Znate li ko je unistio srpski jezik?

miso6207:
Ne sramoti se! I dan danas koristite Vukove rečnike, Vukov pravopis i gramatiku. Standardizacija onoga što nazivate hrvatskim je Vukova. Glavna zagrebačka ulica je nosila ime po njemu do zadnjeg rata. Da biste se od njega odvojili imate stalno raspisan konkurs za zamenu njegovih reči nekim novim što je predmet sprdnje lak i kod vas.Smešni ste.
Pogledaj malo austrougarske popise naroda u jezika pa ćeš znati šta je hrvatski i gde se govorio. Nije se pisao, samo govorio. Zahvaljujući Bečkom književnom dogovoru imate poklonjene rečnike, pravopis, gramatiku i pismo i, gle čuda, latinicu koju vam je Vuk osmislio, a vi nazvali gajica jer ju je Ljudevit Gaj usvojio i nametnuo vam. Izvorni hrvatski je kajkavština koju više niko skoro ne koristi.
Kliknite za proširenje...
Zijev...

http://ihjj.hr/stranica/rjecnici-hrvatskoga-jezika/31/

Rječnici hrvatskoga jezika​



Najvažniji povijesni i opći jednojezični rječnici hrvatskoga jezika:
  • Petar Lupis Valentiniano, Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi alli piccoli et alle donne..., Ancona, 1527.
  • Faust Vrančić, Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae, Apud Nicolaum Morettum, Venecija, 1595. (pretisak Liber, Zagreb, 1971., Novi Liber, Zagreb, 1992.).
  • Bartol Kašić, Hrvatsko-talijanski rječnik (Slovoslovje dalmatinsko-talijansko), Rim, 1599. (rukopis, čuva se u samostanu Male braće u Dubrovniku, sign. 194; priređeno za tisak kao Hrvatsko-talijanski rječnik, Kršćanska sadašnjost i Zavod za jezik, 1990.)
  • Petr Lodereker, Dictionarium septem diversarum linguarum videlicet Latine, Italice, Dalmatice, Bohemice, Polonice, Germanice et Ungarice ... Collectum a Petro Lodereckero, Pragensi Bohemo, E typographaeo Ottmariano, impensis authoris, Pragae, 1605. (prerađen Vrančićev Dictionarium).
  • Pavao Vitezović, Lexicon Latino-Illyricum, 1700.-1709. (rukopis, čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, sign. MR 112; preslika rukopisa u izdanju ArTresora, Zagreb, 2000.)
  • Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u Komu izgovarajuse rjeci slovinske Latinski, i Diacki. Thesaurus linguae Illyricae sive Dictionarium Illyricum. In quo verba Illyrica Italice, et Latine redduntur, Romae: et sumptibus Sacrae congregationis de propaganda fide impressum, Loreto, apud Paulum et Io. Baptistam Seraphinum, 1649.
  • Zvanik talijansko-hrvatski (Zvanik novi s kojim svaki od sebe samoga moći će pridobro naučiti govoriti latinski i arvaski), Venecija, 1655.
  • Juraj Habdelić, Dictionar ili Réchi szlovenszke zvexega ukup zebrane, u red postaulyene, i Diachkemi zlahkotene trudom Jurja Habdelicha, Graz, 1670. (pretisak Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989., 1999).
  • Ivan Tanzlingher-Zanotti, Talijansko-ilirsko-latinski rječnik, 1699. (bez naslovnice, rukopis, čuva se u Arhivu HAZU, sign. I b - 142)
  • Ivan Tanzlingher-Zanotti, Vocabolario di tre nobilissimi linguaggi, italiano, illirico e latino con l'aggiunta di molt'erbe semplici e termini militari, 1699. (rukopis, čuva se u Istituto di filologia slava, Padova, sign VIIa 1, 2)
  • Ivan Tanzlingher-Zanotti, Vocabolario Italiano ed Illirico raccolto da Don Giovanni Tanzlingher, 1699. (rukopis, čuva se u British Museum Library, sign. 10.360)
  • Đuro Matijašević, Dictionarium Latino-Illiricum, Rim, 1715.-1716. (rukopis, čuva se u samostanu Male braće u Dubrovniku, sign. 194)
  • Ardelio della Bella, Dizionario Italiano-Latino-Illirico cui si premettono alcuni avvertimenti per inscrivere e con facilita maggiore leggere le voci illiriche scritte con caratteri italiani, ed anche una breve grammatica per apprendere ... la lingua illirica, Presso Cristoforo Zanne, Venezia, 1728. (drugo izdanje Dizionario italiano-latino-illirico a cui si premettono alcune brevi instruzioni grammaticali necessarie per apprendere la lingua e l'ortografia illirica, nella stamperia priviliegiata, Ragusa, 1785).
  • Lovro Cekinić, Vocabolario italiano-illirico, Dubrovnik, oko 1730. (rukopis, čuva se u samostanu Male braće u Dubrovniku, sign. 194)
  • Ivan Belostenec, Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, Typis Joannis Baptistae Weitz, Zagreb, 1740. (pretisak Liber i Mladost, Zagreb, 1972; Stari grad, Zagreb, 1998.)
