Život pisan srcem

''Život je uvek povezan s patnjom..Svaki,bez izuzetka.Neizbežne su bolesti,starost i smrt.Niko nije umakao tome.To su zakoni ljudskog postojanja,objasnio joj je.Pravila koja podjednako važe za svakoga na ovom svetu i u svako vreme.Ne postoji sila koja bi oslobodila nekoga bola i patnje i spasla ga od njih.To i sam najbolje zna.Uprkos tome,život je poklon koji treba ceniti.Zagonetan je.Patnja i sreća su neraskidivo povezane.Svaki pokušaj da se razdvoje,osudjen je unapred na propast.''
 
Poslednja izmena:
Pažljivo ispisujte život srcem, da mu ne bi suze odredile boju...
tears-in-heaven1249454857.jpg
 
''Najbitnije stvari su nevidljive.Naša cula vole da nas zavedu.Vid je najvarljiviji.Navodi nas da mu verujemo najviše.Ubeđeni smo da vidimo okolinu,ali to je samo površina,a mi je prihvatamo kao stvarnost.Moramo naučiti da dokučimo srž stvari,njihovu suštinu.U tom slučaju,oči su prepreka.One nas skreću s tog puta.Zaslepljuju nas.Ko se suviše oslanja na njih,zapostavlja druga čula.Time ne mislim samo na uši i nos.Govorim o organu koji je u nama,ali nemamo za njega ime.Nazovimo ga KOMPAS NAŠEG SRCA''
 
''Bio si tako daleko da nisam mogla da te dodirnem.Tuzna sam zbog svakog trenutka u kome nismo zajedno.Zbog svakog puta koji moram da predjem bez tebe i svakog koraka koji napravis bez mene.Zbog svake noci u kojoj ne spavamo zajedno i svakog jutra u kojem se ne budimo jedno pored drugoga.''
 
Osecao je da ona dise sve brze.Trazio je njen pupak.Njegove ruke milovale su njeno telo,ne dodirujuci ga savim.Njegovi prsti lebdeli su iznad njene koze.Bese to uzbudljivije od svakog dodira.Prolazio joj je rukom sve dublje ispod londjija,milujuci je sve do samog pocetka butina.Kleknuo je.Njegov londji se pretvorio u mali sator oko bokova.Ona to primeti i trgnu se.Nije se uplasila pogleda,ni njegovih prstiju,vec svoje zelje,disanja i svoga srca koje je kucalo sve brze i jace.On polako svuce svoju kosulju.Cvrsto ga drzeci,zelela je vise,ali on samo spusti glavu na njenne grudi.Ne pomerajuci se,cekao je da se njeno srce utisa.
Bese to ton na koji se nije mogao navici.Osecao je strahopostovanje pred svakim otkucajem.Jezio se od njega.Postovao je ono sto kuca ni santimetar od njegovog uha.Njeno srce bese kao prorez kroz koji sagledava srediste sveta.Kucanje njenog srca.Cudnovato.Obmanjjuce lepo.
Pesma zivota.Pesma smrti.Pesma ljubavi.
 
Zovem se Ljubav.

Postojala sam pre nego sto je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam pre nego sto je postojala priroda, postojala sam prije nego sto je postojao covek.
Bila sam usamljena, htela sam da podelim sve ovo sto nosim sa sobom kroz nebrojene vekove i stvorila sam svet koji sam htela da se mojim imenom zove.

Uvukla sam se u more i jezera, u reke i potoke, u planine i beskrajna polja, u sume i proplanke.

Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udisete.
Volim da dodjem iznenada, kada se nenadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moc govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da cesto izgovarate nesuvisle recenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smete kao deca, volim da setate livadama i berete retko cvece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pevate, volim da zbog mene pesme pišete, da zbog mene price izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.

Ali sam tuzna kada me se bojite.
Tukli ste me, mucili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i zednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vecne kise i tmurne oblake, krali ste duge od mene.
Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste cak i da ne postojim.
Niste verovali u mene, izmišljali ste strasne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljackali ste, ubijali ste.

