- Poruka
- 292
Zanimljivo kako niko na pdf Istorija nije otvorio ovu temu...Ja cu temu zapoceti clankom iz Press-a, a nadam se vi cete nastaviti konkretnim slučajevima itd...
Prvi put u srpskoj javnosti: ZLOČINI KOMUNISTA
05.04.2009.
PRESS
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su još jedino u Srbiji tabu tema. Sve krivične prijave do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta. Ali, istina polako izbija...
O zločinima komunista tokom i posle Drugog svetskog rata, u postkomunističkim zemljama, počelo je da se govori kada je pao Berlinski zid, 1989. godine. Novoformirane demokratske vlade otvarale su tajne dosijee, otkopavale masovne grobnice, pravile popise žrtava i dostojno ih sahranjivale. Od bivših jugoslovenskih republika najpre se oglasila Slovenija, otkopavajući masovne grobnice žrtava komunista. Onda je tajne arhive otvorila i Hrvatska, objavljujući dokumenta o poratnim likvidacijama u Zagrebu, da bi 31. marta Zagreb povukao prvi korak rapisujući međunarodnu poternicu za 86-godišnjim Simom Dubajićem, nekadašnjim Titovim majorom, kojeg terete za ubistvo 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu 1945. godine.
Tako je ironijom sudbine Hrvatska postala prva zemlja bivše Jugoslavije koja je raspisala poternicu za jednim partizanom. Ironijom sudbine jer su komunisti posle rata najveće čistke pravili u Srbiji, gde to pitanje nikad nije došlo na dnevni red.
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su tabu tema u Srbiji. Sve krivične prijave podnete protiv komunista do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta.
A, takav slučaj postoji još samo u Rusiji, gde milioni nevino pobijenih ljudi posle rušenja društvenog poretka još nisu izbrojani, iako su nedvosmisleno pokazali dve stvari: prvo, jednom pokrenuti talas masovnih zločina ne zaustavlja se činom osvajanja vlasti, i drugo, pre ili kasnije komunisti počinju da se ubijaju i međusobno.
Tako je Staljin poubijao gotovo celu garnituru Lenjinovih revolucionara, da bi se potom okrenuo i protiv svojih saradnika. U zloglasnim staljinističkim čistkama ubijeno je i više od 100 jugoslovenskih komunista - mnogo više nego što ih je u Kraljevini Jugoslaviji ubila Žandarmerija. Nestajali su Srbi da bi na njihovo mesto bili postavljani Hrvati i Slovenci.
Od 20 članova poslednjeg predratnog Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Moskvi je 1937. godine likvidirano njih 19. Saučesnik u ovim ubistvima bio je poslednji, dvadeseti član Centralnog komiteta - Josip Broz Tito. On je tada postavljen na čelo KPJ, gde je nastavio da primenjuje oprobani staljinistički metod: likvidirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počev od onih u svojoj blizini.
U izraz „klasni neprijatelj", po direktivi Kominterne, od 9. maja 1941. potpale su dve grupe ljudi: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, kao i svi članovi vladajuće dinastije i svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije...
„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu
Direktiva je, dakle, zahtevala ubistva širokog kruga ljudi, što je uskoro počelo da se sprovodi u delo. Najpre u Srbiji. I najpre po srpskim varošima i selima. I opet je upotrebljen poznati recept sa slanjem Lenjina da diže revoluciju i razbija sistem „iznutra".
Očekujući otpor Srba, 1941. godine u Srbiju stiže 400 profesionalnih revolucionara, pronađenih u okupiranim evropskim zemljama, gde su se sklonili posle poraza u Španskom građanskom ratu. Na čelu je Josip Broz Tito. Pošto se pokazalo da 400 revolucionara nije dovoljna brojka, oni su potražili saveznike u robijašima odbeglim iz zatvora tokom aprilskom sloma. Tako se u partizanima našao i najpoznatiji kriminalac u zemlji Draža Gligorijević, koji je aprila 1941. čekao izvršenje smrtne kazne, zatim zloglasni razbojnik sa Kosmaja Milosav Živanović Čaruga, Aleksandar Živaljević Coja, zvani Coja prvoborac, iz Kragujevca i mnogi drugi.