  • Andrija Jambrešić i Franjo Sušnik, Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples & index illirico sive croatico-latinus, Typis Academicis societatis Jesu, Zagrabiae, 1742. (pretisak Zavod za hrvatski jezik Hrvatskoga filološkog instituta, Zagreb, 1992.)
  • Mato Klašić, Rječnik talijansko-ilirski (Vocabula italico-illyrica), Ragusa, 1760. (rukopis, čuva se u samostanu Male braće u Dubrovniku, sign. 237)
  • Josip Jurin, Calepinus trium linguarum, 1765.-1773. (rukopis, dva sveska, latinsko-hrvatsko-talijanski i talijansko-latinsko-hrvatski, čuva se u samostanu sv. Lovre u Šibeniku)
  • Adam Patačić, Dictionarium latino-illyricum et germanicum, Veliki Varadin i Kaloča, 1772.-1779. (rukopis, čuva se u knjižnici Kaločke nadbiskupije, sign. MS 704)
  • Radices linguae latinae cum derivatis suis in tribus idiomatibus latino-croatico-germanico. Denuo editae, Impensis et typis Joan. Thom. nob de Trattnern, Zagrabiae, 1788. (i izdanje Sumptibus Typographiae regiae Universitatis Pestinensis, Budae, 1801.)
  • Josip Voltić, Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika, Beč, 1802.-1803. (izbor iz Ričoslovnika u pretisku Bečka pisma, Ričoslovnik, Mladost, 1981.)
  • Joakim Stulli, Lexicon Latino-Italico-Illyricum ... in quo adferuntur usitationes elegantiores, difficiliores earumdem linguarum phrases, loquendi formulae ac proverbia, Typis ac sumptibus Typographiae, regiae Universitatis Pestanae, Budae, 1801.
  • Joakim Stulli, Rjecsosloxje ilirsko (slovinsko)-italiansko-latinsko u komu donosuse upotrebljenia, urednia, mucsnia istieh jezika krasnoslovja nacsini, izgovaranja i prorjecsja, I i II, A. Martekini, Dubrovnik, 1806. (pretisak Verlag Otto Sagner, München, 1985.)
  • Joakim Stulli, Vocabolario Italiano-Illirico-Latino, A. Marteachini, Ragusa, 1810.
  • Josef Thewrewk, Dictionarium pentaglottum [nobilis et praeclari viri Fausti Verantii]. Recudi curavit Iosephus Thewrewk de Ponor, Typis Belnayanis, Posonii [Požun], 1834. (usp. Vrančić)
  • Ivan Mažuranić i Josip Užarević, Deutsch-illirisches Wörtetbuch –Němačko-ilirski slovar, Ljudevit Gaj, Zagreb, 1842.
  • Dragutin Antun Parčić, Riečnik ilirsko-talianski, polag najnovijih izvorah sastavio ga Dragutin A. Parčić, Petar Abelić, Zadar, 1858. (drugo izdanje Vocabolario slavo-italiano/compilato per cura di Carlo A. Parčić, Fratelli Battara, Zadar, 1874.; treće izdanje Vocabolario croato-italiano/compilato per cura di Carlo A. Parčić, Tipografia editrice Narodni list, 1901.; pretisak Vocabolario croato-italiano/compilato per cura di Carlo A. Parčić, ArTresor studio, Zagreb, 1995.)
  • Bogoslav Šulek, Deutsch-kroatisches ěmačko-hrvatski rěčnik, Verlag der F. Suppan'schen Buchhandlung, Agram, 1860.
  • Bogoslav Šulek, Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja: osobito za srednja učilišta, tiskom Narodne tiskare dra Ljudevita Gaja, Zagreb, 1874.-1875. (pretisak Globus, 1990.)
  • Dragutin A. Parčić, Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski)/priredio ga za tisak Dragutin A. Parčić, Tisak i naklada H. Luster, Senj, 1887. (1908. Hreljanović, Senj)
  • Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1880.-1976.
  • Ivan Broz i Franjo Iveković, Rječnik hrvatskoga jezika, Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), Zagreb, 1901.
  • Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (knj. I. A-F, knj. II. G-K), Matica hrvatska - Matica srpska, 1967.
  • Julije Benešić, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića (12 svezaka, a-rzati), Zagreb, 1985.-1990.
  • Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 1991. (1994, 1996, 1998, 2000)
  • Rječnik hrvatskoga jezika, LZ Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.
  • Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002.
  • Školski rječnik hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje i Školska knjiga, Zagreb 2012., rječnik.hr
  • Julije Benešić: Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića (2 nova sveska, s-švrljuga), Zagreb, 2013.-2017.
  • Vladimir Anić, Anićev školski rječnik hrvatskoga jezika, Znanje 2015.
  • Veliki rječnik hrvatskog standardnog jezika, gl. ur. Ljiljana Jojić, Školska knjiga, Zagreb 2015.
 
