Samo za sve nas, za Beograd, za ortake-ludake,
za utoke i pracke, kapi krvi, znoja, shake,
Samo za parkove i coshkove sto radjaju oloshe,
samo za gluposti shto su proshli, ne u ledjima nozheve,
Samo za dvorishte, blejanje, zrake sunca mog detinjstva,
samo za komplekse i momente ’jedan korak od ubistva’,
Samo za Dorcol-kraj, i za osecaj sto daje,
da duh kojim se vodish, Dzoni, godinama traje,
Samo za naj, najbolje i gore mesto sto postoji,
Beograd mu je ime, al’ ja ga znam po crnoj boji,
Mada ga neizmerno volim, ja ga se ponekad i bojim,
ne mogu sebe da zamislim da drugde zhivot vodim,
I da se ponovo rodim, i da mogu da biram gde cu,
napustio bih sve, al’ Beograd nikad necu.