Život pisan srcem

Oslobodi me
Ove samoće
Rešetkama okovane..
Peče, ako daljina vodi ratove
I ubija, kao iskrzana linija života.
Dodirni me
I pusti me da verujem
Da bliskost još uvek postoji.
Ja osećam, i ne bojim se
Tvoje me ruke nikada nisu izdale
Ni trag na koži, kao pečat
Ovog ludila, i tebe

Trebao mi odgovor
Ali noć, ko noć
Prokleti saveznik
Svakog podsmevanja.
A želeo sam da mi kaže
Kako da zaspim
Ako urlik ne prestaje
Tamo negde duboko
Gde nokti ne dopiru
Kada poželim
Da zagrebem i iščupam
Onu besanu bol
I pobedim sebe, po prvi put.
Samo se smej, daleko su dubine

Trebaš mi,
Glasna i drska
Nepodnošljiva, gruba
Teška i samo moja..

Ne nežna, nemirna
Nedokučiva i pomalo luda
Kvarna, tvrdoglava
Nezaustavljiva...

Trebaš mi, za sva ova,
Moja tiha ludila.
Yri Boyka
 
Nocas sam posla za tisinom tvojih koraka dok je mesec dobijo odraz tvoga lica,
i kao strela sa prstenom od ruzinog drveta pravo u srce.

Ako mi nocas mesece dotaknes lice zavijacu poput vucice i vapicu za tobom.
Zelecu tvoje zivo lice,tvoje udove,tvoj jezik,tvoju utrobu..

Vikacu zarivajuci lice u jastuk sve dok se ne otvori more od suza,
ne bi li ispralo izmaglicu od reci upucenih njima koji te ne poznaju.

Zaustavicu vreme, navuci cu zavese,oteracu mesecinu iz moje postelje u kojoj vise nema ceznje
Uzeo si je i odneo je negde sa sobom kao pehar da iz njega pijes sve ono sto sam ja..a nisi me poveo..
Ostavio si samo lutanja i trazenje tvojih dodira na mom licu..
Shvatio nisi da je sat u kuci samo nemi ukras a da u srcu kuca ono vreme beskonacnosti za tobom.

Ostala sam sama na obali mesecevog jezera u nasoj kucici iz snova,
stranac u vlastitoj kuci i vlastitim predmetima..i oni me se odricu samim tim sto ih u mraku ne prepoznajem..

kuca-na-jezeru-nemacka.jpg
 
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje? 🖤
Kuda? Zašto?

..Ivo Andrić

 
Zovu je Dzindzer i Rodzers ili Kuća koja pleše.Nalazi se u Pragu..Jos dok su je gradili nisu je voleli..Ne vole je previse Pražani ni danas.Mozda zato sto se svojom savremenoscu i neobicnom izgledu ne uklapa u sve one prelepe stare zgrade na obali Vltave.Ja je volim .Gledam je kao ljubav,snažnu i postojanu.Dvoje,oslonjeni jedno na drugo,gledaju u Hradcane i ispisuju svoju pricu kao usamljeni ljubavnici, verujuci jedno drugom

header_dancinghousrpagujkgt.jpg
 
Oni te vide,znaju koliko si visok, koliko si tezak, kakve su ti boje oci, sta si obukao, kako mirises, cuju ti glas, vide ti osmeh. I nista ne znaju o tebi. Ja znam: satkan si od neba u sebi, od vode, od traganja, satkan si od slobode. Kao lopatom sneg, tako si od sebe razbacao sopstvene strahove. Jedino cega se jos plasis je da ti neces biti ti, ono sto jesi. Jos si vitez, u sjajnom oklopu, macem branis svoj otpor sivilu, besmislenom sarenilu, lagarijama, izgovorima-zaklonima podignutim da bi se opravdalo delo, seces, sebe seces kad si sa drugima, da njima bude jasno ko si ti u odnosu na njih. Sa ivice planine uzleces kao orao i klikces: Istino!Spontanosti! Nesputanosti! Ne cuju te, ne naslucuju da ne treba da ti se pravdaju, samo da budu to sto jesu, kakvi god da jesu.
 
