Kuda dalje?
K bogu! – kratko rečeno.
Možda bi bilo korisno da se sjetimo nekih ontoteoloških pojmova. Pođimo od ontološke razlike bitka i bića. Biće (grč. to on, lat. ens, njemački Seiende) je ono što jest, bez obzira kako jest – ono može biti, a ne mora, ono nastaje i nestaje, ono je konačno i određeno drugim bićima, ono je u brojnim odnosima pa kažemo da je relativno (odnosno). Bitak (grč. to einai, lat. esse, njemački Sein) nije mogućnost kao biće, nego je nužnost, a to znači da ne može biti i ne biti; bitak se ne mijenja niti nastaje i nestaje kao biće, nego je vječno nepromjenljiv i daje bićima da jesu. Bitak je jedan, vječan, nepromjenljiv, po njemu sve jest što jest. Bitak se ne može definirati jer ne postoji nešto pored i uz njega pomoću čega bismo ga odredili; njegov smisao je u njemu samome, a njegova esencija je ujedno egzistencija, dakle, zbiljnost.
Filozofi uglavnom tu staju. Teolozi idu dalje. U knjizi Postanak JHWH je Ja sam koji jesam. Bitak je Bog, Bog je bitak, ali za razliku od filozofskog bitka, Bog je osoba. Bog je jedan ali troosoban kao što je trokut jedan, a trostran. Bog je duh, nije tijelo pa ne može biti predmet osjetilne zamjedbe, ne može ga se osjetilno doživjeti. Budući da ničim nije ograničen, Bog je slobodan. On je slobodno iz ljubavi stvorio svijet i sve što je u njemu, uključivo i čovjeka, naravno.
Prolazna epizoda, naš život tu i sada je priprema i put u vječni život. To je odgovor na pitanje „Kuda dalje“.
Jasno, neki će odmah reći da su ateisti, agnostici, bezbožnici i ne znam što sve ne, ali nemojmo zaboraviti da ljudi često ne znaju kako to stoji s njima, tj. nemaju razvijenu samosvijest. Evo jedan primjer: nema čovjeka koji ne filozofira, ali on ne mora znati da je to što čini filozofija. Svatko sudi o lijepome, dobrome, istinitome, vrijednome općenito. Kamo to spada, u koju znanstvenu disciplinu? Ni u jednu. To je filozofija. I sad kad biste čovjeku rekli da filozofira, on bi se možda i naljutio, ali je činjenica da ljudi neprekidno filozofiraju bez obzira jesu li toga svjesni ili ne.
Tako je i s bezbožnicima: oni nisu svjesni da su vjernici, da na kraju krajeva vjeruju u apsolut, ali iz njima ne/poznatog razloga ne žele reći da je to Bog. Kao što je potrebna velika hrabrost da se čovjek suoči sa sobom, tako je još više potrebna hrabrost da se suoči s Bogom u sebi. Kad to čovjek učini, a učini prije ili kasnije, tada je on našao svoj „kuda dalje“!