Žrtva

Dе Sisti

Stara legenda
Poruka
78.544
Ne možemo ni razumeti smisao Hristove žrtve, bez pravilnog razumevanja samog hrišćanskog pojma žrtve .
Uobičajena je sholastička ideja koja žrtvu vidi i definiše samo u pojmovima iskupljenja i pokajanja, kao nešto krvavo kojim se zadovoljava nekavav božanski gnev ili kosmička pravda, kao nekakav pravni posao, zahtevano zadovoljenje, obavezu tvorevine ka Tvorcu, radi ispunjavanja nekakve objektivno postojeće nužnosti.

To je potpuno pogrešno.

Čini mi se da nam latinski izraz "sacrificium" (koji se sastoji od dve reči "svet" i "činiti) daje prilično dobar nagoveštaj pravog značenja žrtve, učiniti svetim.
U tom smislu, žrtvovanje jeste prirodno kretanje samog života, sama naša ontologija, jer je Bog nas i stvorio da budemo sveti, sudelujući u Njegovoj svetosti.

U ideju zajednice Boga i čoveka, postavlja se vrlo opravdano pitanje: koji je čovekov udeo, tj. kako čovek ispunjava svoju ulogu? Za odgovor na tako nešto moramo se vratiti na priču o Stvaranju i Padu i mestu hrane u tome. U Postanju, vidimo da je čovek stvoren kao gladno biće, duhovno, ali ujedno i materijalno biće, zbog čega je Bog i stvorio svet, kao hranu njemu. Glad je zavisnost čoveka od tvorevine i ta čovekova zavisnost jeste objektivno ropstvo. I tu nema dileme.
I ako je Bog Tvorac i Gospodar, a mi po ovom odnosu samo robovi, šta to Bog može dobiti od nas od sveta i u svetu gde, ionako, već sve zavisi od Njega.
Upravo ovde projavljuju su: 1) žrtva i 2) sveštenosluženje. Žrtvom i sveštenosluženjem čovek može da tu objektivno uslovljenu zavisnost, transformiše tj. preobrazi u novi odnos: on može reći "hvala". U trenutku u kojem takvo biće, poput čoveka, može zahvaliti Bogu za svoj život i hranu, on je oslobođen. Žrtva i blagodarenje OSLOBAĐAJU. I u krajnjoj liniji, našem viđenju konačnosti, tj. eshatologiji, oslobađaju i od te fizičke zavisnosti. Glavno i centralno mesto u Crkvi, tj. svetu tajnu Crkve upravo čini Evharistija (tj. Blagodarenje)

Pad, tj. prvobitni greh, u tom smislu, jeste gubitak želje čoveka da bude sveštenoslužitelj, da odbije to jasno i očigledno saznanje, gnozu tj. znanje o stvarnosti sopstvenog života i sveta u kojem postoji.
TO odbijanje vodi ka onom što je suprotno žrtvovanju, a to je konzumerizam, tj. biti puki korisnik dobara, odnosno shvatanje i smatranje čoveka da jesti i piti predstavljaju njegova prava ("sve pripada meni i ja to treba i imam pravo da uzmem"), a što je zaista istinsko, ontološko ropstvo, porobljenost bića, jer se tim svim "pravima" ne nazire kraj. U stvari, nazire se i njihovo konačno odredište jeste "pravo" u vidu težnje da se bude Bog, postane poput Boga, ali van Boga. Kod Dostojevskog, to se manifestuje tako što glavni junak svesno učini samoubistvo, jer je to akt kranje i konačne slobode, pogrešno upotrebljene.

Šta je to što se očituje u žrtvi?
Blagodarenje, zajedničarenje, odricanje, davanje i primanje, preobražaj.
I sve te "elemente" žrtvovanja možemo uočiti i onim najosnovnijim pojavnim oblicima žrtve, ono nuđenje hrane, kroz koje se može nazreti to istinsko značenje žrtve.

"Davanje hrane Bogu" kao žrtva (a tu spada i liturgijski hleb i vino) jeste čin kojim mi priznajemo da svet nije naš sam po sebi, da mi nismo titularni vlasnici, već da nam svet i sve u njemu darovano, radi našeg opstanka, ali i radi uzlaska u naš osnovni priziv, a to je život i bivstvovanje u Bogu.

Ako u običnom životu, hleb i vino se pretvaraju u kalorije, fizičku energiju, naše telo i krv, koja nam održava život, utoliko i Bog, prihvatajući naš prinos hleba i vina, pretvara liturgijski hleb u Telo i Krv njegovog Sina, čijim uzimanjem mi učestvujemo (pričastvujemo, pa otuda i "pričešće") u večnom životu koji nam je darovan.