miso6207:
Hajde ti to malo pogledaj, otvori koju stranicu pa vidi da je sve na latinskom. E, jadan!
Kliknite za proširenje...
Karadžićev je rječnik srpsko njemačko latinski.

Ovo je Mikaljin rječnik iz 1649., a Hrvat se definira kao Croat i Ilir. Ne znate ništa.

https://www.google.hr/books/edition...gbpv=1&dq=mikalja+slovnik&printsec=frontcover

mik1-png.635637


https://knjiga.hr/blago-jezika-slovinskoga-jakov-mikalja-1/

SGa1UIY_xPj6BwzqqWAIAr-kgcz_XVBnysfAj5fwsBHZ-ihYHszJAncOm_83-BeDysN2RWTABeWaY47MrXIo_jMvl6BWlLeW7fyDjbNBwF_R0fwqWl1tgDI
 
Urvan Hroboatos:
Karadžićev je rječnik srpsko njemačko latinski.

Ovo je Mikaljin rječnik iz 1649., a Hrvat se definira kao Croat i Ilir. Ne znate ništa.

https://www.google.hr/books/edition...gbpv=1&dq=mikalja+slovnik&printsec=frontcover

mik1-png.635637
Kliknite za proširenje...
Da bi rečnik bio priznat kao rečnik, morao je biti preveden po svim pravilima koja su važila u to vreme, a važe i danas. Zato je i preveden.To je objašnjeno u samom Predgovoru Prvog srpskog rečnika iz 1818. Zašto ste usvojili onda njegov rečnik ako ste imali svoj. Odgovor je više nego jasan. Bio je neprimenjiv.
Zašto ste Vuku dali ulicu u Zagrebu?
 