Ali sve sam zbog vas izdrzala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrecnu, da vas ne rastuzim.
Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rasterala, nepriemetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno.
Sunjala sam se kao mio lopov oko vasih srca, omeksivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se nece moci nikada vise ukloniti.
Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, terala na smeh kada ste mislili da cete vecno plakati, terala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vecno cutanje.

Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vase hramove.
Primpremite sudove duse svoje da vam ih napunim radoscu i veseljem.
Ja cu biti vasa molitva, ja cu biti vas vid kada ne vidite, ja cu biti vas sluh kada ne cujete, ja cu vas nahraniti kada ogladnite, ja cu vas napojiti kada ozednite.
Ja cu biti vasa svetlost u mraku, ja cu biti put po kojim cete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predelima.

Ne bojte se.
Otvorite srce i primite me u sebe.
Jer sam tu.
Jer postojim.

Zovem se Ljubav, samo me pozovite i bicu tu...
 
Svitanje
Svakog meseca mi izdvajamo minimum par sati za odlazak u pozorishte,operu,na koncert,u galeriju...Ne zalimo vremena i novca jer umetnost je uzvishena,duhovna hrana koja je neophodna nashem umu...Tuzno je shto zaboravljamo da se svakog jutra odigrava premijera velicanstvene predstave...svitanja....jedinstvene, impresivne, kakvu ni jedan svetski umetnik nije umeo da stvori....sve slike za koje placamo da ih vidimo samo su bleda kopija onoga shto je Bog stvorio...kako smo zaboravni i kako malo cenimo bogatstvo i lepotu originalne umetnosti....

picture.php
 
Nemoj misliti da ovaj svet postoji zbog tebe. Nije svet tek posuda po tvojoj meri.
Svet i ti, poput dva drveta koja stoje jedno kraj drugog, stojite uspravno svaki za sebe, ne oslanjajući se jedan na drugog.
Ti znaš da pored tebe stoji naočito drvo zvano svet. Drago ti je zbog toga. Mada on na tebe verovatno i ne pomišlja.
Ipak, zasebno od sveta izvan tebe, i u tebi samom postoji jedan svet. Unutar svog bića možeš da zamisliš ogroman polumračni svet. Tvoja svest počiva na granici ta dva sveta.
Ono što je važno jeste da spoljni svet sačinjen od planinskih venaca, ljudi, bojadžijskih radionica i pesme zrikavaca povežeš sa onim velikim svetom koji postoji u tebi, da dva sveta koja stoje na korak rastojanja jedan od drugog dovedeš u saglasnost, u sklad.
Kao, na primer, kad gledaš u zvezde.
Kada ti polazi za rukom da dva sveta dovedeš u sklad, mnogo lakše provodiš dane. Nema potrebe da rasipaš snagu uma na beznačajnosti.
Osećaš ukus vode, ređe naljutiš druge.
Teško je na pravi način posmatrati zvezde, ali što budeš veštiji, više će to imati učinka.
Ne moraju to biti zvezde; i žubor ili zričanje dolazi u obzir.



Nacuki Ikezava
 
Danas sam na raskrscu mojih puteva i gde god pomislim da krenem
svaki put vodi ka Tebi..i ne mogu nazad..ne umem nazad...
Krenula sam Tebi i molim da me cekas na kraju puta..cujes li me?
Ako te ne bude tamo..zalutacu..pascu..necu znati kako dalje..nestacu.. jer

strah me je da me neces prepoznati kada se sretnemo.
Da ce ruka pruzena tebi ostati da lebdi u zraku samo prazninom okruzena.
Da ce se moj smeh odbiti od tebe kao eho od kamena. Da cu uzalud govoriti, jer ti me neces cuti.
To je ono sto me najvise boli..kao i strah od prolaznosti
 
