Lovac i lovina & bele krošnje i krovovi iliti lament nad zamenjenim tezama

Udri, gazi, tuci, stoku ljudsku ne štedi. Što reče jedan moj prijatelj: “Udari i bićeš udaren.”


Setih se nekih bahatih policajaca, koji ne poštuju Pravilo službe, skrivaju separatiste, prevarante i šarlatane od ruke zakona, prete poštenim građanima, a mene pozivaju i na mobilni telefon sa skrivenog broja, dolaze mi na vrata, snimaju me ispred kućnog praga, i to dva puta, pre i posle pretnje... žuborim i na njiih, i na njihov telefon, i na njihov skriveni broj, i na njihovo bahaćenje... žum, žum, žum... a može i piš, piš, piš...

Setih se i premijera, koji je pre dve i po godine slagao građane kako će do kraja 2016. godine biti izgrađena najveća kula na Balkanu, u takozvanom “Beogradu na void”, od koga nema ništa. Pa kad ga je neka novinarka podsetila na to, on je pita: “Ko te plaća da me napadaš?” Niđe veze. Ili joj kaže: “Vi mene mrzite!” Bolest. Ili kaže svim novinarima: “Ja se vas ne plašim!” Da se ne plaši ne bi stalno ponavljao to kako se ne plaši. Zašto Milorad Dodik nikada nikome nije rekao kako ga se ne plaši? Zato što se zaista ne plaši. Zato što nije p1čka.

Vani su krovovi i krošnje drveća zaleđeni i beli, a nigde snega. Nećemo lažni Beograd na vodi, bahate policajce i premijera kukavicu, hoćemo sneg... hoćemo sneg... mantrajte... hoćemo sneg...
 

Back
Top