miso6207:
Da bi rečnik bio priznat kao rečnik, morao je biti preveden po svim pravilima koja su važila u to vreme, a važe i danas. Zato je i preveden.To je objašnjeno u samom Predgovoru Prvog srpskog rečnika iz 1818. Zašto ste usvojili onda njegov rečnik ako ste imali svoj. Odgovor je više nego jasan. Bio je neprimenjiv.
Kliknite za proširenje...
Nema smisla razgovarati s neukima i neznalicama. Lik piše, a nema pojma o pojmu.

https://en.wikipedia.org/wiki/Jakov_Mikalja
 
Urvan Hroboatos:
I ovo je kao odgovor...:kafa:
Kliknite za proširenje...
Odgovor ti je da pročitam malo o pomenutom delu i autoru, o naslovu! Video bi, npr. da autor to naziva slovinsko-talijanski i to ne rečnik. Namena mu je bila da pomogne sveštenstvu koje ide u slovinskom narodu pod turskom vlašću.
Nije mu bila namena da se njime pišu knjige, da se koristi u širokoj upotrebi što je svrha rečnika. Dalje, nema gramatiku, pravopis ili bar tuđi preporučeni pravopis. Nema autentično pismo prilagođeno glasovima jezika.
Ne odgovori ti meni zašto ste još za života Vuku dali ulicu.
 
Reefer:
Tema o srpskom jeziku a ovi hrvatijanci opet guraju svoje noseve u naše zadnjice. Dobro, kapiram da su uzeli naš jezik, ali daj sklonite se sa vašim izmišljotinama i glupostima.
Kliknite za proširenje...
Nitko nije nikom uzeo, i to vam je i Antun Radić rekao još 1899. (citirano)

No vi ste slabiji u logičkim sposobnostima, i to je.

Stoga vas vozaju vaši mitomanski akademici i profesori bajkama za koje znaju da su laž, no znaju da ste slabi u racionalnom modu i da ste generalno nižeg stupnja naobrazbe.

Te vaše tlapnje nitko od svjetskih povjesnika i lingvista ne uzima ozbiljno, i ispadate smiješni pred cijelim svijetom, što je Grčević davno rekao.

 
Casual Observer:
Vodila ga je ideologija, bez obzira na objektivnu potrebu standardizovanja pravopisa i uvođenja slova za karakteristične srpske glasove i izbacivanje onih koja su označavala davno izumrle glasove i ozbiljno komplikovala pravopis.
Kliknite za proširenje...
Црквенословенски језик је, како му и име говори, био језик Цркве и прожет црквеним терминима и изразима. Прва реченица написана на црквенословенском била је управо црквена, почетак Јеванђеља по Јовану: во искони бје Слово и слово бје к Богу и Бог бје Слово. Његово потпуно стављање у страну је довело до тога да Срби изгубе многе црквене појмове који су у црквенословенском били присутни. Ради се о терминима као што су созерцање, безмолвије, молчаније итд. Српски идентитет без православне вјере је безвриједан а олако одбацивање црквенословенског, чак и у Цркви, је по мени потпуно погрешно и одваја нас од нашег православног насљеђа на начин који није присутан код других православних Словена попут Руса или Бугара. Сигуран сам да просјечан Рус може далеко више разумјети црквенословенски од просјечног Србина.
 
Urvan Hroboatos:
To je zaostatak, a ponekad se rabi u njemačkom području. No na svim europskim jezicima glavni je pojam stari crkvenoslavenski, a ne bugarski.
Kliknite za proširenje...
Kad budete imali svoj pravopis, gramatiku i rečnik, javi se.
Usput, pročitaj zaključke Bečkog književnog dogovore, pročitaj o hrvatskim mladovukovcima, pročitaj kako je Vuk dobio da se po njemu zove glavna ulica Zagreba.
 
miso6207:
https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_vukovci
Kliknite za proširenje...
Neznanje nešto što se ne da riješiti preko fouma. Preostaje mi da za ove nevježe pokažem primjer, a oni neka pokušaju- iako ne mogu- nješto naučiti.

