S praga, odenuta osmehom, pozdravljam dražesnu mrvu

S praga, odenuta osmehom,
pozdravljam dražesnu mrvu.
Ona pritrčava
pogledom
grleći unuku prvu

Celu je obrglim rukama.
Zdravi me, drhtavog glasa.
Kad joj je vreme od majuška
stvorilo gorostasa?

Grejem joj tabane šakama.

- Al su ti dlanovi vreli!

Postade
najmanja babuška.
Dalje se više ne deli.

Pokreti starošću sputani,
svaki uz napor volje.
Lažem je iskrenim nadanjem:
sutra će biti bolje.

Znam da lagano odlazi.
Usporava. Kratkog je daha.
Parkinson u mišićima.
Pa ipak... nema straha.

U džep bih da je zadenem,
to drago, majušno biće,
da sa mnom putuje svukuda
ko palčić, iz njene priče

Dođe mi da je podignem
u naručje
nežnu i tanku
i da je nunam, i tetošim
i pevam
uspavanku

 

Back
Top