U početku je zaključavanje i izolovanje od starog društva lek izbora, dok organizam ne prevaziđe tkz. fizičku zavisnost...

Nakon toga dolzi lečenje psihičke zavisnosti kada pomaže rad...
Zapravo,da. Izgube cilj. Ne veruju ni u sta i nikome. Ne zele nista,ne zele pomoc. Hoce da ih ceo fu*king svet ostavi na miru,da provedu vecnost u misjoj rupi. Misle da ne vredi,raditi da bi se skupilo sredstava za porodicu. Misle da je glupo raditi bilo sta da bi se nesto postiglo,jer za njih nista nema vrednost osim droge,koja im pokazuje PRAVI svet.
I veruj mi,varas se. Fizicki rad je MNOGO dobra stvar. Ja se posvadjam sa ocem do tacke kljucanja. Dodje mi da ga ubijem nozem u kuhinji. Onda odem u plastenik koji imam iz kuce i pocnem da se bakcem oko paradajza. Posle toga kao da se nista nije desilo. Sedim sa caletom i pijemo pivo dok gledamo tenis.
Na ovo ću odgovoriti primerom iz moje porodice.
Već sam o tome pričala na jednoj staroj temi na Kultnim, koja se zvala "Od droge do Boga".
Dakle, reč je o heroinskom zavisniku sa 8 godina narkomanskog staža.
U periodu od kad datira ova priča nije bilo ugradnje blokatora; lečenje se sprovodilo metadonskim terapijama (kućnim), i lekom "Heptanon" , ili zatvaranjem u neuropsihijatrijske ustanove gde se pribegavalo "skidanjem na suvo" i, neretko, batinama.
Član moje porodice nije imao ni najmanju želju za izlečenjem. Smatrao je da je to njegov život, karma ... i da smo svi mi ludi što ga uopšte tretiramo kao bolesnog. Imao je nekoliko apstinencijalnih kriza: jedanput mu je stalo srce, drugi put je došlo do teških opekotina jer je, u groznici, legao u kadu punu vrele vode (gde se i onesvestio).
Na svaki nagoveštaj krize, bivao je izuzetno agresivan.
Onda je pristao da se leči, ali se svako lečenje završavalo neuspehom.
Ali, jednog dana je izvršena velika racija ... pohapšeni su glavni dileri, među kojima je bilo i njegovih snabdevača. Ostao je bez droge, iskrizirao i otputovao van grada, u jedno malo mesto, kod prijatelja, gde je proveo mesec i kusur dana u potpuno drugom ambijentu i u drugačijem društvu.
Od tada je prošlo 24 godine. Danas ima porodicu i radi.
Nerado se seća vremena svoje zavisnosti, i ne voli da priča o tome.
Kada sam ga jednom upitala zašto i kako se desilo da prekine, rekao je: "Zaboravio sam da se može živeti bez heroina. Kao da sam sve vreme bio u snu, pa sam se iznenada probudio."
Po meni, ključni momenat je bio kada je ostao sam, bez dotadašnjeg društva, bez snabdevača, i kada je promenio sredinu.