenik ali moram priznati današnja Rusija i ona prijašnja kao nebo i zemlja.Volim ja i Europu naročito Francusku koja je još radikalnija od Rusije po pitanju Nato.Naprimjer Rusija je u partnerstvu za mir a Francuska ni to ne želi biti što je pohvalno znači da jače štiti svoje interese neg Rusija.Otvoriti ću ja temu o Francuskoj vojsci i legiji stranaca imam jedan link na dokumentarac o tome.
Kliknite za proširenje...
odakle tebi da francuska nije u nato paktu???
oni jesu imali problem sa amerima oko vodjstva ali nisu istupili iz pakta, do 1993 su bili van zajednicke komande
 
De Gaulle je rođen je u Lilleu (Lil) 22. studenog 1890. godine u osiromašnoj plemićkoj obitelji "starog poretka". De Gaulleovi su bili uvjereni katolici i nikako nisu mogli prežaliti propast monarhije. I na Charelsa, kao i na njegova tri brata i sestru, obiteljska su shvaćanja ostavila dubok i neizbrisiv dojam. Očeva uloga bila je odlučujuća za Charlesovu karijeru. Henri de Gaulle, učitelj i ravnatelj u privatnim školama, usadio je u svoju djecu ljubav prema francuskom jeziku, književnosti i povijesti. Charles je bio sjajan učenik izvrsna pamćenja. Neko se vrijeme zanosio mišlju da se posveti tehnici, ali je najzad prevladala sklonost prema vojničkoj karijeri i Saint-Cyru (Senkiru). Odabrao je pješadiju, a ne konjicu, jer je u onoj prvoj polje djelatnosti neizrecivo šire. Iz vojne akademije izašao je 1912. godine, po uspjehu trinaesti od 212 pitomaca te klase. Vojničku karijeru započeo je kao mlad oficir 33. pješadijskog puka u Arrasu.

Ranjen 15. kolovoza kod Dinana u Belgiji, pribilježio je u svoj notes: Ta umjetna mirnoća oficira koji su odlazili u smrt, juriši bajonetama nekih upornih jedinica, trube što su pozivale u napad, sjajni pothvati heroja-pojedinaca - sve to nije vodilo ničemu. Čovjek u tim trenucima shvati da sva hrabrost ovoga svijeta nije ništa prema mitraljeskoj vatri. Da Gaulle je 1915. godine unaprijeđen u čin kapetana, i ponovo ranjen, u Champagni. U veljači 1916. bio je na Verdunu (Verden) kod Fort Douaumonta (Duomon), gdje mu je četa bila desetkovana strahovitim bomardiranjem. Mladi kapetan ponovo je ranjen i zarobljen. De Gaulle je kao zarobljenik prebačen u Njemačku. Promijenio je nekoliko logora, da bi se naposljetku obreo u Fortu IX kod Inglostadta. Nakon neuspjela pokušaja bijega, dosadu je pokušao razbiti učenjem. U logoru je zarobljenicima održao i nekoliko predavanja, a posebno se zainteresirao za prve tenkove koji su se pojavili na ratištu. Proučavao je izvještaje o vojnoj i privrednoj snazi Njemačke, a u 1924. godini napisao je knjigu Razdor u protivničkom logoru. Kad je početkom 1919. godine De Gaulle bio oslobođen, karijera mu se malo razlikovala od one većine njegovih drugova. Kao instruktor i član francuske vojne misije otišao je u Poljsku. Vrativši se u Francusku, predavao je povijest u Saint-Cryu. U razdoblju od 1920. do 1924. godine radio je u Ecole de Guerre (Ekol de Ger), a nakon toga u kabinetu maršala Pétaina (Petena). Jedno je vrijeme bio zapovjednik jedinice "strijelaca" u Trieru, a zatim je premješten na Srednji Istok u Bejrut. U Ministarstvu obrane proveo je vrijeme od 1930. do 1937. godine. Još 1926. godine oženio se Yvonne Vendroux (Ivon Vandru) djevojkom iz ugledne obitelji koja je potjecala iz sjeverne Francuske. Već treće godine braka mladi par je zadesila nesreća koju će osjećati idućih 20 godina. Treće dijete, Anne, rodilo se 1928. godine - s izrazitim karakteristikama mongolizma. Anne je umrla 1948. godine.

