eto me ponovno u Zagrebu, put bio tako tako..više naporan nego uspješan....i umorna sam....onako iznutra...izvana...u kostima..u glavi....sve neki uragan glavom vije....valjda po uzoru na uragane u Americi...baš sam danas razgovarala sa jednim starim prijateljem...još iz srednje škole...dao mu moj sin moj broj mobitela...i pričali smo skoro više od pol mojeg puta ...prisjetili se tako školskih dana...nestašluka...zlobe male i velike....i podsjetio me na jedan moj junački podvig....ubacila sam profesorici iz biologije mrtvog malog sivog mišeka....ja...JA KOJA SE BOJIM MIŠEVA...što mi je bilo..gdje mi je pamet nestala..samo znam da sam skoro izbačena iz škole...i da nisam razrednici bila ljubimica danas bih se pisala NKV....bogme ubili bi me starci doma....i tako bilo je još milion takvih dogodovština u našim životima..sječate li se vi svojih....dugo dugo ih se nisam sjetila..i sad razmišljam kako smo bili bezbrižna mladež..bez novaca...bez autiju..ali uvijek je netko u društvu imao gitaru preko ramena...sjedili u parkiću..pjevali..smijali se..zadirkivali...i kad to danas pričam svojem sinu bogme me čudno gleda..kaže da nije ni čudo što smo danas onda takvi ispali...kako smo mogli živjeti bez kompjutora....a onda sam izvadila par pisama koja sam kao cura dobila..ljubavnih naravno...rukom pisanih...izblijedelih i pokazala mu...a moje dijete u šoku.....jer to danas ide ovako ..upravo ovako kako ja tipkam....i rastužilo me što više nema tih rukom pisanih uspomena....nego sve spremam u neke foldere na lap topu....ne mogu to primiti rukom....prisjetiti se trenutaka...sve je nekako umrlo...a mi kao teške pubertetlije stajali pred Zvečkom..pred Kavezom....dijelilo se piće jedno na nas par...cigarete su uvijek bila zajedničke...pješačili smo kući jer nije bilo novaca za taksi po noći nakon diskača....ma bilo je to vrijeme..baš vrijeme onako....mmmmm....a sad uspomene....ali lijepe...baš mi taj razgovor nekako podigao raspoloženje....on dolazi drugi tjedan...inače je postao neka faca u Slavonskom brodu..neki strašni striček inspektor..pa smo se nas par iz srednje škole dogovorili da se obavezno nađemo.....i priznajem....baš mi onako zaigralo srce...od neke čudne miline....vratiti se na koji tren..sat, dva u mladost...kad je sve bilo okupano suncem i pjesmom čak i po najvećem pljusku....znali smo ispred mojeg nebodera onako sklupčani biti na klupici tijelima štiteći gitaristu kiše i pjevušiti ....onako u pol glasa..a volim pjevati..baš volim...i kaže taj prijatelj da već godinama nije taknuo gitaru ali da će je ponijeti...pa ćemo lijepo do nekog planinarskog doma na Sljemenu...jer tamo ama baš nikad policija nije došla radi galame....ima tu svega sad u meni...i veselja, i radosti jer ću opet drage ljude vidjeti....godišnjice mature više ne slavimo...otkako je rat počeo...od tada se nismo vidjeli...možda onako usput nekoga si sretnem...ali nisu ostavili traga...a opet ima i neke sjete u meni jer bili smo ekipa....i kako nas je to život rastavio a kleli smo se na doživotno prijateljstvo....pa...što da kažem više...veselje i sjeta..ali da će biti priče i smijeha...biti će...a i raznježio me onako pošteno...pitao me da li još uvijek pjevam od Kemala Montena pjesmu : Nije htjela bez odijela....zapamtio je....
..i onao iskreno....jedva...jedva čekam da dodje..a dolazi taman pred moj rodjendan...tako da će biti veselo i nezaboravno....neki ljudi čak i nakon tolikih godina ulete u vaš život kao da nikada nisu ni otišli..kao da nikada nisam ni ja otišla..i i feel good.....
..i onao iskreno....jedva...jedva čekam da dodje..a dolazi taman pred moj rodjendan...tako da će biti veselo i nezaboravno....neki ljudi čak i nakon tolikih godina ulete u vaš život kao da nikada nisu ni otišli..kao da nikada nisam ni ja otišla..i i feel good.....
baš pasuje ova muzika, reči, i tvoje reči u ovo rano,rano jutro...dok tišina svega oko mene odzvanja ..sama sa sobom i sobom u sebi...hahaha kao puž nosim sve svoje sa sobom....i smešim se.... 