Teorija i praksa dolaze prvi put masovno do izražaja u Užicu, jedinom većem mestu iz kog su se Nemci povukli bez borbe, 21. septembra 1941. Nemci su predali Užice Žandarmeriji i Pećančevim četnicima koji, videvši da dolaze komunisti, pozivaju najviđenije građane da proglase mobilizaciju. Ovi, pak, nameću odluku da se grad preda bez borbe, s obrazloženjem: „Da vidimo šta i ova naša deca hoće". Već 1. oktobra komandant Užičkog partizanskog odreda, Dušan Jerković, izdaje proglas: „Glavni cilj naše borbe jeste uništenje naših klasnih neprijatelja". Uskoro u grad dolaze sve komunističke strukture. Bogate, ugledne i nepokorne građane komunisti masovno hapse i streljaju iznad kasarne u Krčagovu. Jedan od glavnih egzekutora, Vladan Mićić iz Požege, svedočio je posle da su ubili preko 400 osoba.
„Neke sam ubio i maljevima", rekao je. Poslednja grupa od 50 uhapšenika, a među njima i akademski slikar Mihailo Milovanović, ubijena je u noći između 27. i 28. novembra, uoči povlačenja iz Užica.
Stravičnu sliku komunisti su ostavili i u Čačku. U podrumima katastarske uprave i sokolskog doma pronađeni su leševi bez glave, dok su u podrumu ispod sreskog načelstva nađeni ljudske oči i prosut mozak. Nemački izveštaji javljali su o klanju žrtava, a nedićevski o ubijanju sekirama. Glavni egzekutor bio je Milan Bata Janković, koji je simbolično nosio crvenu rukavicu bez prstiju, na levoj ruci, a ubijao je čekićem. Komunisti su pedesetih godina sakupljali potpise da se Janković proglasi za narodnog heroja, ali su odustali jer bi to ipak bilo previše. Ali, postavili su mu bistu, koju su Čačani prvom prilikom sklonili. Milan je bio rođeni brat Milke Minić, supruge jednog od vodećih komunista Miloša Minića, dok je drugi rođeni brat, Dušan, tokom rata bio korektor u jednom listu u Beogradu. To je bio razlog da ga posle rata streljaju. Kada su mu drugi uhapšenici u ćeliji rekli da će sigurno preživeti, zbog sestre i šuraka, on je odgovorio: ''Naprotiv, ja ću prvi biti streljan!''
Masovna ubistva građana u Užicu, Čačku i drugim mestima gde su 1941. uspostavili vlast, komunisti su nazivali „drugom fazom revolucije", u kojoj, prema teoriji, „treba da se izvrši definitivni obračun sa klasnim neprijateljem". Pod „prvom fazom revolucije" oni podrazumevaju osvajanje vlasti svim sredstvima, a pod „drugom fazom" učvršćivanje vlasti, pre svega likvidacijom stvarnih i potencijalnih neprijatelja njihove stranke. Tu „drugu fazu" počeli su da sprovode u novim oblastima koje su osvojili: u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori.
Na osnovu Titovih naređenja, komunistički preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršna i protivu iste nema mjesta žalbe", pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu osmoro je osuđeno na smrt, uz uobičajenu konfiskaciju imovine. Od ovih osmoro petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica, Blažo, Marko, Mirko i Petar Kovačević. Prvooptuženi Novica Kovačević pre rata je bio sudija, dok je njegov rođak Sava Kovačević bio krijumčar duvana.
„Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali" J. B. Tito deset dana po zauzimanju Beograda
Prvi put u srpskoj javnosti: ZLOČINI KOMUNISTA
05.04.2009.
PRESS
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su još jedino u Srbiji tabu tema. Sve krivične prijave do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta. Ali, istina polako izbija...