Kao tridesetogodišnjak promaknut je u čin potpukovnka. Premda ga je štitio sam Pétain, koji je i dalje na njega utjecao (bio mu je i kum sinu), de Gaulleova budućnost još je bila neizvjesna. U vojsci je bio na lošem glasu kao ekscentrik, nekomformist i pobornik novih, nekonvencionalnih ideja. Ni tjelesni izgled nije mu išao u prilog. Bio je izrazito visok (u Sanit-Cyru su ga prozvali "motkom"). Često je bio zlovoljan, nezgrapan i trom. Bio je loš jahač. Imao je dugačko i krupno lice s malom bradom i malenim, punim usnama. Pa ipak, mladi se potpukovnik u radu odlikovao žarom, uzvišćenošću svojih zamisli, širokom kulturom i znanjem, sjajnim pamćenjem i izrazitom sposobnošću da sintetizira sve elemente nekog problema i pronađe mu rješenje. Kao nastavnik povijesti u Saint-Cryu svoje je učenike podvrgao željeznoj disciplini. Poput većine svojih drugova i on je osjetio potrebu da piše. Dvije knjige - Oštrica mača i Vojska budućnosti, obje napisane prije djela Francuska i njezina vojska, odlikovale su se učenošću autora i dobrim stilom. Prilikom pisanja bio je ponešen klasičnom inspiracijom, sve je bilo puno citata, a i u ponekad "teškim" rečenicama bilo je izuzetno sjajnih mjesta. De Gaulle je bio nagao, lako ga se moglo izazvati, i još lakše se vrijeđao. De Gaulle se nikad nije prepuštao životnim užicima, i činilo se da ga je sudbina preodredila da bude sam. Jedva je imao i prijatelja. Još od djetinstva pratilo ga je uvjerenje da će jednom doći dan kad će biti pozvan da Francusku zaduži svojim "pozivom". Misli su mu zaokupljali Aleksandar Veliki, Fridrich II i Napoleon, ljudi koji su znali kako da vojno umijeće sjedine s umijećem vladanja. On je bio jedan od rijetkih visokih časnika koji su otvorenih očiju predviđali opseg katastrofe koja se nadvila nad Europom. U 1936. godini, u vrijeme remilitarizacije Rajnske oblasti, one je izjavio: Trebalo smo ih iznenaditi, brutalno i brzo... To je katastrofalna greška, bez sumnje nepopravljiva... Da smo imali profesionalnu vojsku i moje tenkove... mi bismo napredovali, a Nijemci bi se povlačili... i mir bi bio osiguran.

S 49 godina, kada je Njemačka napala Francusku, bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. Kao takav 18. svibnja 1940. bio je zapovjednik jedine francuske jedinice koja se nije povlačila već je napadala njemačke snage potiskujući ih sjeverno od rijeke Aisne. Unatoč tom uspjehu njegova je divizija premještena zapadno od Abbevilla gdje je iscrpljena u pokušajima branjenja mostobrana na rijeci Sommi. U rujnu te 1940. imenovan je državnim podsekretarom za narodnu obranu u kabinetu P. Reynauda. Kada se situacija na vojnom polju pogoršala susreo se s Churchillom 9. lipnja kako bi koordinirali ratne napore. Nakon povratka u Francusku zatekao je izrazito lošu političku situaciju. Vlada je napustila Pariz i ministri nisu bili voljni voditi rat iz Velike Britanije i sjeverne Afrike. De Gaulle je ponovo otišao na sastanak s Churchillom, a 16. lipnja, po povratku u Francusku doznaje da je premijer Reynaud dao ostavku, a da je njegovo mjesto zauzeo Pétain koji je 18. lipnja zatražio primirje. Britanci su kindnapirali De Gaullea pred samo potpisivanje primirja. U Londonu je organizirao snage pokreta otpora Slobodna Francuska (France Libres). Od 1943. - 1994. rukovodio je izbjegličkom francuskom vladom (Komitet nacionalnog oslobođenja) iz Alžira. Također je rukovodio snagama pokreta otpora u samoj Francuskoj. Francuska i njene kolonije proglasile su De Gaullea izdajnikom, a njega su poduprla samo dva francuska generala. U izbjeglištvu De Gaulle je pozivao francuske kolonije da mu pruže podršku. Postepeno i uporno De Gaulle je formirao sve veći broj zračnih, pomorskih i kopnenih snaga, koje su bile pod britanskim vrhovnim zapovjedništvom.

Bitke koje je dobio u sjevernoj Africi pa sve do dana D dovele su ga na čelo Francuske. Do svibnja 1994. oformio je privremenu vladu u Francuskoj i zahtijevao da njegova vlada ima puni politički autoritet, dok su Amerikanci samo željeli osloboditi zemlju. Dana 26. kolovoza trijumfalno je ušao u Pariz. Većina Francuza povezanih s njegovim pokretom odmah je počela organizirati politički život zemlje i konsolidirati paramilitarne grupe i pokrete otpora pod izgovorom obrane od komunizma. Ubrzo je uslijedio prvi politički udarac Saveznika De Gaulleu - nije pozvan na konferenciju na Jalti. No, stoga je u prosincu 1944. potpisao francusko-sovjetski pakt. Nakon završetka rata zahtijevao je da se Francuskoj daju određene ovlasti nad Berlinom, što mu je i pošlo za rukom jer je Berlin podijeljen na četiri zone: francusku, britansku, američku i sovjetsku.

