preduboko padneš....kao ono što kažu: tko visoko leti duboko padne....tako sam i ja...vjerovala, željela...a osim boli što sam dobila....seli se mojim tijelom, nikako da se nastani na jednom mjestu da se sprijateljimo i probamo dalje zajendo...tijelo bez snage..volje...umaram se...ne znam ni sama koliko puta na dan mi i koraci zadaju bolove...a onda se preseli u leđa...i razaraju kao atomska bomba....prsti...naotiču mi ruke...zapravo ništa lijepoga i dobroga u mojem životu..baš pustinja isčekivanja u kojoj ništa ne raste....i čekam tako poraz svoje želje, svojih nada....i sve česšče mi je krevet najbolji prijatelj...snagom volje se još pokrećem...hodam, radim svakodnevne stvari...a kako i kome objasniti taj bol koji mi se naselio u tijelu, a i duši...kad takneš kosu a bol ti prereže kožu glave...
a duša....zašto i kome od svojih bližnjih da išta više objašnjavam...umraju me svojim sebičnim razmišljanjima, svojim očekivanjima da su njihove zvijezde najsjajnije....a moja tamni....zašto da ikome više u svojem životu i svojoj blizini pružim i najmanji osmijeh....nemam snage za sebe a kamoli za sve njih oko sebe...koji samo očekuju razumijevanje, brigu, ljubav...samo da ovo sve prođe...neka nastane mir u duši mojoj....vječita tišina....
upozorili su me da će biti teško, ali nisam znala da će biti ovako teško...kao da mi svaki dan netko lomi neku drugu kost, košćicu u tijelu....nije vrijedno...baš nije vrijedno tih bačenih novaca...i duga koji mi je ostao da vratim...a što ako otidjem...i ne mogu to onda ispuniti...milioni pitanja u mojoj glavi..a niti jedan blagonaklonal...niti milimetar želje da više razumijem bilo koga....sebičnost mi se uvlači u dušu...svi me guše...svojim očekivanjima....kažu pa ti uopće ne izgledaš bolesna...gdje su isti ti ljudi bili kad mi kosa padala, kad sam dušu ostavljala u školjki grleći je bezbroj puta na dan....gdje su kad se osječam umorna....kad mi treba pomoć a ne znam je niti izraziti....ni zatražiti....jer svima je logika....MA ONA JE SNAŽNA, MOŽE ONA TO...a tko vidi da sam se davno davno slomila na milione komadića...i da nema više toga super ljepila koje može moje izlomljene djelove više spojiti....jer ti dijelovi više ne postoje...nestali su kao što sam nestajala i JA, ona stara JA....odletjeli sa pticama koje se nikada neće vratiti jer skrenule su sa puta i zalutale...kao što sam ja zalutala u ovome svijetu...ima li ikoga tko to može shvatiti...dati ruku podrške bez imalo zadrške, sebičnosti....svojih prokletih vlastitih interesa da se izvuče još iz mene to malo snage koja mi je preostala.....
a duša....zašto i kome od svojih bližnjih da išta više objašnjavam...umraju me svojim sebičnim razmišljanjima, svojim očekivanjima da su njihove zvijezde najsjajnije....a moja tamni....zašto da ikome više u svojem životu i svojoj blizini pružim i najmanji osmijeh....nemam snage za sebe a kamoli za sve njih oko sebe...koji samo očekuju razumijevanje, brigu, ljubav...samo da ovo sve prođe...neka nastane mir u duši mojoj....vječita tišina....
upozorili su me da će biti teško, ali nisam znala da će biti ovako teško...kao da mi svaki dan netko lomi neku drugu kost, košćicu u tijelu....nije vrijedno...baš nije vrijedno tih bačenih novaca...i duga koji mi je ostao da vratim...a što ako otidjem...i ne mogu to onda ispuniti...milioni pitanja u mojoj glavi..a niti jedan blagonaklonal...niti milimetar želje da više razumijem bilo koga....sebičnost mi se uvlači u dušu...svi me guše...svojim očekivanjima....kažu pa ti uopće ne izgledaš bolesna...gdje su isti ti ljudi bili kad mi kosa padala, kad sam dušu ostavljala u školjki grleći je bezbroj puta na dan....gdje su kad se osječam umorna....kad mi treba pomoć a ne znam je niti izraziti....ni zatražiti....jer svima je logika....MA ONA JE SNAŽNA, MOŽE ONA TO...a tko vidi da sam se davno davno slomila na milione komadića...i da nema više toga super ljepila koje može moje izlomljene djelove više spojiti....jer ti dijelovi više ne postoje...nestali su kao što sam nestajala i JA, ona stara JA....odletjeli sa pticama koje se nikada neće vratiti jer skrenule su sa puta i zalutale...kao što sam ja zalutala u ovome svijetu...ima li ikoga tko to može shvatiti...dati ruku podrške bez imalo zadrške, sebičnosti....svojih prokletih vlastitih interesa da se izvuče još iz mene to malo snage koja mi je preostala.....