:klap:

Oni te vide,znaju koliko si visok, koliko si tezak, kakve su ti boje oci, sta si obukao, kako mirises, cuju ti glas, vide ti osmeh. I nista ne znaju o tebi. Ja znam: satkan si od neba u sebi, od vode, od traganja, satkan si od slobode. Kao lopatom sneg, tako si od sebe razbacao sopstvene strahove. Jedino cega se jos plasis je da ti neces biti ti, ono sto jesi. Jos si vitez, u sjajnom oklopu, macem branis svoj otpor sivilu, besmislenom sarenilu, lagarijama, izgovorima-zaklonima podignutim da bi se opravdalo delo, seces, sebe seces kad si sa drugima, da njima bude jasno ko si ti u odnosu na njih. Sa ivice planine uzleces kao orao i klikces: Istino!Spontanosti! Nesputanosti! Ne cuju te, ne naslucuju da ne treba da ti se pravdaju, samo da budu to sto jesu, kakvi god da jesu.

lberto Moravija - Tajna (odlomak), posvećeno svim blizanačkim parovima
Kad ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu da odredim značenje, zato što najdublja osećanja imaju pravo da postoje samo u njima samima i nigde drugo.

Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim događajima. Voleo sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti. Voleo sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumem da li smo se voleli koji mesec ili koju godinu, koji tren ili koju večnost.

Možda si oduvek bila u meni, kao deo mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih večitih čežnji, kao sećanje na staru maštu mog detinjstva razočaranog deteta, koje nije uspevalo da pronađe drugara sa kojim bi podelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.

Voleo sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unela u moj život, ili zbog onog uzbuđujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podelio tvoj unutrašnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj deo mene koji sam oduvek hteo da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti.
Neizbežno te voli svako ko te poznaje iznutra.

Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put video prošle godine, prošlog meseca, ovog jutra ili možda pre samo nekoliko trenutaka.

Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosetljivo na tok vremena, životne događaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje lepote za kojom posežem kada imam potrebu za svetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.

Po neki put, uveče, sa prozora moje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jerusalimu i sanjam da je opet tu. Želeo bih da u tvom životu ima makar deo lepote koju umeš da daš onome ko je pored tebe...
 
Tvoj sam

Ako zelis ljubavnika,
Ucinicu sve da me pitas da to budem Ja.
I ako zelis neku drugu vrstu ljubavi
Nosicu masku za tebe

Ako ti treba partner
Uhvati moju ruku
Ili,ako zelis da me udaris u gnevu
Evo me
Tvoj sam…

I ako ti se prispava na trenutak
Na putu
Ja cu da te vodim

I ako zelis da radis sama,na ulici
Ja cu da se sklonim

Ako zelis oca za svoje dete
Ili bi samo da se sa mnom setas
Po pesku
Tvoj sam

Leopnard Koen

 
Već sam ti pričao to

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvorištu
pod kestenom stol, nekada
prašnjava slika i cesta od sna
curice, drugova pjesma
u duši se budi djetinjstvo

Zamisli, miriše lipa i ljeto je tu
kasnije snjegovi, pramen sam magle
pod neonskim svijetlom u zimu
pričam ti, im'o sam druga k'o brata ja
sada pustinja, čeznjiva pisma
pacifik od tuge i sjećanja, kažu sudbina

Ta ***** bol ime mora imati i razlozi
milion priča, al' svaka vodi samo do pustoši
pitam, da li znas, a znam da ne znas
nit' ćes ikad shvatiti
a i zašto bi, oprosti, to gorka tečnost
iz mene gluposti govori

Nije nostalgija, ta je romantično
nevino čedo spram ovih stanja
neću da spominjem rat i užase
politiku i slična s****
neću da ponavljam, pravda ne postoji
ta to je jasno bar
hoću da dopustim suzu ljubavi
sa njom sam divan par
kasno je, znam

Curi noć, svaka je mala vječnost za mene
da, znam, moraš poć, o, kako nervira
kad zadnji autobusi se izgube
pitam, da li znaš, i ja sam nekada imao grad
ulice, draga lica u dvorištu
pod kestenom stol
ah ............. vec sam ti pričao to
kovitlac-emocija-koji-vas-vodi-u-najlepse-snove-zena-rak-2.jpg

Rade Šerbedžija
 
Lutam nekad..nocu

Na svakom uglu ulice,svetiljka.
Visoko pod krosnjama uprta u zemlju..svetli..
Zutom,treperavom,bolesnom svetloscu

Brojim..