1. Hrvatski u ovom obliku počinje od Kašićeve gramatike iz 1604., iako se pisani ijekavski štokavski spomenici
kod Hrvata nalaze od 14. st., dok kod Srba toga nema. Kako u liturgijskoj, tako i u umjetničkoj književnosti. Hrvatski književni jezik počinje u 15. stoljeću, no tijekovi stanardizacije ozbiljnije od 17. st.: https://www.matica.hr/vijenac/433/hrvatski-jezik-normiran-je-u-17-stoljecu-1563/

Hrvatski jezik normiran je u 17. stoljeću​


2. u 19. st. dolazi do konačnoga usustavljenjaopćehrvatske grafije na jezičnom tipu koji je već bio gotov, a o čem je pisao ozbiljno Katičić: https://hrcak.srce.hr/file/271587 ( s Katičićem se većina filologa ne slaže u vidu početka standardizacije, što je društveni proces i pomiče ga u razdoblje 1550.- 1650.)


3. općehrvatski jezik je bio u 19. st. jezik Zagrebačke škole i od zrelog Karadžićeva se razlikovao praktički u svemu (tvorbenost, oslon na baštinu, purzam,...), a za obično oko u -pravopisu.

Npr. Šenoin tekst iz 1871. i onaj prerađen po Brozovu pravopisu iz 1892.:

šenoa izvorno 1878.png



šenoa broz pravopis.png


4. vukovci ili mladogramatičari bili su filolozi koji su izmijenili praktički jedino pravopis i ništa drugo. To su učinili iz političkih razloga.

Od 1850ih do vukovaca je vladala u hrvatskom jeziku Zagrebačka škola. To je jezik Vebera, Šenoe, Ante Kovačića, Račkog, Kvaternika, sabora u Zagrebu i Zadru...dakle štokavsko jekavski pisan morfemskim pravopisom pod slavenskim utjecajem (težko, izsjeći, koristno, ...; dugi jat se pisao kao -ie-: bielo, cielo, ..; a množinski padeži su bili različiti u DLI množine - ženah, ženami,...). Naravno, to su samo površinske razlike od zreloga jezika Karadžića i Daničića, jer se razlikovalo praktički u važnijim stvarima- npr. particip. On vidi napadajućega konjanika, a ne - On vidi konjanika koji napada; dakle, manje zavisnih rečenica; zatim većinski vokabular i niz gramatičkih,a ne samo pravopisnih detalja, i to onih potječućih iz povijesti i kulture.Dakle, Hrvati su imali gotov i proširen jezik u Hrvatskoj, BiH među katolicima, a priča o filološkim školama (riječka, zadarska) ne daje realnu sliku, jer njihovo je vrijeme 1860. već prošlo, a i bile su ograničene na 2-4 osobe. Jezik Zagebačke škole je dominirao u Zagrebu, Istri, Lici, Srijemu, Dalmaciji, Slavoniji, dijelu Bosne, u Boki među katolicima (Vulović itd.)

Hrvatski vukovci se dijele na 3 naraštaja, od kojih su samo prvi vukovci (Brlić i još njeki), dakle simpatizeri Karadžića; drugi bi bili daničićevci (Budmani, Broz, Maretić,..), a treći maretićevci (Ivšić, Rešetar, Skok, Andrić,..). Protuvukovci su bili braća Radić, Jozo Dujmušić, ..i to uglavnom oko pravopisa.Djelovanje vukovaca, a u ovom slučaju daničićevaca (Broz itd.) svelo se skoro isključivo na promjenu pravopisa, koji nije prevažan kao ruho jezika, no upada u oči, dok se gramatiku i ne da baš mijenjati, pa ni niz drugih stvari, napose iz rječnika.Sve je počelo zbog jugoslavenske orijentacije JAZU (Strossmayer, Jagić, Rački,..) koji su htjeli zajednički jezik sa Srbima, a znali su da preko jezika zagrebačke škole to ne bi išlo, a ni preko srpskog jezika 1870ih, koji se već profilirao kao pretežito ekavski uz dosta pomaka na istok u gramatici i pravopisu. Oni, a uz njih i Marcel Kušar te njeki drugi. Gledajući sada, oni su izgledali dosta naivni jer su mislili da jezik čine samo pravopis i jat (ijekavica), a da sve ostalo, od rječnika do sintakse i stilistike nije kao važno. Čini se da su mislili - no nije sigurno- da će Srbi napustiti ćirilicu.