Dajući Bogu deo nečega što nam je bitno (hranu), tj. odričući se dela onoga što nam je potrebno za život, mi Bogu uzvraćamo tom žrtvenom ljubavlju zahvalnost što i on Svoj život nije zadržao samo za Sebe, već je priveo svet i sva bića u postojanje zbog i za pravi i istinski Život.

Eto... Ako pomogne kao osnova za razumevanje..
 
Poslednja izmena:
Izdvojio sam kao posebnu temu, jer se takva uobličila unutar New Age teme.
Dobro, neka to bude uvod u kome su pojmovi objašnjeni.
Kako to može da se primeni na Hristovu smrt?

Ukratko:
- Hristova smrt nije nikakvo zadovoljenje razgnevljenog Oca, tj. nije plaćanje zaslužene kazne za Adamov greh
- Hristovo delo jeste da uradi ono šta je Adam bio pozvan, a propustio da uradi: da zna Boga, bude s Njim i sve stvoreno k Njemu privede u oboženje.
- Zlo, naraslo tokom milenijuma ljudskog postojanja, dovelo je do toga da se Hristovo delo nije moglo dovršiti na drugi način do Njegovim raspećem na Krstu.
 
Poslednja izmena:
Imam pitanje koje ne razumem.
U Bibliji Isus je rođen pre svake tvari. Znači pre nastanka sveta. Isus (sin) se javlja tek nakon 4 hiljade g. po Biblijijskom proračunu da bi ispravio greh Adamov.
Da Adam nije pogrešio da li bi sin (Isus) bio potreban?
 
Imam pitanje koje ne razumem.
U Bibliji Isus je rođen pre svake tvari. Znači pre nastanka sveta. Isus (sin) se javlja tek nakon 4 hiljade g. po Biblijijskom proračunu da bi ispravio greh Adamov.
Da Adam nije pogrešio da li bi sin (Isus) bio potreban?

Dobro pitanje. Postavicu ti odgovor ovako sa izvinjenjem na poduzem tekstu:

Син Божији се, дакле, очовечио да би човеку изнова даровао оно због чега га је и створио: створио га је, наиме, по својему образу (икони, слици) умственог и самовласног, и по подобију (прилици) у односно савршеног у врлинама, колико је то доступно човековој природи; јер врлине су као какви признаци божанске природе: безбрижност и неодвојивост Његове пажње и целовитост, те доброта, премудрост, праведност, и слобода од чињења сваког зла. Поставивши, дакле, човека у заједницу са собом – јер створио га је за нетрулежност[1] – кроз заједницу са собом га је узвео до непропадивости. Међутим, пошто смо преступом божанске заповести избледели и затамнели карактеристике божанског образа, те пошто смо допавши зла лишени божанске заједнице -Јер какву заједницу има светлост с тамом?[2] – и обревши се изван живота, потпали смо под погубност смрти. Но пошто нам је предао оно што је узвишеније и пошто то нисмо очували, Он постаје причастник онога што је ниже, односно постаје причастник наше човечанске природе, да би собом и у себи обновио што je по Његовом образу и подобију, те да би нас поучио врлинском животу и да би собом учинио животни пут лаким за нас, и да би нас кроз нашу заједницу са животом ослободио од пропадивости постајући првина[3] нашега васкрсења; да би обновио бескористан и сатрвен сасуд човечанског тела, те да би нас избавио од тираније ђаволске призивајући нас ка богопознању, и да би нас укрепио и поучио како да трпљењем и смирењем надвладамо тиранина.
Ишчезла је, дакле, демонска религија, творевина је освећена божанском крвљу, олтари и храмови идолски су разрушени; богопознање је усађено у срца људска; поштује се једносуштна Тројица, нестворено божанство, један истинити Бог, Творац свега и Господ. Добродетељи су заживеле, нада на васкрсење дарована је Христовим васкрсењем, демони су у страху од људи које су некад имали у својој власти, а што је чудесно, да је све то остварено Крстом (распећем) и страдањима и крсном смрћу. По целој земљи проповедано је Јеванђеље богопознања, и то не побеђујући противнике ратом и оружјем и војскама, него су малобројни сиромаси, неуки писму, прогоњени, злостављани, убијани, проповедајући Распетога на крсту и умрлога надвладали мудре и силне: јер пратила их је свемогућа сила Распетога. Смрт, која је некада била застрашујућа, сада је поражена, и сада је она, која је била ужасна и мрска, људима дража од живота. To су достигнућа доласка Христовог, то су знамења Његове силе................