Stotinu ulica,stotinu uglova..stotinu svetiljki..stotinu zivota..
Ljubim te ispod prve..ispod pedesete ti kosu mrsim.
Ispod osamdesete gledam zelenu boju noci u tvojim ocima..
Ispod stote trazim mir u tvojim rukama..tako potreban

Ali nema te..Tebe nema..

Znam..kriva sam i nisam.
Ja sam boginja svojerucnog pakla..
U kome slazem put od zutih cigli..

Trazeci hrabrost da
tvoji pokreti postanu moji
da moja zelja bude tvoja zelja
da tvoj dodir postane moj
da me imas..da te imam
bez pravila,bez razmisljanja.
da ti dam sve sto do sada nisam.

 
Nocas sam posla za tisinom tvojih koraka
dok je mesec dobijo odraz tvoga lica i kao
strela sa prstenom od ruzinog drveta..

pravo u srce.

Ako mi nocas mesece dotaknes lice
zavijacu poput vucice i vapicu za tobom.
Zelecu tvoje zivo lice,tvoje udove,tvoj jezik.

tvoju utrobu..

Vikacu zarivajuci lice u jastuk sve dok se
ne otvori more od suza ne bi li ispralo izmaglicu
od reci upucenih njima koji te ne poznaju....
Zaustavicu vreme, navuci cu zavese,oteracu mesecinu
iz moje postelje u kojoj vise nema ceznje..uzeo si je.

I odneo je negde sa sobom kao pehar da iz njega
pijes sve ono sto sam ja..a nisi me poveo..
Ostavio si samo lutanja i trazenje tvojih dodira

na mom licu.

Shvatio nisi da je sat u kuci samo nemi ukras
a da u srcu kuca ono vreme beskonacnosti za tobom.
Ostala sam sama na obali mesecevog jezera
u nasoj kucici iz snova..stranac u vlastitoj kuci
i vlastitim predmetima..i oni me se odricu

samim tim sto ih u mraku ne prepoznajem..
 

Otvorila si dveri - Aleksa Šantić

Otvorila si dveri srca i duše sjajne
I primila me u raj čiste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.


Ne lijem suze više, niti me misô bludi
Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rađa, snova mi nebo rudi
I blista svetim žarom čarobne slike tvoje.


Kô svježi poljski vjetrić, kô bujna gorska vrela,
Sad mi se život kreće kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno čekô, sve što mi duša htjela -
U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.


Pa neka letne pjesma krilu vječnosti tajne,
U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek čuje sreću moju nebo i zvijezde sjajne,
Sreću što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.

(1894.god.)
 
Valentino
Da se rodim ponovo

Zvao sam te ruzo
sitan, mali, crven cvijet
a sad si drvo mog zivota
tvoje rijeci lece vreli caj
sa vrha Tibeta sto kapa mi kroz vene

Ref.

Da se rodim puta sto
i da pogledam me Bog
sto put bih tebe
mojoj kuci vodio

Da se rodim ponovo
i da pogleda me Bog
opet bih tebe
preko praga nosio

Proljetela ptica
krila su joj davno otpala
na zalasku zivota
suza tvoga oka
kresnula je svjetlo
spasa mog na izlazu tunela

Ref.

Zvao sam te ruzo
 
Kučka je zena koja ujutro ne otvara oci bez jutarnje kafe.Voli da kuva iako to ne radi cesto.Obozava mazenje i pazenje i veoma voli svoj posao.
Ambiciozna je.Atraktivnog izgleda,inteligentna,obrazovana.Svesna sebe.Bezobrazna onoliko koliko smatra da treba da bude i to selektivno.Posebno prema muskarcima kao sistem zastite.Prema zenama takodje ali redje.Veoma je temperamentna.Nekada kaze i uradi i nesto sto zapravo ne zeli ali je primorana. Zavisno od situacije nekada je bolje pokazati zube u napred.Hedonista je.Emotivna ali vesto skriva svoje emocije.Beskompromisna.Spremna da sruci sve u lice. Elegantna,proracunata.Strastvena.Zna sta hoce a jos vise sta nece. Materijalno nezavisna sto joj daje slobodu kretanja i odluka.Emotivno povredljiva ali uzvraca udarce.Svoja,samim tim ne prihvacena i ne razumljiva vecini.Hrabra.Odana coveku kojeg odabere i voli. Svim ostalima je neverna.
Voli igre.Zivotinje,svoje bliznje i malobrojne prijatelje.Racionalna i ciljana.Voli ritam, jake boje, leto i poeziju.
 