Drugo je bilo politički, jer kad je došla Ugarsko-hrvatska nagodba 1868., a okupacija BH 1878., vidjelo se da će u Bosni i Dalmaciji prevladati fonološki pravopis (teško, isjeći, ...i bijelo, cijelo,..), pa onda sjeverni Hrvati ne će imati utjecaja na školstvo u BiH i Dalmaciji, a to uza svu "ljubav" prema Srbima, nisu htjeli dopustiti.Treće je bio stručni i znanstveni razlog, budući da je proučavanje hrvatske starije književnosti, napose renesansne i barokne, dovelo do spoznaja da se pisalo pretežito fonološki (opći, slatko, teško, isjeći,.. i u svim narječjima).Glavni vukovci su bili hrvatski nacionalisti (Armin Pavić, Broz, Kušar, Iveković,..), dok je Maretić bio jugoslavenski Hrvat, a Budmani i Rešetar srbokatolici koji su postali "Jugoslaveni".

Nadzornik svega, Jagić, nije bio vukovac, no vrludao je oko raznih pitanja.Spremajući teren za promjenu pravopisa koja se zbila 1892., Maretić je napisao knjižurinu od preko 400 stranica "Istorija hrvatskoga pravopisa latinskjem slovima", 1889., u kojoj je učeno, iako tendenciozno, obradio hrvatske pisce od 1495. do 1835., njih 95- kajkavce, čakavske, Istrane, štokavske Bošnjake, Dubrovčane, Slavonce, Bokelje, Srijemce.. i pokazao da je dominirao fonološki pravopis (teško, slatko, ispuniti, ..pa i tako da se ..). išlo preko zrele Vukove norme: š njim, gracki, bracki,...Dokazao je da u zrelu Karadićevu jeziku, pravopisno, nema ničeg čeg nije bilo u hrvatskih autora pred 400 godina. Iste je godine izašla Kušareva knjiga, koji je htio još veći pomak, tj. pisanje pretsjednik, hrvacki, otšteta, gracki, .. te istočne oblike pošljednji i sl.