https://svetosavlje.org/tacno-izlozenje-pravoslavne-vere/78/
 
Slobodna volja kao svrha života čoveka?
Ne jer Bog kao neki uvrnuti profesor na dežurstvu želi da popadamo svi na nekom velikom testu , već jer je slobodna volja nešto što je odlika čoveka određena samo za njega i što čak i naši rođeni roditelji često osporavaju-ni oni nisu u stanju da nam je daju uz svu ljubav i požrtvovanje kao naši roditelji, nego nam je daje Bog i niko više.
Slobodnu volju nekad izražavaju i životinje, ali mestimično, pa sve na očigled kamere kojom bi se to prenelo mnogim ljudima da vide i nešto nauče. Why? :navodnik:
Iskreno, baš večeras sam malo razmišljala na temu šerijata u Islamu i kapirala na kratko da je to možda dobro obzirom da mi se u njihovim zemljama nije desilo ništa što samo može ovde negde kod nas za 7-8 godina življenja.
To me je ipak samo uputilo protiv one tvrdnje da možda verujemo u istog Boga.
Što se tiče žrtve našeg Isusa... suza ovde, suza onde... kad se skupi, plakala sam za Njim više nego za svim najrođenijima. Važila sam za osobu koja ne plače često dok nisam podošla svojoj veri.
Otkako mi je lako zaplakati, lako mi je i živeti.
 
već jer je slobodna volja nešto što je odlika čoveka određena samo za njega i što čak i naši rođeni roditelji često osporavaju-ni oni nisu u stanju da nam je daju uz svu ljubav i požrtvovanje kao naši roditelji, nego nam je daje Bog i niko više.
Ne daje nam ni Bog...u očenašu fino stoji da trebamo izmoliti volju njegovu jer ona je dostupna samo na nebu.
 
Pa, dobro, zapovesti su kao neki kućni savet i uslovi reda i mira?
Živiš tu, prljaš, čistiš, radiš svoje, širiš se... mora se znati neki red.
Stanodavac jasno napiše pravila,i ti ih poštuješ jer tu
želiš da živiš, a Bog mora da se dovija da mu ispoštujemo zapovesti koje su samo uput kako biti taj ČOVEK.
Bog Isus postrada da te zapovesti pojasni, i odjednom čoveku nije jasno zašto da ih poštuje...
Jedino što iz vere može da me istera je upravo ta sumnja oko žrtve, toliko nezaslužene, toliko nepojmljive... i nakon toliko vremena.
Izgradiše ljudi sve, samo ne tog datog čoveka po Bogu koji je jasan i ničim moguće osporen!
 
Stanovišta sam da je Bog sveznajući, svevideći... ako je tako onda je isplanirano sve od samog početka. Ili možda ja preuveličavam moći Boga.

Pričali smo već o tome.
Da uštedim napor, repostovaću par relevantnih poruka
Treća sreća citat, Sale i @InternetExplorer
@Jovan Prezviter :)



Niti Božije sveznanje ograničava i ruši našu slobodnu volju, niti naša slobodna volja ograničava Božije sveznanje.
Bog sve zna, zato što zna šta ćemo mi svojom voljom učiniti.
A zna, ne zato što nas je naterao da to uradimo, nego zato što je Očevidac onoga što radimo.
To što on zna šta ćemo mi učiniti, nije nužnost koja nama nameće da to činimo.
On, ne samo da neće da naruši našu volju, već zapravo ne može da naruši našu slobodnu volju.
Bog je izvan, tačnije iznad vremena i prostora.
On nije ograničen vremenom kao mi.
Iz njegove perspektive, ono što se na zemlji događa sada, što se dogodilo pre, što će se dogoditi kasnije, za njega je sve večno SADA, večno aktualno.
I to znanje, Bog poseduje još i pre nego što je išta od bića priveo u postojanje.
Sva naša dela, Bog je još tada video, zato što je prisutan u svakom trenutku vremena.
Sva naša dela On je "uračunao" u Svoj plan stvaranja sveta.
I sve dobro što činimo, Bog je to znao da ćemo činiti.
I čineći dobro, mi ispunjavamo ono za šta je nas, svakog od nas pojedinačno, Bog video još kada je rekao "Nega bude svetlost".