Poslednja izmena:
LJubav poznaje mnogo razlicitih oblika.Ona ima toliko razlicitih lica da nasa masta nije u stanu da ih sve sagleda.Umetnost je prepoznati je kad je pred nama.
Zasto je to toliko tesko?
Jer vidimo samo ono sto nam je poznato.Verujemo drugima samo ono za sta smo sami sposobni u dobru i u zlu.Vidimo stvari,ljubav pre svega,onako odgovara nasoj predstavi.Zelimo biti voljeni onako kako sami volimo.Svaki drugaciji nacin nam je nerazumljiv.Posmatramo ga sumnjicavo,s nevericom.Ne prepoznajemo njegove znake i ne razumemo njegov jezik.Optuzujemo.Tvrdimo da nas drugi ne voli.Pri tom,on nas voli,ali na nama nepoznat nacin.Drugaciji.
 
LJubljena

S veceri posmatram nebo nad Rangunom i gledam hiljade zvezda.Tesim se mislju da postoji nesto sto delimo svake noci.Njihov treptaj,Zamisljam da se pretvara u zvezdu svaki nas poljubac.Cuvaju nas one iz dalekih visina.Osvetljavaju mi put u tami.Najveca od svih planeta si ti,sunce moje.
 
LJubljena

Oprosti ako su proslonedeljna pisma suvise tuzna.Necu te opterecivati svojom ceznjom.Molim te,ne brini za mene.Teska mi je, ponekad,nezivesnost kada cu te najzad ponovo videti.Ne osecam samo strah i zudnju misleci na tebe.Osecam bezgranicnu zahvalnost.Otvorila si svet preda mnom i postala deo mene.Svet posmatram tvojim ocima.Pomogla si da prevazidjem strah.Naucio sam da zivim s njim.Moje utvare me vise ne proganjaju.Nestajale su sa svakim tvojim dodirom,dahom na mom vratu,osecajem da si mi na ledjima,da su tvoje grudi na mom telu.Zguzvane su i prognane.Spreman sam da se suocim s njima,ako se pojave.Ti si me oslobodila.Tebi pripadam.
S ljubavlju i zahvalnoscu...
 
Poslednja izmena:
Iskoracite za trenutak, zajedno samnom, iz svojih života. Udaljimo se, kao slikari koji odmicu od svojih moleraja, i pogledajmo sa tog nigde mesta u sopstvene karikature.
Videcemo, prijatelj imoji,usamljene napukle ljušture brace i sestara sopstvenih tamnih senki.
Zanemecete, kao i ja, pre dvadeset godina,kada na mestima svojih srca ugledate ogoljene i istrošene majdane; samo ste ih iscrpljivali, a ništa u njih niste ulagali.
Naše su duše, prijatelji moji,isušena recna korita koja svojom prazninom zjape u nebesa. Na njima smo svoje tuge napajali, a gasili rasplamsale plamenove jada.
Sve ima svoj kraj. Dozvolili smo da presahnu, umesto da smo ih punili spasonosnim kišama ljubavi.
Svojom sebicnošcu izazivamo vecne suše, a onda se zaprepastimo kada nam se jednog dana pred ocima raspukne nepregledno ništavilo prizvane pustare.



„Bogalj“ – Vladimir Žižovic
 
I dok sam se tako borio,video sam ljude koji su govorili u ime slobode,ali sto su vatrenije branili to iskljucivo pravo, tim vise su postajali robovi zelja svijih roditelja,braka u kome su obecali da ce ostati s drugim "do kraja zivota",robovi ravnoteze,rezima, planova ostavljenih na pola puta, ljubavi kojima se nije moglo reci "ne" ili "dosta", vikenda koje su bili primorani da provode na ruckovima u nezeljenom drustvu. Robovi luksuza,privida luksuza, prividnog privida luksuza. Robovi jednog zivota koji nisu birali, ali kojim su odlucili da zive-jer ih je neko ubedio da je to za njih najbolje. I tako su se nizali njihovi jednolicni dani i noci, u kojima je pustolovina postala tek prazna rec iz knjiga ili slika sa neprestano ukljucenog televizora, a kad god bi se neka vrata otvorila,govorili bi : " To me ne interesuje,nije mi stalo."
 