Presjekao je Broz 1892., no on je radio po naputku Pavića, koji nije htio podpuni Karadžićev pravopis, nego samo blizak. Tako je ostavljen rastavljeni futur (pisat ću), strana izvorna imena (Goethe, Bach,..), prostor za čuvanje d i t u pluralu (mladac/mladci, ledac/ledci,..), a gramatički je odbačen i Karadžićev tip pisanja u prijevoju, koji je isti za srpski ijekavski i ekavski (Vuk- poticati, doticati,...- Broz: potjecati, dotjecat). Tu je isto odmak s /č/ć/ i predmetcima (Vuk-otčepiti, otcijepiti,..... Broz- odčepiti, odcijepiti). U ostalom je slijedio Karadićevu normu koja je bila prevladavajuća u starijem hrvatskom pravopisu (slatko, teško, ..), no slijedio je dio koji je Karadžić propisao, a koji nije dominantan u hrv. staroj normi (pefiks ob-: opkoliti, opstati...a i mijenjanje /b/ gdje nije bilo jasne norme u hrv. pisaca koji su pisali i opći, ali i robski, srbski,... dočim je Vuk pisao sve sa /p/- ropski, srpski,..).Dakle, unatoč predgovoru, Broz je slijedio poglavito hrvatsku stariju pisanu tradiciju- koju je izvrsno znao (3 puta je izdao "Osmana"!). Da je to i napisao u 1-2 rečenice u predgovoru i spomenuo Maretićevu studiju, sva bi srpska naklapanja pala u vodu.Pravopis se brzo raširio u knjigama, no sporije u novinama, pa su mnogi pisali i Zagrebačkim, i Brozovim (Vjekoslav Klaić, Tadija Smičilas, Eugen Kumičić,..) a većina je odmah prešla na Brozov ( Šurmin, Medini, Nazor, Šišić, Prelog, Pilar, ..). Braća Radić su pisala i ovako i onako, ovisno o situaciji, a tako je bilo i sa stenogramima Sabora u Zagrebu i Zadru. Njeki, kao Rešetar, pisali su i "istočnije",kao Srbi (pretsjednik, govoriću, ko,..), no praktički svi po Brozu (predsjednik, govorit ću, tko,..).Maretić je pohvalio pravopis, kao i praktički svi (Jagić, Klaić, Pasarić, Supilo,..) i nitko nije imao prigovora osim Kumičića, no on je prigovarao uvedbi grafema /đ/, a ne pravopisu. Znakovito, Brozov stric Iveković je bio vrlo protiv uvedbe toga grafema, i ustrajao je u pisanju gj ( tugji, mlagji,..).
 
Poslednja izmena:
Maretićeva velika gramatika iz 1899. krcata je Karadžićem i Daničićem, no u njoj nema nijednog hrvatskog djela ni pisca. Doduše, Maretić je 1933. u drugom izdanju dodao njeke hrvatske pisce jer su mu prigovarali da je ispao izdajnik i glupan jer piše hrvatsku gramatiku po srpskim piscima. Nu, pogleda li se pozornije ta gramatika, vidi se da u njoj Maretić koleba. To je zapravo gramatika novoštokavštine, najbolja no uzusima onodobne mladogramatičarske filologije, a Jagić ju je jedva propustio u recenziji zbog sužena korpusa (Jagić je htio gramatiku u kojoj bi bili i hrvatski i srpski autori).Maretić u velikoj gramatici uglavnom slijedi hrvatsku tradiciju, iako njekad miješa obje. Npr. jasno propisuje hrvatsku normu oko prijevoja (potjecati, utjecati,..), no dopušta i tko i ko; usto dopušta dublete gdje je jasna hrvatska norma i tu je poremetio stvari- npr. dativ u hrvatskom je komu, a lokativ o kom/e. Po Maretiću, može i komu i kome, i to se zadržalo u hrvatskoj normi i danas, i nije jasno riješeno- npr. po zagrebačkoj normi bi bilo. komu kažem? a po Maretiću može i komu kažem? i kome kažem?Drugdje, Maretić s više ili manje uspjeha rješava pitanja pravopisa koja nemaju veze s Vukom. Primjerice, predlaže da se piše Kaukaz, a koleba oko njihovih i njihovijeh ..a htio da bude ijekavski svugdje - prijevoz (prošlo), prijegled (nije), koleba oko prijeslov i prijekid..Iz Karadžića je uzeo niz srpskih dijalektizama koji su već onda djelovali smiješno, no Maretić ih je naveo "kako narod govori" (medecina, đevojka, apateka,..), što je kod kritika izavalo ruganje, napose kod Antuna Radića.Normativna gramatika Maretića iz 1901. daje samo hrvatsku normu (tko, potjecati, pisat ću,..) bez pozivanja na Karadžića.