I sad, potpuno logično se postavlja pitanje: ako je Bog sve to video i znao, zašto je u postojanje priveo bića koja su se okrenula zlu?
I pitanje je sasvim na mestu.
Jer, zar tim bićima nije bilo bolje da uopšte ne uđu u postojanje, nego da uđu, pa da se posle muče?
Zar to nije promašaj?
Na to pitanje nije lako dati odgovor.
A da bi se pokušalo nazreti, mora se u perspektivu odgovora ubaciti činjenica da je na krstu stradao Bog.
I tom smislu, moj neki odgovor na pitanje sa početka ovog pasusa kreće se u sledećim okvirima:
- zato što je , izgleda, da drugačije nije ni moglo sa bićima koja poseduju slobodnu volju. Odnosno, slobodna volja je toliko veliki dar, ali i teret i odgovornost da izgleda da neke krši pod svojim teretom
- zato što je Bog sve*** nas, ljudska bića, već spasao. I one koji su živeli, i one koji sada, ali i one koji će tek živeti*.



***Osim manjine onih demonima zaista podobnih ljudi koji su svim svojim bićem utonuli u zlo. Bog neka mi oprosti što to kažem, ali npr. ja ne verujem u spasenje nepokajanih koljača Prebilovčana. Jer, po svojoj smrti, oni će u liku Hrista videti sve one Srbe koji su bili njihove žrtve.
Ja sam ranije isto smatrao da se Božije sveznanje ogleda u najboljem poznavanju najverovatnijih mogućih ishoda/odluka koje možemo činimo svojom voljom.
Ali, deapsolutizovanjem vremena, tj. razumevanjem da se Bog prostire i kroz prošlost, sadašnjost i budućnost jednako i SADA, kao i pre samog stvaranja , dolazi se do zaključka da Njegovo sveznanje, tj. predznanje, tj. znanje, nije rezultat toga što on najbolje razume verovatnoće ishoda, nego zato što je očevidac ishoda
Pitanje je, u suštini, skroz ok.
Jeste postavljeno na škakljiv način, ali nije bez smisla.


Isto pitanje se moglo postaviti i kao:
- Da li je apostol Filip mogao reći "ne bih baš, nešto me to sve smara" u ovoj situaciji Sutradan htjede Isus izići u Galileju, i nađe Filipa, i reče mu: Hajde za mnom!

ili nešto što, samo na prvi pogled, izgleda prilično komično poput slučaja proroka Osije
Кад Господ поче говорити Осији, рече Господ Осији: *иди, ожени се курвом, и роди копилад, јер се земља прокурва отступивши од Господа.
-
Da li prorok Osija mogao reći "mora li baš prostitutka?" ili "ma, neću"


U sva tri slučaja iz primera: i Marijinom i Filipovom i Osijinom odgovor POTVRDAN.
DA, oni su mogli odbiti Božije pozive i prizive.
Bez sumnje.
Zašto?
Zato što su imali slobodnu volju.
I kao takvi, imali su IZBOR.

Da podsetim na ono što sam pisao ovde:
Sveznanje Božije ne podrazumeva narušavanje slobodne volje, niti slobodna volja ograničava Božije sveznanje, jer Bog nije uzrok izbora načinjenih slobodnom voljom pojedinca. Bog nije uzrok tih izbora, već njihov očevidac tokom celog vremena od postanja sveta, pa do njegovog kraja. A očevidac je tokom prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena, zato što Božije postojanje, a samim tim i (sve)ZNANJE, tj. viđenje, nadilazi vreme i prostor.

U tom smislu, perspektiva u kojoj posmatramo Marijin, Filipov i Osijin izbor jeste drugačija.
Nisu oni pristali na Božiji poziv zato što su morali, nego Bog im je taj poziv uputio znajući, tj. videći da će oni, svojom slobodnom voljom, taj poziv PRIHVATITI.
Psalam 139

И пре него је реч на језику мом, а Ти, Господе, гле, већ све знаш.

Заметак мој видеше очи Твоје, у књизи је Твојој све то записано, и дани забележени, кад их још није било ниједног.
Isaija 46
јер сам ја Бог, и нема другог Бога, и нико није као ја Који од почетка јављам крај и издалека шта још није било;
 
Stanovišta sam da je Bog sveznajući, svevideći... ako je tako onda je isplanirano sve od samog početka. Ili možda ja preuveličavam moći Boga.

Jeste sveznajući, ali nije sve isplanirano.
Ovo lepo ilustruje Knjiga proroka Jone. Bog preko Jone upozorava Ninevljane šta će da se desi, šta će On preduzeti, ne budu li se pokajali i vratili sa svojih pogrešnih puteva i zlih ponašanja. Znači da se ČEKA NJIHOV ODGOVOR. Božje delovanje zavisi od ljudskog izbora: da Bogu bude poslušan ili neposlušan.
*
Isto kao što dobar roditelj vaspitava svoju decu, tako i Bog vaspitava svoju decu - nas ljude.
 