O zločinima komunista tokom i posle Drugog svetskog rata, u postkomunističkim zemljama, počelo je da se govori kada je pao Berlinski zid, 1989. godine. Novoformirane demokratske vlade otvarale su tajne dosijee, otkopavale masovne grobnice, pravile popise žrtava i dostojno ih sahranjivale. Od bivših jugoslovenskih republika najpre se oglasila Slovenija, otkopavajući masovne grobnice žrtava komunista. Onda je tajne arhive otvorila i Hrvatska, objavljujući dokumenta o poratnim likvidacijama u Zagrebu, da bi 31. marta Zagreb povukao prvi korak rapisujući međunarodnu poternicu za 86-godišnjim Simom Dubajićem, nekadašnjim Titovim majorom, kojeg terete za ubistvo 13.000 ratnih zarobljenika na Kočevskom rogu 1945. godine.
Tako je ironijom sudbine Hrvatska postala prva zemlja bivše Jugoslavije koja je raspisala poternicu za jednim partizanom. Ironijom sudbine jer su komunisti posle rata najveće čistke pravili u Srbiji, gde to pitanje nikad nije došlo na dnevni red.
Dvadeset godina posle pada Berlinskog zida partizani su tabu tema u Srbiji. Sve krivične prijave podnete protiv komunista do sada su odbijene, zabranjeno je otkopavanje bezbrojnih masovnih grobnica, dok pristup dobro čuvanim dokumentima zavisi isključivo od snalažljivosti pojedinih entuzijasta.
A, takav slučaj postoji još samo u Rusiji, gde milioni nevino pobijenih ljudi posle rušenja društvenog poretka još nisu izbrojani, iako su nedvosmisleno pokazali dve stvari: prvo, jednom pokrenuti talas masovnih zločina ne zaustavlja se činom osvajanja vlasti, i drugo, pre ili kasnije komunisti počinju da se ubijaju i međusobno.
Tako je Staljin poubijao gotovo celu garnituru Lenjinovih revolucionara, da bi se potom okrenuo i protiv svojih saradnika. U zloglasnim staljinističkim čistkama ubijeno je i više od 100 jugoslovenskih komunista - mnogo više nego što ih je u Kraljevini Jugoslaviji ubila Žandarmerija. Nestajali su Srbi da bi na njihovo mesto bili postavljani Hrvati i Slovenci.
Od 20 članova poslednjeg predratnog Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Moskvi je 1937. godine likvidirano njih 19. Saučesnik u ovim ubistvima bio je poslednji, dvadeseti član Centralnog komiteta - Josip Broz Tito. On je tada postavljen na čelo KPJ, gde je nastavio da primenjuje oprobani staljinistički metod: likvidirati sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počev od onih u svojoj blizini.
U izraz „klasni neprijatelj", po direktivi Kominterne, od 9. maja 1941. potpale su dve grupe ljudi: članovi ideološkog pokreta nacionalističkog ili verskog karaktera, sveštenici, članovi policije, oficiri, diplomatski i građanski službenici ukoliko odbiju da se svrstaju na stranu revolucionarnih snaga, kao i svi članovi vladajuće dinastije i svako lice za koje se zna da se aktivno protivilo pripremama ili izvršenju revolucije...

„Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo" - Slobodan Penezić Krcun, prva izjava u oslobođenom Beogradu
Direktiva je, dakle, zahtevala ubistva širokog kruga ljudi, što je uskoro počelo da se sprovodi u delo. Najpre u Srbiji. I najpre po srpskim varošima i selima. I opet je upotrebljen poznati recept sa slanjem Lenjina da diže revoluciju i razbija sistem „iznutra".
Očekujući otpor Srba, 1941. godine u Srbiju stiže 400 profesionalnih revolucionara, pronađenih u okupiranim evropskim zemljama, gde su se sklonili posle poraza u Španskom građanskom ratu. Na čelu je Josip Broz Tito. Pošto se pokazalo da 400 revolucionara nije dovoljna brojka, oni su potražili saveznike u robijašima odbeglim iz zatvora tokom aprilskom sloma. Tako se u partizanima našao i najpoznatiji kriminalac u zemlji Draža Gligorijević, koji je aprila 1941. čekao izvršenje smrtne kazne, zatim zloglasni razbojnik sa Kosmaja Milosav Živanović Čaruga, Aleksandar Živaljević Coja, zvani Coja prvoborac, iz Kragujevca i mnogi drugi.