Dekadencija je termin koji se najčešće koristi kada se želi opisati gubitak moralnih standarda u društvu, raznim oblicima društvenog i duhovnog života. Takođe se njim označava i propadanje civilizacije kao i niži umetnički kvalitet. Propadanje društva ostvaruje se odbacivanjem ili gubitkom nekadašnjih moralnih načela ili zakona, čime se postiže haos u društvu, opadanje morala i anarhično ponašanje. Termin potiče od francuske reči decadence što znači opadanje.
 
A šta je to – ljubav?

Kad gledaš u zvezde bez razloga i kad podeliš žvaku i kad pokloniš cvet i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš!
Kad onome koga voliš daš jedan griz i kad podeliš sa njim gumu za brisanje na dvoje i kad mu das jedan liz! Kad nacrtaš srce i unutra upišeš vasa dva imena.

Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam šta je!
 
:heart:
Ljubav koliko bliska i koliko nedostižna , hranjena željama , snovima i nematerijalnim osećanjima
Ugradjena u um i uznemirujućim mislima , revolucionaarnošću osećanja , rasipanjem vremena i brisanjem udaljenosti .
To me definiše i uvek sam blizu ljubavi
Dodirni me ... kožu dušu ,moj um , srce
Ostavi svoj trag neizbrisiv vetru ,satima ,daljinama , tišini ili suncu
Ispuni svaki prostor u meni .... ispuni me tobom
Ne prestani da misliš na mene i oznaći me ljubavlju

FKxJP1EXsAETQfV
 
Poslednja izmena:
Ne daj se, Ines . .
Ne daj se godinama,
moja Ines .

Drukčijim pokretima i navikama . .
Jer još ti je soba topla,
prijatan raspored i retki predmeti . .

Imala si više ukusa od mene.
tvoja soba, divota .
Gazdarica ti je u bolnici

Oduvek si se razlikovala .
Po boji papira svojih pisama,
po poklonima .

Pratila me sledećeg jutra oko devet do stanice . .
I ruši se zeleni autobus
teran jesenjim vetrom kao list niz jednu beogradsku padinu . .

U večernjem sam odelu
i opkoljen pogledima . .
Ne daj se mladosti moja,ne daj se
Ines .

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica,
loše prikrivena želja .

Tvoj je način gospođe
i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja .

Pa tvoje grudi,
krevet
I moja soba
obešena u vaszduhuu kao naranča

Kao narančasta svetiljka nad zelenim
i modrim vodama Zagreba .
Proleterskih brigada 39. kod Grković .

Knjige i ploče na istim policama,
pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja . .

Lepi trenuci
nostalgije, ljubavi i siromaštva . .
Upotreba zajedničke kupaonice
i “Molim Vas, ako me neko traži .. ”

Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines .

Evo me ustajem
tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času ?
Mozart – Requiem Agnus Dei .

Meni je ipak najdraži početak .
Raspolažem s još milion
Neznih i bezobraznih podataka naše mladosti
koja nas pred vlastitim očima vara,
i krade,
i napušta

Ne daj se, Ines .
Pocepaj pozivnicu,
otkaži večeru .
Prevari muža odlazeći da se počesljaš
u nekom boljem hotelu,
dodirni me ispod stola kolenom

Generacijo,
ljubavnice .

Znam da će jos biti mladosti,
ali ne više ovakve
u proseku . .1938 .

Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti .
A biće ipak da ste vi u pravu,
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili
i predali bezvoljno .

A ponovo počinje kiša,
kao sto već kiši u listopadu na ostrvima . .
More od olova
i nebo od borova .

Udaljeni glasovi koji se mešaju .
Glas prijatelja, roda, brata, majke .
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svetla s tom belinom

Još malo šetnje uz more
i gotovo .

Ne daj se, Ines .

(Arsen Dedić)

 

Back
Top