shaddow
Iskusan
- Poruka
- 5.155
Rastući u atmosferi koja razvija strah i mržnju i ograničava njegovo spontano samopoštovanje, dete će imati duboko optužujuća osećanja protiv svoje okoline. Međutim, to ne samo da ga onemogućava da se izrazi nego je ono toliko sputano da se čak ne usuđuje da postane svesno u svojim osećanjima. Ovo je delom zbog jednostavnog straha od kazne, a delom zbog straha da ne izgubi ljubav koju zahteva.
Pozicija roditelja u našoj kulturi zasnovana je na autoritarnoj moći koja se uvek može oslanjati na pojačanu poslušnost. U mnogim slučajevima dobra volja prožima odnose u kući, i nema potrebe da roditelji naglašavaju svoju autoritarnu moć. Međutim, dokle god postoji ovakav kulturni stav, on nekako baca senku na odnose, čak i kada ostaje u pozadini.
Kada je odnos baziran na autoritarnosti, onda kritika nije dozvoljena, jer ona je nešto što umanjuje autoritet. Ona može biti otvoreno zabranjena, a zabrana pojačana kaznom, ili još efektnije, kada se zabrana mirno zasnuje na moralnoj osnovi. Kada je kritika dece kontrolisana ne samo individualnom osetljivošću roditelja, nego i činjenicom da su deca prožeta kulturnim stavom da je greh kritikovati roditelje, implicitno ili eksplicitno na decu se utiče da se osećaju na isti način. Pod takvim uslovima manje zaplašeno dete može izraziti neki revolt, ali ono kasnije ima osećanje krivice. Dete koje je više zaplašeno ne usuđuje se da pokaže bilo kakvu mržnju, i postepeno razvije stav da čak i ne misli da roditelji mogu pogrešiti. Međutim, ono oseća da neko mora grešiti, i tako dolazi do zaključka da greši ono, pošto su roditelji uvek u pravu. Mislim da nema potrebe naglašavati da ovo nije intelektualni, već emocionalni proces, koji nije determinisan mišljenjem nego strahom.
Na ovaj način dete počinje da se oseća grešno, ili preciznije, ono razvija tendenciju da traži i nalazi grešku u sebi, umesto da mirno meri obe strane i objektivno proceni celu situaciju.
Ovaj tip reakcije ne perzistira obavezno; on se može promeniti ako nije duboko ukorenjen, ako se dečja okolina izmeni, ili ako u njegov život uđu osobe koje ga cene i daju mu emocionalni oslonac. Ako se takva promena ne desi, nastaje opasnost da se optužbe transformišu u samooptužbe.
Pozicija roditelja u našoj kulturi zasnovana je na autoritarnoj moći koja se uvek može oslanjati na pojačanu poslušnost. U mnogim slučajevima dobra volja prožima odnose u kući, i nema potrebe da roditelji naglašavaju svoju autoritarnu moć. Međutim, dokle god postoji ovakav kulturni stav, on nekako baca senku na odnose, čak i kada ostaje u pozadini.
Kada je odnos baziran na autoritarnosti, onda kritika nije dozvoljena, jer ona je nešto što umanjuje autoritet. Ona može biti otvoreno zabranjena, a zabrana pojačana kaznom, ili još efektnije, kada se zabrana mirno zasnuje na moralnoj osnovi. Kada je kritika dece kontrolisana ne samo individualnom osetljivošću roditelja, nego i činjenicom da su deca prožeta kulturnim stavom da je greh kritikovati roditelje, implicitno ili eksplicitno na decu se utiče da se osećaju na isti način. Pod takvim uslovima manje zaplašeno dete može izraziti neki revolt, ali ono kasnije ima osećanje krivice. Dete koje je više zaplašeno ne usuđuje se da pokaže bilo kakvu mržnju, i postepeno razvije stav da čak i ne misli da roditelji mogu pogrešiti. Međutim, ono oseća da neko mora grešiti, i tako dolazi do zaključka da greši ono, pošto su roditelji uvek u pravu. Mislim da nema potrebe naglašavati da ovo nije intelektualni, već emocionalni proces, koji nije determinisan mišljenjem nego strahom.
Na ovaj način dete počinje da se oseća grešno, ili preciznije, ono razvija tendenciju da traži i nalazi grešku u sebi, umesto da mirno meri obe strane i objektivno proceni celu situaciju.
Ovaj tip reakcije ne perzistira obavezno; on se može promeniti ako nije duboko ukorenjen, ako se dečja okolina izmeni, ili ako u njegov život uđu osobe koje ga cene i daju mu emocionalni oslonac. Ako se takva promena ne desi, nastaje opasnost da se optužbe transformišu u samooptužbe.