Rječnik iz 1901. počeo je Broz, no kako je umro 193..dovršio ga je njegov ujak, kanonik Franjo Iveković. To je nješto prošireni Karadžićev rječnik iz 1852., uz nješto materijala dodanih iz Stullija, a i iz Akademijina rječnika, te 2-3 druga autora. Ima 56.000 natuknica, i opće je osuđen kao neuspjelo djelo. Bizarno, nažešće ga je napao "Jugoslaven" Jagić, navodeći niz običnih riječi iz Mažuranića, Pavlinovića, Šenoe,...kojih u rječniku nema. S druge strane- po nekim čudnim porivima- branio ga je Antun Radić, koje pak napao Maretićevu veliku gramatiku. Jagićev je prigovor opravdan, a Radićev je slab- onda kad kritizira- jer Radić navodi oko 20 riječi kojih nema, a kajkavski su dijalektizmi zakoje je on žalio da ih nema, a spadaju u lokalne govore.

* s tim vukovcima hrvatski je doživio restandardizaciju u pravopisu, koji je ionako povijesno bio pretežno fokološki do Iliraca. Nema u Karadžića čeg nema u Hrvata 5 stoljeća prije njega (ne govorim o srpskom jeziku ni ćirilici).

* glede množinskih padeža, oni su već dominatni u hrv.pisanju u 17. i 19. st., kao novoštokavski, no Ilurci su reterirali zbog panslavizma. Zabilježen su već u Kašićevoj gramatici 1604., a razlikovanje nije nacionalno, jer su se i Srbi (D. Obradović, Karađorđevi pisari,... probali služiti njima ("svim konjanikom"), no nije im išlo za rukom, a ni većem dijelu Hrvata koji su griješili u 19. st., pa su spontano prelazili na izjednačene padeže i 1870ih i prije Broza i Maretića).


* u naglascima su vukovci formalno uspjeli, no hrvratski ih književnici nisu slijedili u praksi, kao ni u normi drugdje- npr.Maretić je htio da kao u Karadžića dugi jat bude dva sloga (bijelo- tri sloga), ni to nije prošlo ni u pisaca ni u kasnijim gramatikama (bijelo-dva sloga)* ono u čem su vukovci uspjeli je da su unekoliko usporili hrvatsku novotvorbu riječi, no poglavito u javnom jeziku, a ne u književnosti i umjetnosti.

* u ostalim su područjima propali (fonologija, morfologija, sintaksa, stilistika, semantika, tvorba riječi,...)Nisu uspjeli u trima glavnim smjerovma:* propao im je štokavski purizam, pa su morali priznati čakavske i kajkavske oblike i riječi (kajkavski prefiks protuprirodan nasuprot štokavskom protivprirodan)* jezičnopovijesni nihilizam, budući da je u hrvatskoj pisanoj kulturi ostala životvorna pisana baština od srednjega vijeka nadalje* tvorbeni smjer u jeziku, kog su u manjoj mjeri zakočili, no nisu ga uspjeli spriječiti. sadašnja popalava anglizama i reakcije na nju nemaju veze, budući da bi se vukovci borili protiv anglizama kao što su se borili i protiv germanizama i hungarizama i turcizama.

Kako je točno primijetio Kruno Krstić 1941.

https://archive.org/details/kruno-krstic-hrvatsko-jezicno-zakonodavstvo

krst.png
 
Poslednja izmena:
Jeste ovo politika, ali političke pamflete o hrvatskom ostavi sebi. Pročitaj malo Zagrebačku povelju Vuku na ćirilici. Boli, ali je lekovito. Daj nam neku zbirku hrvatskih junačkih pesama o borbi s Turcima, drugim okupatorima. Pročitaj malo o Zakonopravilu, Miroslavljevom jevanđelju i drugima...
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

K
Знате ли ко је Дане Лукајић?
Odgovora
13
Pregleda
558
Khal Drogo
K
Nikita Kulganov
  • Zatvorena
Da li je Kapetan Dragan najveci zivi srpski junak i heroj?
Odgovora
17
Pregleda
477
đavolčić
đavolčić
Nikita Kulganov
Da li neko moze da je srpski patriota i da bude protiv litijuma?
Odgovora
2
Pregleda
338
SajaBg
SajaBg

Back
Top