Teorija i praksa dolaze prvi put masovno do izražaja u Užicu, jedinom većem mestu iz kog su se Nemci povukli bez borbe, 21. septembra 1941. Nemci su predali Užice Žandarmeriji i Pećančevim četnicima koji, videvši da dolaze komunisti, pozivaju najviđenije građane da proglase mobilizaciju. Ovi, pak, nameću odluku da se grad preda bez borbe, s obrazloženjem: „Da vidimo šta i ova naša deca hoće". Već 1. oktobra komandant Užičkog partizanskog odreda, Dušan Jerković, izdaje proglas: „Glavni cilj naše borbe jeste uništenje naših klasnih neprijatelja". Uskoro u grad dolaze sve komunističke strukture. Bogate, ugledne i nepokorne građane komunisti masovno hapse i streljaju iznad kasarne u Krčagovu. Jedan od glavnih egzekutora, Vladan Mićić iz Požege, svedočio je posle da su ubili preko 400 osoba.
„Neke sam ubio i maljevima", rekao je. Poslednja grupa od 50 uhapšenika, a među njima i akademski slikar Mihailo Milovanović, ubijena je u noći između 27. i 28. novembra, uoči povlačenja iz Užica.
Stravičnu sliku komunisti su ostavili i u Čačku. U podrumima katastarske uprave i sokolskog doma pronađeni su leševi bez glave, dok su u podrumu ispod sreskog načelstva nađeni ljudske oči i prosut mozak. Nemački izveštaji javljali su o klanju žrtava, a nedićevski o ubijanju sekirama. Glavni egzekutor bio je Milan Bata Janković, koji je simbolično nosio crvenu rukavicu bez prstiju, na levoj ruci, a ubijao je čekićem. Komunisti su pedesetih godina sakupljali potpise da se Janković proglasi za narodnog heroja, ali su odustali jer bi to ipak bilo previše. Ali, postavili su mu bistu, koju su Čačani prvom prilikom sklonili. Milan je bio rođeni brat Milke Minić, supruge jednog od vodećih komunista Miloša Minića, dok je drugi rođeni brat, Dušan, tokom rata bio korektor u jednom listu u Beogradu. To je bio razlog da ga posle rata streljaju. Kada su mu drugi uhapšenici u ćeliji rekli da će sigurno preživeti, zbog sestre i šuraka, on je odgovorio: ''Naprotiv, ja ću prvi biti streljan!''
Masovna ubistva građana u Užicu, Čačku i drugim mestima gde su 1941. uspostavili vlast, komunisti su nazivali „drugom fazom revolucije", u kojoj, prema teoriji, „treba da se izvrši definitivni obračun sa klasnim neprijateljem". Pod „prvom fazom revolucije" oni podrazumevaju osvajanje vlasti svim sredstvima, a pod „drugom fazom" učvršćivanje vlasti, pre svega likvidacijom stvarnih i potencijalnih neprijatelja njihove stranke. Tu „drugu fazu" počeli su da sprovode u novim oblastima koje su osvojili: u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori.
Na osnovu Titovih naređenja, komunistički preki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršna i protivu iste nema mjesta žalbe", pisao je Sava Kovačević, predsednik Prekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda. Od 19 optuženih na ovom procesu osmoro je osuđeno na smrt, uz uobičajenu konfiskaciju imovine. Od ovih osmoro petoro su bili rođaci Save Kovačevića: Novica, Blažo, Marko, Mirko i Petar Kovačević. Prvooptuženi Novica Kovačević pre rata je bio sudija, dok je njegov rođak Sava Kovačević bio krijumčar duvana.

„Mi se u Srbiji moramo ponašati kao u zemlji koju smo okupirali" J. B. Tito deset dana po zauzimanju Beograda