Njegovi napori da utemelji središnju vladu propali su na referendumu kada su Francuzi odlučili donijeti novi ustav. Godine 1953. kao predsjednik privremene vlade dao je ostavku. Iste se godine povlači iz javnog života, ali se vraća 1958., kako bi razriješio alžirsku krizu, uspostavio Petu republiku i postao njezin predsjednik 1959. Na toj je dužnosti ostao deset godina. Od 1958. - 1959. obnaša dužnost predsjednika vlade s vrlo širokim ovlastima. Godine 1962. okončava alžirski rat i priznaje nezavisnot Alžira. Dvije godine kasnije odupire se ulasku Velike Britanije u Evropsku ekonomsku zajednicu (danas: Evropska unija) smatrajući je odviše podložnom utjecaju Sjedinjenih Država. Iste godine uspostavlja diplomatske odnose s NR Kinom. Zastupajući svoju koncepciju o izgradnji Europe od Atlantika do Urala, započinje zbližavanje i suradnju s istočnoeuropskim državama i SSSR-om. Četiri godine nakon završetka alžirskog rata (1966.) povlači francuske oružane snage iz NATO pakta i onemogućava Amerikance da i dalje drže svoje vojne baze u Francuskoj. Iste godine odlazi u posjet Moskvi. Dana 19. prosinca 1965. ponovo je izabran za predsjednika republike. De Gaulle je bio dominantna ličnost francuske politike u doba političke konsolidacije i ekonomskog napretka sve do 1969. godine kada podnosi ostavku zbog poraza na referendumu. Umire iznenada 10. studenog 1970. godine u 80-oj godini života u svome domu na Colomey-les-Deux-Eqlisesu.

Francuska je izašla iz NATO-a 1966 i ne želi pristati ni na parnterstvo za mir sa Natom
 
Ali nije sluga americi i ne sudjeluje u ratu u Iraku kao što čete vi sudjelovati i ginuti za njihove interese.Nato je organizacija u kojoj svaki član ima pravo donositi samostalnu odluku Rusija je naprimjer u partnerstvu za mir i pomaže tvojim amerima u Iraku šaljuči Iračkoj vojsci tenkove i helikoptere.Francuska ne bi nikada pomagala nekome tko je prejkršio sve ovlasti UN I Viječa sigurnosti.Da napomenem onima koje ne služi pamet Francuska,Njemačka i mnoge druge članice Nato su stavile veto na vojnu intervenciju u Iraku a Francuska je zajedno sa Kinom i Rusijom učinila isto u viječu sigurnosti.
 
Experts said that Russia could become the most important partner of the French defense industry outside Europe, and that both countries could jointly develop new weapons.

A Russian defense ministry official told respected business daily Vedomosti that Francois Lureau, director general of the French Defense Procurement Agency, had visited Moscow for the first time and held talks with General Yury Baluyevsky, head of the Russian General Staff, and defense industry representatives.

The French defense industry stands to gain about $1 billion from cooperation with Russia. French avionics systems account for 15% of the price of the Sukhoi Su-30 MKM Flanker fighters, worth $950 million, bought by Malaysia and for 10% of the $1.5-billion price tag of the Su-30 MKAs to be delivered to Algeria.

A source close to the talks said that the Russian military and Lureau had agreed to install the French systems on Su-30 MKA fighters designated for Algeria under a bilateral arms deal that was signed in early March.

A defense ministry official said France also wanted to jointly develop unmanned combat air vehicles (UCAVs), while Russia was patterning its state defense order after the French weapons procurement system. In March, Deputy Prime Minister Sergei Ivanov, who is also Russia's defense minister, announced plans to establish a state weapons procurement agency by early 2007 and said its functions would resemble those of the French Defense Procurement Agency.

Konstantin Makiyenko, deputy director of the Center for Analysis, Strategy and Technology, said Moscow considered Paris its main partner in the sphere of high-tech machine engineering. "France understands that Russia is Europe's natural strategic reserve, if the EU wants to remain a global market player," Makiyenko said.
Ivan Safranchuk, director of the Moscow office of the Center for Defense Information, said French-Russian military and technical cooperation was facilitated by competition against the United States on foreign markets. "Both countries may even develop new weapons," he said.
 
Majka Rusija:
Ali nije sluga americi i ne sudjeluje u ratu u Iraku kao što čete vi sudjelovati i ginuti za njihove interese.Nato je organizacija u kojoj svaki član ima pravo donositi samostalnu odluku Rusija je naprimjer u partnerstvu za mir i pomaže tvojim amerima u Iraku šaljuči Iračkoj vojsci tenkove i helikoptere.Francuska ne bi nikada pomagala nekome tko je prejkršio sve ovlasti UN I Viječa sigurnosti.Da napomenem onima koje ne služi pamet Francuska,Njemačka i mnoge druge članice Nato su stavile veto na vojnu intervenciju u Iraku a Francuska je zajedno sa Kinom i Rusijom učinila isto u viječu sigurnosti.
Kliknite za proširenje...
pa sta sad jeste clan i nije clan, do malopre si tvrdio da nije, koliko si supalj ni sam nisi svestan
kao i sto je ucestvovala u bombardovanju jugoslavije bez mandata UN-a, jesi bre de....
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top