Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 78.544
Ne možemo ni razumeti smisao Hristove žrtve, bez pravilnog razumevanja samog hrišćanskog pojma žrtve .
Uobičajena je sholastička ideja koja žrtvu vidi i definiše samo u pojmovima iskupljenja i pokajanja, kao nešto krvavo kojim se zadovoljava nekavav božanski gnev ili kosmička pravda, kao nekakav pravni posao, zahtevano zadovoljenje, obavezu tvorevine ka Tvorcu, radi ispunjavanja nekakve objektivno postojeće nužnosti.
To je potpuno pogrešno.
Čini mi se da nam latinski izraz "sacrificium" (koji se sastoji od dve reči "svet" i "činiti) daje prilično dobar nagoveštaj pravog značenja žrtve, učiniti svetim.
U tom smislu, žrtvovanje jeste prirodno kretanje samog života, sama naša ontologija, jer je Bog nas i stvorio da budemo sveti, sudelujući u Njegovoj svetosti.
U ideju zajednice Boga i čoveka, postavlja se vrlo opravdano pitanje: koji je čovekov udeo, tj. kako čovek ispunjava svoju ulogu? Za odgovor na tako nešto moramo se vratiti na priču o Stvaranju i Padu i mestu hrane u tome. U Postanju, vidimo da je čovek stvoren kao gladno biće, duhovno, ali ujedno i materijalno biće, zbog čega je Bog i stvorio svet, kao hranu njemu. Glad je zavisnost čoveka od tvorevine i ta čovekova zavisnost jeste objektivno ropstvo. I tu nema dileme.
I ako je Bog Tvorac i Gospodar, a mi po ovom odnosu samo robovi, šta to Bog može dobiti od nas od sveta i u svetu gde, ionako, već sve zavisi od Njega.
Upravo ovde projavljuju su: 1) žrtva i 2) sveštenosluženje. Žrtvom i sveštenosluženjem čovek može da tu objektivno uslovljenu zavisnost, transformiše tj. preobrazi u novi odnos: on može reći "hvala". U trenutku u kojem takvo biće, poput čoveka, može zahvaliti Bogu za svoj život i hranu, on je oslobođen. Žrtva i blagodarenje OSLOBAĐAJU. I u krajnjoj liniji, našem viđenju konačnosti, tj. eshatologiji, oslobađaju i od te fizičke zavisnosti. Glavno i centralno mesto u Crkvi, tj. svetu tajnu Crkve upravo čini Evharistija (tj. Blagodarenje)
Pad, tj. prvobitni greh, u tom smislu, jeste gubitak želje čoveka da bude sveštenoslužitelj, da odbije to jasno i očigledno saznanje, gnozu tj. znanje o stvarnosti sopstvenog života i sveta u kojem postoji.
TO odbijanje vodi ka onom što je suprotno žrtvovanju, a to je konzumerizam, tj. biti puki korisnik dobara, odnosno shvatanje i smatranje čoveka da jesti i piti predstavljaju njegova prava ("sve pripada meni i ja to treba i imam pravo da uzmem"), a što je zaista istinsko, ontološko ropstvo, porobljenost bića, jer se tim svim "pravima" ne nazire kraj. U stvari, nazire se i njihovo konačno odredište jeste "pravo" u vidu težnje da se bude Bog, postane poput Boga, ali van Boga. Kod Dostojevskog, to se manifestuje tako što glavni junak svesno učini samoubistvo, jer je to akt kranje i konačne slobode, pogrešno upotrebljene.
Šta je to što se očituje u žrtvi?
Blagodarenje, zajedničarenje, odricanje, davanje i primanje, preobražaj.
I sve te "elemente" žrtvovanja možemo uočiti i onim najosnovnijim pojavnim oblicima žrtve, ono nuđenje hrane, kroz koje se može nazreti to istinsko značenje žrtve.
"Davanje hrane Bogu" kao žrtva (a tu spada i liturgijski hleb i vino) jeste čin kojim mi priznajemo da svet nije naš sam po sebi, da mi nismo titularni vlasnici, već da nam svet i sve u njemu darovano, radi našeg opstanka, ali i radi uzlaska u naš osnovni priziv, a to je život i bivstvovanje u Bogu.
Ako u običnom životu, hleb i vino se pretvaraju u kalorije, fizičku energiju, naše telo i krv, koja nam održava život, utoliko i Bog, prihvatajući naš prinos hleba i vina, pretvara liturgijski hleb u Telo i Krv njegovog Sina, čijim uzimanjem mi učestvujemo (pričastvujemo, pa otuda i "pričešće") u večnom životu koji nam je darovan.
Dajući Bogu deo nečega što nam je bitno (hranu), tj. odričući se dela onoga što nam je potrebno za život, mi Bogu uzvraćamo tom žrtvenom ljubavlju zahvalnost što i on Svoj život nije zadržao samo za Sebe, već je priveo svet i sva bića u postojanje zbog i za pravi i istinski Život.
