Značaj discipline

Razmišljam o nekim ljudima, manje više, koje poznajem, kako su uspjeli od svojih života da naprave ništa.
Brat dostavlja sendvič, radi na crno, ili slaže žvake na benzinskoj pumpi, ili na traci čekira neki predmet, i žali se npr. kako nema para, svi mu redom krivi, pa brate mili, ne znam na koji deo planete brat da ode, brat neće moći zaraditi pristojan dinar i da mu ostane preko, nema teorije, čak ni po teoriji relativiteta nema nikakvu šansu..
Razumijem ja da je situacija generalno teška, da su korupcija, javašluk i ostale društvene nepogode svuda oko nas, ali.. brate mili, da ne uradiš ama baš ništa od svog života i da ne radiš ništa na sebi, zatim da ti je neko drugi kriv i da za sve nalaziš izgovor, to mi nije jasno.. jasno mi je odavno da ovakvih ljudi ima na tone, šta je uzročnik, može bit svašta, neki veliki lanac uzročnik, na stranu to, svima im je zajedničko optilike jedno, to jest da nemaju nikakvu samodisciplinu!
Mislim da nije samo do (samo)discipline, iz nekog mog iskustva nedostatak neke realne ambicije zakoči maltene sve.
Čini mi se da je dovoljno negativno okruženje (recimo porodica koja sputava svoju decu rečima "neće od tebe biti ništa" i sl) da poveći broj dece/osoba izgubi svaku ambiciju i onda dođe do ovoga.
Nije baš teško ući u mod samodiscipline i dovesti neke stvari kod sebe u red, mada kako sam viđao dosta veliki broj tu promenu napravi iz nekog inata ili jednostavno životne muke.
Ima li išta gore nego biti ambiciozan, a lenj, imati neki imaginaran cilj i ne raditi ama baš ništa niti na sebi niti nešto u vezi s tim ciljem? Rezultat je zagarantovana mentalna patnja, vječno nezadovoljstvo, neuspjeh itd.
Nije li to mešavina mitomanije i sujete, a ne ambicije u navedenoj situaciji?
Disciplina prosto mora postojati, kako bi se odredjeni cilj ostvario, ili da se ostvari u odredjenom procentu.
Disciplinom se izgradjuju znanja i vrline.
Mislim da je najveći problem i opozit discipline nedovoljna emocionalna kontrola, što je npr. iz perspektive filozofije stoicizma crveni karton, zona komfora i hedonizam koji su postali navika i prioritet.
Rekao bih da se stvari svedu na rutine i na procenu odnosa uloženog/dobivenog. Neke osobe jednostavno nisu strpljive da idu za neke stvari korak po korak, što dovodi do ofrljeg rada i problema u nekom momentu, dok drugi jednostavno prave loše procene i odluke.
Da li je disciplina vrlina, kao racionalna volja uma praćena odredjenim aktom, koja dovodi do toga da razum prevlada nad emocijama u svrhu ostvarenja odredjenog cilja, većeg i dugoročnog dobra, eliminišući svjesno kratkotrajna dobra koja čine prepreku ka tom većem cilju?
Verovatno jeste vrlina, mada kontam da ima i tu nekih varijacija...
Um prevlađuje nad impulsima, mada biološki to i nije baš standardno tj. kontam da će u nekom momentu morati da se napravi pauza od izvođenja rutina inače će neki problem da se javi?
Za ciljeve je npr zanimljivo, šta se desi ako se željeni cilj ostvari, kako onda dalje?
 
Disciplina je bulja sama za sebe ako nije skopčana sa najdubljom ljudskom potrebom da se protiv nje pobuni i to kako na ličnom, tako i na društvenom planu. Dakle, moraš da imaš ventil inače se pretvaraš u toksični prdež, pardon my French.
A iz priloženog, zaista znam šta je disciplina jer sam studirala jedan od nadosadnijih, najbesmislenijim kurikuluma na svetu gde se sve i vrti oko disciplinovanja i stvaranja civilnog vojnika države, makar kod nas.
 
True freedom is not achieved through the mere satisfaction of desires, for desires are insatiable and fleeting, leading only to an endless pursuit without fulfillment.
Rather, freedom is attained through the disciplined art of desire elimination. By transcending the impulses of desire, one liberates oneself from their tyrannical grasp, unlocking the boundless expanse of inner tranquility and self-mastery.
In the absence of desire, one discovers a profound sense of liberation, wherein the mind is no longer enslaved by the whims of fleeting cravings, but instead finds solace in the sovereignty of conscious choice and the infinite possibilities of the liberated spirit
 
True freedom is not achieved through the mere satisfaction of desires, for desires are insatiable and fleeting, leading only to an endless pursuit without fulfillment.
Rather, freedom is attained through the disciplined art of desire elimination. By transcending the impulses of desire, one liberates oneself from their tyrannical grasp, unlocking the boundless expanse of inner tranquility and self-mastery.
In the absence of desire, one discovers a profound sense of liberation, wherein the mind is no longer enslaved by the whims of fleeting cravings, but instead finds solace in the sovereignty of conscious choice and the infinite possibilities of the liberated spirit
Želje su nekada dobre, a nekada nisu.
Koje nas vuku dole, tu je disciplina

problem je što u moderno vreme želje preovlađuju disciplinu.. na svakom koraku se to propagira i čiovek se nutka sa svih strana da im podlegne, pa čak i ako ne idu u njegovu korist
 
Razmišljam o nekim ljudima, manje više, koje poznajem, kako su uspjeli od svojih života da naprave ništa.
Brat dostavlja sendvič, radi na crno, ili slaže žvake na benzinskoj pumpi, ili na traci čekira neki predmet, i žali se npr. kako nema para, svi mu redom krivi, pa brate mili, ne znam na koji deo planete brat da ode, brat neće moći zaraditi pristojan dinar i da mu ostane preko, nema teorije, čak ni po teoriji relativiteta nema nikakvu šansu..
Razumijem ja da je situacija generalno teška, da su korupcija, javašluk i ostale društvene nepogode svuda oko nas, ali.. brate mili, da ne uradiš ama baš ništa od svog života i da ne radiš ništa na sebi, zatim da ti je neko drugi kriv i da za sve nalaziš izgovor, to mi nije jasno.. jasno mi je odavno da ovakvih ljudi ima na tone, šta je uzročnik, može bit svašta, neki veliki lanac uzročnik, na stranu to, svima im je zajedničko optilike jedno, to jest da nemaju nikakvu samodisciplinu!
Ima li išta gore nego biti ambiciozan, a lenj, imati neki imaginaran cilj i ne raditi ama baš ništa niti na sebi niti nešto u vezi s tim ciljem? Rezultat je zagarantovana mentalna patnja, vječno nezadovoljstvo, neuspjeh itd.

Disciplina prosto mora postojati, kako bi se odredjeni cilj ostvario, ili da se ostvari u odredjenom procentu.
Disciplinom se izgradjuju znanja i vrline.
Mislim da je najveći problem i opozit discipline nedovoljna emocionalna kontrola, što je npr. iz perspektive filozofije stoicizma crveni karton, zona komfora i hedonizam koji su postali navika i prioritet.

Da li je disciplina vrlina, kao racionalna volja uma praćena odredjenim aktom, koja dovodi do toga da razum prevlada nad emocijama u svrhu ostvarenja odredjenog cilja, većeg i dugoročnog dobra, eliminišući svjesno kratkotrajna dobra koja čine prepreku ka tom većem cilju?
Pa nek se uclani u partiju malo poltronstva i ulizistva I sredio je zivot
 
Razmišljam o nekim ljudima, manje više, koje poznajem, kako su uspjeli od svojih života da naprave ništa.
Brat dostavlja sendvič, radi na crno, ili slaže žvake na benzinskoj pumpi, ili na traci čekira neki predmet, i žali se npr. kako nema para, svi mu redom krivi, pa brate mili, ne znam na koji deo planete brat da ode, brat neće moći zaraditi pristojan dinar i da mu ostane preko, nema teorije, čak ni po teoriji relativiteta nema nikakvu šansu..
Razumijem ja da je situacija generalno teška, da su korupcija, javašluk i ostale društvene nepogode svuda oko nas, ali.. brate mili, da ne uradiš ama baš ništa od svog života i da ne radiš ništa na sebi, zatim da ti je neko drugi kriv i da za sve nalaziš izgovor, to mi nije jasno.. jasno mi je odavno da ovakvih ljudi ima na tone, šta je uzročnik, može bit svašta, neki veliki lanac uzročnik, na stranu to, svima im je zajedničko optilike jedno, to jest da nemaju nikakvu samodisciplinu!
Ima li išta gore nego biti ambiciozan, a lenj, imati neki imaginaran cilj i ne raditi ama baš ništa niti na sebi niti nešto u vezi s tim ciljem? Rezultat je zagarantovana mentalna patnja, vječno nezadovoljstvo, neuspjeh itd.

Disciplina prosto mora postojati, kako bi se odredjeni cilj ostvario, ili da se ostvari u odredjenom procentu.
Disciplinom se izgradjuju znanja i vrline.
Mislim da je najveći problem i opozit discipline nedovoljna emocionalna kontrola, što je npr. iz perspektive filozofije stoicizma crveni karton, zona komfora i hedonizam koji su postali navika i prioritet.

Da li je disciplina vrlina, kao racionalna volja uma praćena odredjenim aktom, koja dovodi do toga da razum prevlada nad emocijama u svrhu ostvarenja odredjenog cilja, većeg i dugoročnog dobra, eliminišući svjesno kratkotrajna dobra koja čine prepreku ka tom većem cilju?
Људи су имали дисциплину да устају ујутру у пола шест и да иду у школу, да уче, да имају петице. Уписали факултете. Завршили физике, историје уметности, историје и географије. И опет устају сваки дан у пола шест и иду у школу, овог пута да предају и то за 500 евра.

...

Нема то везе са дисциплином.
 
Дисциплина је корисна само ако даје резултате, иначе води у фрустрације. Многи они који нису дисциплиновани су се истрошили на трпљење неких глупости које нису требали да трпе. Има пуно оних који су били вуковци а нису завршили факултет јер су запели кад су у ствари требали да буду опуштенији.
 
Mislim da nije samo do (samo)discipline, iz nekog mog iskustva nedostatak neke realne ambicije zakoči maltene sve.
Čini mi se da je dovoljno negativno okruženje (recimo porodica koja sputava svoju decu rečima "neće od tebe biti ništa" i sl) da poveći broj dece/osoba izgubi svaku ambiciju i onda dođe do ovoga.
Teško je kao mlad imati karakter odupreti se i gurati svoje, ako si siguran u to svoje i ako to želiš 100%, ako je 99,9% nije dovoljno, to ti je kao kula od karata, ako je hiljadu karti poredano u piramidu ona jedna ako se izvuče dole sjebe cijelu kulu, dakle moraš biti 100% siguran i rješen bez sumnje tako da sve čvrsto stoji. Ja sam imao sa 19 svoj jasan cilj, ni od koga podršku, niti mi je trebala, ocu je izašla iz usta od nemoći neprikladna ucjena da će me se odreći, a majku sam nasikirao i jedino mi je to žao.. ali svoj cilj sam ostvario, morao sam napustiti i kuću i zemlju..
Nije baš teško ući u mod samodiscipline i dovesti neke stvari kod sebe u red, mada kako sam viđao dosta veliki broj tu promenu napravi iz nekog inata ili jednostavno životne muke.
Mnogo je faktora tu da li je teško ili nije, najpre zavisi i od motivacije, sa motivacijom je mnogo lakše održavati disciplinu.
Um prevlađuje nad impulsima, mada biološki to i nije baš standardno tj. kontam da će u nekom momentu morati da se napravi pauza od izvođenja rutina inače će neki problem da se javi?
Um prevladjuje nad impulsima nekada, i to nazivamo disciplinom, kada uradimo nešto što je dobro za naš viši cilj, bez obzira na to šta nam impulsi kažu. Oni sa druge strane mogu biti i dobri, treba ih nekada i poslušati, ali su oni površni, oni ne znaju za viši cilj i ne gledaju u dalj, već se fokusiraju na sadašnji trenutak, tako da ih je potrebno često zaobići u pogledu discipline, jer često rade protiv višeg cilja, dobra..
Za ciljeve je npr zanimljivo, šta se desi ako se željeni cilj ostvari, kako onda dalje?
Zavisi od cilja.
Tu postoji jedna fora, izabrati cilj koji se ne može ostvariti, a opet ima smisla ići ka njemu.
Mislim donekle može, npr. da nadješ posao u skladu sa tim ciljem, ali ti i dalje ideš beskonačno ka tom cilju, npr. zvuči prosto i naivno, učiniti svijet boljim ili steći što više vještina ili zanja, mudrosti u životu, to su ti primjeri gde je put beskonačan, a cilj nedostižan, i u skladu s tim može se naći posao, djelovati na raznim poljima koja će nas ispunjavati i uzdizati na tom putu bez kraja.
Potrebno je naći duboko u sebi odgovor na najdublje pitanje zašto, koje će predstavljati tvoj duhovni smisao života, dakle pitanje smisla je pitanje izbora, ali je potrebno držati se u odnosu 1/1 u vezi s tim i biti toga uvijek svjestan.
 
Bitna je razlika izmedju neuspjeha, pasti, pa ustati, i izmedju termina odustati, ne ustati.
Poraz je odustati.
Mada.. postoji i ona kineska, "pazi šta želiš možda ti se i ostvari", i ona "dala baba dinar da udje u kolo, a sad daje pet da izadje", nekada ljudi prave pogrešne ciljeve, izbore, tu treba raditi po onoj "tri put mjeri jednom sijeci", disciplina kako god, može da radi u svakom slučaju, čovjek se konstantno mijenja, svoje stavove i mišljenja, samim tim i ciljeve ponekad, hoću da kažem, u nekom slučaju možda je i dobro odustati... jbg, čovjek se nekad i zaebe u životu..
 
Pa nek se uclani u partiju malo poltronstva i ulizistva I sredio je zivot
teško, i oportunisti imaju svoju piramidu gde se valorizuju jedinke, npr. oni na dnu ostaju na dnu.. u najboljem slučaju uzeće neku nadnicu dijeleći neke cd-ove, flajere i ostali repromaterijal na nekom šetalištu, lijepiće plakate po zidovima i sl..
 
Poslednja izmena:
Људи су имали дисциплину да устају ујутру у пола шест и да иду у школу, да уче, да имају петице. Уписали факултете. Завршили физике, историје уметности, историје и географије. И опет устају сваки дан у пола шест и иду у школу, овог пута да предају и то за 500 евра.

...

Нема то везе са дисциплином.
da.. to je loš sistem, ali radi se o cilju, pazi, ti možeš biti disciplinovan za bilo šta, i kriminalac i pošten mogu da obavljaju disciplinovano svoje radnje i zadatke, to ne zavisi od nikakvog morala.. ok uzeli su diplome, ali to što nisu iskalkulisali realnost koja ih čeka i u skladu s tim postavili cilj, to je druga stvar..
 
da.. to je loš sistem, ali radi se o cilju, pazi, ti možeš biti disciplinovan za bilo šta, i kriminalac i pošten mogu da obavljaju disciplinovano svoje radnje i zadatke, to ne zavisi od nikakvog morala.. ok uzeli su diplome, ali to što nisu iskalkulisali realnost koja ih čeka i u skladu s tim postavili cilj, to je druga stvar..
A nekada je samo i stvar sreće gde će i kako sa postignutim da se probiju i postave.
 
A nekada je samo i stvar sreće gde će i kako sa postignutim da se probiju i postave.
Život je sam po sebi setapovan tako da sadrži rizik i neizvjesnost, isto tako i srećne oskolnosti koje dolaze neplanirano baš kao i one nesrećne.
Radom na sebi, disciplinom, povećavaju se šanse, za ono pozitivno ka čemu težimo.
Mada, ni to nije zagarantovano.
 

Back
Top