Jeste sveznajući, ali nije sve isplanirano.
Ovo lepo ilustruje Knjiga proroka Jone. Bog preko Jone upozorava Ninevljane šta će da se desi, šta će On preduzeti, ne budu li se pokajali i vratili sa svojih pogrešnih puteva i zlih ponašanja. Znači da se ČEKA NJIHOV ODGOVOR. Božje delovanje zavisi od ljudskog izbora: da Bogu bude poslušan ili neposlušan.
*
Isto kao što dobar roditelj vaspitava svoju decu, tako i Bog vaspitava svoju decu - nas ljude.
Da Bog nije isplanirao nego je predvideo ishod...
 
Izdvojio sam kao posebnu temu, jer se takva uobličila unutar New Age teme.


Ukratko:
- Hristova smrt nije nikakvo zadovoljenje razgnevljenog Oca, tj. nije plaćanje zaslužene kazne za Adamov greh
- Hristovo delo jeste da uradi ono šta je Adam bio pozvan, a propustio da uradi: da zna Boga, bude s Njim i sve stvoreno k Njemu privede u oboženje.
- Zlo, naraslo tokom milenijuma ljudskog postojanja, dovelo je do toga da se Hristovo delo nije moglo dovršiti na drugi način do Njegovim raspećem na Krstu.
Čitam prvu tezu i to je ok, druga ok i onda pročitam ovo treće i ne razumem
šta to znači.
Jel možeš drugačije da objasniš?
 
Imam pitanje koje ne razumem.
U Bibliji Isus je rođen pre svake tvari. Znači pre nastanka sveta. Isus (sin) se javlja tek nakon 4 hiljade g. po Biblijijskom proračunu da bi ispravio greh Adamov.
Da Adam nije pogrešio da li bi sin (Isus) bio potreban?
Naravno da ne bi bio potreban kao spasitelj. Koga bi spašavao i od čega?

Samo, Isus i Adam su isto. I Adam je rođen pre svake tvari.
Jer Bog sTvara tako što prvo osmisli.
Možda te imena bune? Ovaj se zove Adam, ovaj Isus, onaj tamo je Sale
i sve je to nešto različito. Imena su različita a suština je ista.
 
Naravno da ne bi bio potreban kao spasitelj. Koga bi spašavao i od čega?

Samo, Isus i Adam su isto. I Adam je rođen pre svake tvari.
Jer Bog sTvara tako što prvo osmisli.
Možda te imena bune? Ovaj se zove Adam, ovaj Isus, onaj tamo je Sale
i sve je to nešto različito. Imena su različita a suština je ista.
Netacno. Adam je samo prvi covek a Bog je pre coveka stvarao andjele.
Pre andjela je Isus.
Sustina je ista za stvorenja u svom zacetku , ali se vremenom svako razvija prema sopstvenoj volji. Neko naginje svetlosti a neko ka mraku.
 
Imam pitanje koje ne razumem.
U Bibliji Isus je rođen pre svake tvari. Znači pre nastanka sveta. Isus (sin) se javlja tek nakon 4 hiljade g. po Biblijijskom proračunu da bi ispravio greh Adamov.
Da Adam nije pogrešio da li bi sin (Isus) bio potreban?
Bog - Otac, Sin i Sveti Duh je coveku vise nego potreban...neophodan...i ako gresi, i ako ne gresi.Bez Boga nema zivota.
A punoca bozanska je Otac, Sin i Sveti Duh.
 
Žrtva (Hristova, kao i potom naša), proističe iz ljubavi. Gde ljubavi ima, žrtvovanje je sasvim prirodno i neodvojivo od ljubavi. Evo jednog stava o tome Svetog vladike Nikolaja Velimirovića:

''Жртва и љубав нераздвојни су и стоје у правој сразмери; што је љубав већа, већа је и жртва. Жртва је израз љубави. И жртва је веома лака када иза ње стоји љубав, као што је реч лака када иза ње стоји готова мисао.''
 
Sta je zrtva? Da li se Isus zrtvovao za nas kada se rodio kao covek kojeg sibaju vetrovi sa svih strana ili je zrtva kada su ga podigli na krst za primer drugima da vide kakav ih kraj ceka kada se suprostave sili zemaljskoj, materijalnoj? Zasto se kaze da je na krstu pobedio smrt ako je to zrtva a ne novi zivot?
Zasto su Kain i Avelj prinosili rod gospodu a ne Adam kao glava kuce, da nije opet po obicaju zaspao pod nekim stablom? Mislim da svi odgovori sto se tice zrtve pocinju od njih dvojice tj. trojice. :)
Sve u svemu vrlo slozena i interesantna tema
 

Back
Top