“…Kod naske će biti ko u čitavom svijetu. Ljudi će omrznuti vazduh i ovaj božiji dah i svu božju ljepotu, pa će bježati u smrad. Niko ih neće tamo goniti, nego će oni to sami, od svoje volje, činjeti. Ovdje u ovijem našijem Kremnima mloge će njive zalivađene biti, a mloga ognjišta ugašena pa će oni što su otišli jopet vamo dolaziti da se Iiječe, da se nadišu vazduha i da ozdrave.
U Srbiji nećeš moći da razlikuješ koje je muško, a koje je žensko čeljade. Svi će iste aljine nositi! Ta nesreća će nam doći sa drugijeh strana, ali će se kod nas najviše zadržati. Vidjeće se mladoženja i mlada, a niko neće znati ko je od njih dvoje nevesnik, a ko nevjesta.
Narod će izglupiti i glupiti sve više i više.
Rađaće se Ijudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed. Ljudi će mišljeti da sve znaju, a ništa znati neće…
Srbi će se odvajati jedni od drugijeh, pa će sve govoriti: „Ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin. Nečastivi će ući u ovaj narod i u postelju Iegati sa srpskijem sestrama, majkama i ženama. Praviće im taku djecu da među Srbima, od kako je vijeka i svijeta goreg roda biti neće. Rađaće se sve sami sinji kukavac, a da niko neće u snazi biti da rodi pravoga junaka.
Na našijem granicama i preko njih pojaviće se novi narod. Rašće ti ljudi iz zemlje, ko trava na livadi poslije velikog dažda, a biće vredni i pošteni, te će na našu mrziju odgovoriti svojom pameću. Oni će paziti jedni na druge ko da su svi braća rođena.
Mi, jopet, od svoje manite pameti mišljećemo da sve znamo i umijemo, te ćemo onaj narod krstiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krštenje naše zalud će biti, jerbo će svi ljudi tog novog naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga više. Velikački belaj će nastati oko toga, jerbo će taj naro junačan biti Naske kao da jedno vrijeme u ovijem našijem predjelima, neće ni biti ni postojati.
Otići ćemo neđe na sjevernu stranu te ćemo pošlje vidjeti kaku smo glupost učinjeli i jopet ćemo se vamo vratiti. Kada se vamo budemo vratili, jopet ćemo u svoju pamet doći, te ćemo nečastivog oćerati da ga više nikad u ime Božije ne vidimo….
Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje… Onda će nastupiti najveći opšti rat…
Kad izbije ovaj ljuti rat, teško onijem vojskama koje budnu uzlećale u nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi.
Mi u tom ratu nećemo vojevati, ali će se drugi biti preko našijeh glava. U vazduhu iznad Požege s neba će užareni ljudi padati na zemlju.
Samo jedna zemlja na kraju svijeta, opasana velikijem morima, velikačka ko ova naša Jevropa, biće mirna i spokojna brez nedaća i nesreće… Na nju ni preko nje nijedno tane neće puknuti.
Oni koji budnu pobjegli i sklonili se u tri krstata gore, tamo će nači svoj spas te će poslije živjeti u ilju i izobilju, sreći i ljubavi, jerbo rata više nikad biti neće…
Pošlje ovog rata na prijestolje svijeta doći će jedan plemenit i dobrodušan riđi čovjek. Blago onima koji to dožive, jerbo će taj riđokosi svijem ljudima donijeti sreću, on će biti duga vijeka i vladaće sve do svoje smrti od Boga date.
Čovek će više vjerovati svom sokoćalu, nego svome prvom komšiji…
U Srbiji nećeš moći da razlikuješ koje je muško, a koje je žensko čeljade. Svi će iste aljine nositi! Ta nesreća će nam doći sa drugijeh strana, ali će se kod nas najviše zadržati. Vidjeće se mladoženja i mlada, a niko neće znati ko je od njih dvoje nevesnik, a ko nevjesta.
Narod će izglupiti i glupiti sve više i više.
Rađaće se Ijudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed. Ljudi će mišljeti da sve znaju, a ništa znati neće…
Srbi će se odvajati jedni od drugijeh, pa će sve govoriti: „Ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin. Nečastivi će ući u ovaj narod i u postelju Iegati sa srpskijem sestrama, majkama i ženama. Praviće im taku djecu da među Srbima, od kako je vijeka i svijeta goreg roda biti neće. Rađaće se sve sami sinji kukavac, a da niko neće u snazi biti da rodi pravoga junaka.
Na našijem granicama i preko njih pojaviće se novi narod. Rašće ti ljudi iz zemlje, ko trava na livadi poslije velikog dažda, a biće vredni i pošteni, te će na našu mrziju odgovoriti svojom pameću. Oni će paziti jedni na druge ko da su svi braća rođena.
Mi, jopet, od svoje manite pameti mišljećemo da sve znamo i umijemo, te ćemo onaj narod krstiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krštenje naše zalud će biti, jerbo će svi ljudi tog novog naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga više. Velikački belaj će nastati oko toga, jerbo će taj naro junačan biti Naske kao da jedno vrijeme u ovijem našijem predjelima, neće ni biti ni postojati.
Otići ćemo neđe na sjevernu stranu te ćemo pošlje vidjeti kaku smo glupost učinjeli i jopet ćemo se vamo vratiti. Kada se vamo budemo vratili, jopet ćemo u svoju pamet doći, te ćemo nečastivog oćerati da ga više nikad u ime Božije ne vidimo….
Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje… Onda će nastupiti najveći opšti rat…
Kad izbije ovaj ljuti rat, teško onijem vojskama koje budnu uzlećale u nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi.
Mi u tom ratu nećemo vojevati, ali će se drugi biti preko našijeh glava. U vazduhu iznad Požege s neba će užareni ljudi padati na zemlju.
Samo jedna zemlja na kraju svijeta, opasana velikijem morima, velikačka ko ova naša Jevropa, biće mirna i spokojna brez nedaća i nesreće… Na nju ni preko nje nijedno tane neće puknuti.
Oni koji budnu pobjegli i sklonili se u tri krstata gore, tamo će nači svoj spas te će poslije živjeti u ilju i izobilju, sreći i ljubavi, jerbo rata više nikad biti neće…
Pošlje ovog rata na prijestolje svijeta doći će jedan plemenit i dobrodušan riđi čovjek. Blago onima koji to dožive, jerbo će taj riđokosi svijem ljudima donijeti sreću, on će biti duga vijeka i vladaće sve do svoje smrti od Boga date.
Čovek će više vjerovati svom sokoćalu, nego svome prvom komšiji…