Dijete u nama je nadam se još uvijek živo....nismo ga valjda zaboravili u nekim davnim prošlim danima....
Sjetite li se ponekada kako smo bez imalo straha ulijetali u nove avanture...smišljali nepodoštine...i budili se sa osmijehom na licu i isčekivanjem što će nam donijeti novi dan...svaki dan otkrivali neka tajne galakcije našeg svijeta.....obasjanog suncem....noći okupane zvijezdama....
i osmijeh...i blistavilo očekivanja u očima....i osmijeh.......osmijeh....glasan zarazan smijeh naših dana....
Ima li to nestašno raskuštrano dijete još uvijek mjesto u našem životu???