Eto... Ako pomogne kao osnova za razumevanje..
Uobičajena je sholastička ideja koja žrtvu vidi i definiše samo u pojmovima iskupljenja i pokajanja, kao nešto krvavo kojim se zadovoljava nekavav božanski gnev ili kosmička pravda, kao nekakav pravni posao, zahtevano zadovoljenje, obavezu tvorevine ka Tvorcu, radi ispunjavanja nekakve objektivno postojeće nužnosti.
To je potpuno pogrešno.
Čini mi se da nam latinski izraz "sacrificium" (koji se sastoji od dve reči "svet" i "činiti) daje prilično dobar nagoveštaj pravog značenja žrtve, učiniti svetim.
U tom smislu, žrtvovanje jeste prirodno kretanje samog života, sama naša ontologija, jer je Bog nas i stvorio da budemo sveti, sudelujući u Njegovoj svetosti.
U ideju zajednice Boga i čoveka, postavlja se vrlo opravdano pitanje: koji je čovekov udeo, tj. kako čovek ispunjava svoju ulogu? Za odgovor na tako nešto moramo se vratiti na priču o Stvaranju i Padu i mestu hrane u tome. U Postanju, vidimo da je čovek stvoren kao gladno biće, duhovno, ali ujedno i materijalno biće, zbog čega je Bog i stvorio svet, kao hranu njemu. Glad je zavisnost čoveka od tvorevine i ta čovekova zavisnost jeste objektivno ropstvo. I tu nema dileme.
I ako je Bog Tvorac i Gospodar, a mi po ovom odnosu samo robovi, šta to Bog može dobiti od nas od sveta i u svetu gde, ionako, već sve zavisi od Njega.
Upravo ovde projavljuju su: 1) žrtva i 2) sveštenosluženje. Žrtvom i sveštenosluženjem čovek može da tu objektivno uslovljenu zavisnost, transformiše tj. preobrazi u novi odnos: on može reći "hvala". U trenutku u kojem takvo biće, poput čoveka, može zahvaliti Bogu za svoj život i hranu, on je oslobođen. Žrtva i blagodarenje OSLOBAĐAJU. I u krajnjoj liniji, našem viđenju konačnosti, tj. eshatologiji, oslobađaju i od te fizičke zavisnosti. Glavno i centralno mesto u Crkvi, tj. svetu tajnu Crkve upravo čini Evharistija (tj. Blagodarenje)
Pad, tj. prvobitni greh, u tom smislu, jeste gubitak želje čoveka da bude sveštenoslužitelj, da odbije to jasno i očigledno saznanje, gnozu tj. znanje o stvarnosti sopstvenog života i sveta u kojem postoji.
TO odbijanje vodi ka onom što je suprotno žrtvovanju, a to je konzumerizam, tj. biti puki korisnik dobara, odnosno shvatanje i smatranje čoveka da jesti i piti predstavljaju njegova prava ("sve pripada meni i ja to treba i imam pravo da uzmem"), a što je zaista istinsko, ontološko ropstvo, porobljenost bića, jer se tim svim "pravima" ne nazire kraj. U stvari, nazire se i njihovo konačno odredište jeste "pravo" u vidu težnje da se bude Bog, postane poput Boga, ali van Boga. Kod Dostojevskog, to se manifestuje tako što glavni junak svesno učini samoubistvo, jer je to akt kranje i konačne slobode, pogrešno upotrebljene.
Šta je to što se očituje u žrtvi?
Blagodarenje, zajedničarenje, odricanje, davanje i primanje, preobražaj.
I sve te "elemente" žrtvovanja možemo uočiti i onim najosnovnijim pojavnim oblicima žrtve, ono nuđenje hrane, kroz koje se može nazreti to istinsko značenje žrtve.
"Davanje hrane Bogu" kao žrtva (a tu spada i liturgijski hleb i vino) jeste čin kojim mi priznajemo da svet nije naš sam po sebi, da mi nismo titularni vlasnici, već da nam svet i sve u njemu darovano, radi našeg opstanka, ali i radi uzlaska u naš osnovni priziv, a to je život i bivstvovanje u Bogu.
Ako u običnom životu, hleb i vino se pretvaraju u kalorije, fizičku energiju, naše telo i krv, koja nam održava život, utoliko i Bog, prihvatajući naš prinos hleba i vina, pretvara liturgijski hleb u Telo i Krv njegovog Sina, čijim uzimanjem mi učestvujemo (pričastvujemo, pa otuda i "pričešće") u večnom životu koji nam je darovan.
Dajući Bogu deo nečega što nam je bitno (hranu), tj. odričući se dela onoga što nam je potrebno za život, mi Bogu uzvraćamo tom žrtvenom ljubavlju zahvalnost što i on Svoj život nije zadržao samo za Sebe, već je priveo svet i sva bića u postojanje zbog i za pravi i istinski Život.
Eto... Ako pomogne kao osnova za razumevanje..
Poslednja izmena: