Baldo Radović , zvani Balunče, bio je veliki čovjek.
Zato se i danas o njemu pri č a. Da je bio budala, onjemu bi se već odavno šutjeloIzmeđu dva rata je uČilipima živiočovjek koji je bio dobar sa zmijama. Zvali su gaBalunče, svugdje je išao u konavoskoj nošnji i opancima; nikada nije obukao gradskoodijelo. Nitko se ne sjeća priče o tome kako se Balunče sprijateljio sa zmijama, ali seu Konavlima i danas pamti da bi znao izliječiti svakoga kojeg zmija ugrize. Liječio jetravama i mastima, a kad ne bi moglo drukčije, znao bi izliječiti i riječ ju. Vele da jenekima pomogao i na daljinu. U ta vremena Konavljani su bili sigurni od zmija, kojihu tim stijenama, brdima, poljima i dolcima ima na sve strane, i skoro da ne bi prošlotjedna da nekoga ne bi ugrizla, upekla ili pecnula riđovka ili poskok. Trebalo je samodozvati Balunča, pa bi on riješio stvar. Pomagao je siromašnima i bogatima, djeci,odraslima, muškima i ženskima, i nije tražio novac, niti je očekivao zahvalnost.Kad ljude ne bi liječio od ugriza, Balunče ih je učio suživotu sa zmijama. Govorio biim da su to dobra ali plaha Božija stvorenja, i korisna za mnogo toga. Govorio bi imkako zmija napada samo kada joj se učini da je napadnuta, a da bi se inačečovjekod zmije mogao učiti miroljubivosti. Zmija donosi mir ljudima dobre volje. Grehota ju je ubijati, a ludo ju je mrziti. Toliko je zla na svijetu da bi ljudi smjeli mrziti zmije.Eto, tako je nekako poučavao Balunče, a ljudi u Konavlima mu se nisu smijali, jer suznali da bi im kad-tad mogao zatrebati. Nisu mu se smijali zbog još nečega:čovjek je sklon vjerovati učuda. A ono što je Balunčečinio i govorio bilo ječudo, jer danije, valjda bi se njegovo ime odavno zaboravilo. Ucrtao bi štapom krug, a zmije biizmiljele iz grmlja i stijenja i okupile se u tom krugu. Ne zna se kako je s njimarazgovarao, ali se zna da su ga zmije razumjele i da su ga na svoj zmijski načinpoštovale. Poskoka je stavljao u njedra, da pokaže koliko je poskok dobar.Kada se Balunče smrtno razbolio, a umro je kao relativno mladčovjek, trebalo jenekome ostaviti znanje o zmijama. Imao je kćeri i sinova, ali nijedno nije biloprikladno. Ni na jedno se ne bi primilo Balunčevo znanje, niti bi ga zmije prihvatile.Zašto? Pa zato što su svi bjestimali, muški više, a ženske manje, ali nije imao porodaa da ne bjestima.Čudili su se ljudi, uvjeravali su Balunča da popusti, i nisu vjerovalikad bi im govorio kako se tu ne radi o njegovoj pizmi, nego se radi o zmijama. Oneneće s nekim tko psuje.Na kraju je svoja znanja prenio na jednu svoju snahu, jer je vjerovao da ona nikadanije izgovorila nikakvu bjestimju. Kada je umro, ona je na sebe preuzela zadaćuposrednika između ljudi i zmija. Liječila je Konavljane od ugriza, uvjeravala ih da suzmije dobre i poštene, ali u njezin krug iscrtan štapom u prašini nikada se zmija nebi okupilo kao u Balunča. Tko zna, možda ju je koja od njihčula da psuje. A uskorosu došla i moderna vremena, seruma protiv riđovkinog i poskokovog otrova većimau svakoj seoskoj ambulanti, pa više nikome ne trebaju njezina zmijska znanja. Zarazliku od Balunča, njegova snaha nije ušla u konavosku legendu.
.
