Svaki napor ka probuđenju ima svoju vrijednost, ali da bi potpuno razumjeli sebe, naš put ka samorealizaciji ne smije da bude štur i siromašan, sa samo jednom ili dvije dimenzije. On ne bi trebao da bude isključivo emocionalan ili samo misaon, voljnog ili energetskog tipa, nego potpun, totalan napor.
Rad na sebi dobija svoj najveći smisao tek kad obuhvati sve slojeve ljudskog bića: i razum i srce i volju i, konačno, svjesnost. Kad je rast potpun, unutrašnje bogatstvo razotkriva se u punom sjaju i oplemenjuje sve situacije, relacije i slojeve postojanja s kojima dođe u dodir.
Ali istinski rad na sebi ne mogu, ako hoću da se precizno izražavam, nazvati radom – specifičnost je u pristupu. Rad na sebi je igra na sebi. Na primjer, dokle god ne naučiš neki ples, ti učiš korake, sinhronizuješ kretnje ruku i nogu, pokušavaš i griješiš, griješiš pa opet pokušavaš. Ulažeš veliki trud, danonoćno se zalažeš, učeći valcer ili tango. Tek kada u potpunosti ovladaš svim pokretima, rad iščezava i igra može da počne.
Slično je i sa unutrašnjom igrom. Ne poznavajući zakonitosti duhovnog napretka, čovjek se upinje da savlada sve principe, ali kad ih jednom nauči, rad na sebi postaje igra. Zbog toga i kažemo da je u početku rad na sebi prosto užasan. Kasnije, nakon uvida, igra je stvarno užasno prosta.
Još nešto – obično se misli da je duhovnost određena nekim činom, i to činom koji je po opštim mjerilima poseban i svet. Ta je akcija nešto što je, na prvi pogled, iznad svakodnevnih dešavanja. Takvi i slični kriterijumi nemaju nikakve veze sa duhovnošću. Autentična, duhovnost zavisi od činioca, nikada od čina. Kada je činilac nesvjestan, on pogrešnim imenovanjem čina, kao i samim činom, pripisuje sebi nepostojeću vrijednost.
/preuzeto sa interneta/
Rad na sebi dobija svoj najveći smisao tek kad obuhvati sve slojeve ljudskog bića: i razum i srce i volju i, konačno, svjesnost. Kad je rast potpun, unutrašnje bogatstvo razotkriva se u punom sjaju i oplemenjuje sve situacije, relacije i slojeve postojanja s kojima dođe u dodir.
Ali istinski rad na sebi ne mogu, ako hoću da se precizno izražavam, nazvati radom – specifičnost je u pristupu. Rad na sebi je igra na sebi. Na primjer, dokle god ne naučiš neki ples, ti učiš korake, sinhronizuješ kretnje ruku i nogu, pokušavaš i griješiš, griješiš pa opet pokušavaš. Ulažeš veliki trud, danonoćno se zalažeš, učeći valcer ili tango. Tek kada u potpunosti ovladaš svim pokretima, rad iščezava i igra može da počne.
Slično je i sa unutrašnjom igrom. Ne poznavajući zakonitosti duhovnog napretka, čovjek se upinje da savlada sve principe, ali kad ih jednom nauči, rad na sebi postaje igra. Zbog toga i kažemo da je u početku rad na sebi prosto užasan. Kasnije, nakon uvida, igra je stvarno užasno prosta.
Još nešto – obično se misli da je duhovnost određena nekim činom, i to činom koji je po opštim mjerilima poseban i svet. Ta je akcija nešto što je, na prvi pogled, iznad svakodnevnih dešavanja. Takvi i slični kriterijumi nemaju nikakve veze sa duhovnošću. Autentična, duhovnost zavisi od činioca, nikada od čina. Kada je činilac nesvjestan, on pogrešnim imenovanjem čina, kao i samim činom, pripisuje sebi nepostojeću vrijednost.
/preuzeto sa interneta/