Lekcija biserne skoljke

Kako i zašto dolazi do toga da školjka proizvodi biser?
Kao prvo, to je zrno peska koje je prodrlo u školjku i predstavlja teškoću za nju, nervira je.

„Ah“, kaže ona sebi, “kako da se oslobodim ovoga? Grebe me, nagriza me. Šta da radim?“
I evo je gde počinje da razmišlja; sabire se, meditira, traži savet do dana kada shvati
da neće moći nikada da se oslobodi tog zrna peska,
već da može da ga obradi na takav način da ono postane glatko, sjajno, oblo.
I kada joj to uspe, ona je srećna i kaže sebi:

„Ah, savladala sam jednu teškoću!“
Hiljadama godina biserna školjka obrazuje čovečanstvo, ali ljudi nisu shvatili lekciju.
Koja je to lekcija?
Da ako uspemo da obavijamo naše teškoće i sve što nas nervira u svetlu,
prozračnu i blagu materiju, imaćemo neprocenjivo bogatstvo.
To treba razumeti.

Zato već od ovog trenutka, umesto da se žalite, kukate i jedete se u sebi ne preduzimajući ništa,
potrudite se da proizvedete tu izuzetnu i specijalnu materiju kojom ćete obaviti svoje teškoće.
 
Zelim da znass
da si carobnjak mog sveta,
u kojem sva prava

imaju tvoji meki prsti.
Zelim da znas da si moj san.
pesma moje stvarnosti
moja suza neisplakana
moja radost utopljena.
Zelim da znas
da jedna staza vodi do mene
po kojoj vise ne koracas,
Zelim da znas,
da godisnja doba pocinju tvojim imenom,
da reka tece prema nebu,
da su dani radosni
kad me pitas:Kako si?
 
-Idi, pogledaj ponovo ruze. Shvatices da je tvoja jednistvena na svetu. Vrati se onda da mi kazes zbogom, a ja cu ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruze.
-Vi uopste ne licite na moju ruzu, vi jos nista ne znacite, rece im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao sto je bila moja lisica. Bila je to obicna lisica slicna stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruze su se osecale veoma nelagodno.
-Lepe ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas. Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo. Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise ili kako ponekad cuti. Zato sto je to moja ruza.
I on se vrati lisici.
-Zbogom, rece joj on...
-Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: Covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati.
-Sustina se ocima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
-Vreme koje si ulozio oko tvoje ruze cini tu ruzu tako dragocenom.
-Vreme koje sam ulozio oko moje ruze... rece mali princ da bi zapamtio.
-Ljudi su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da zaboravis. Ti si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ruzu.
-Ja sam odgovoran za svoju ruzu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Iz Malog Princa...
 
Pisano srcem

Hocu
da ti kazem da se moja jutra radjaju radoznala, sa pitanjem da li ce tvoje sunce zaviriti u moj dan...
I da hodam nesvesna svog postojanja osvrcuci se i trazeci te
..
Mozda te vise nista ne dotice, ali postoji proslost u glavi... nekada dovoljna i za ceo vek.
Znam sve. I ti znas da znam, ali i dalje kruzim jednosmernim ulicama, prkosim kisi i prkosim svemu..i samoj sebi..
Ali, nema veze, u redu je…osim da ni sama nisam bila svesna koliko je
beskrajno mnogo vremena u jednom danu kada tebe nema
...
ne zovem te jer znam da neces doci
...a opet ..roje se misli u mojoj glavi...
iznova i iznova... da si tu, da pricas, da se smejes…
A ne znam ni da li zelis…
Neke stvari je bolje ne znati…I neke pesme je bolje ne slusati…
I pitam se da li je uopste moguce nadjacati taj nesnosni nemi krik u mojim grudima..

Kao slucajno biram samo one pesme koje me secaju na tebe. I onda poludi moja masta i secanja me napune do vrha.
I vise nista nije isto. Opet zaveju snegovi osmeh na licu...
onaj isti osmeh koji si poneo sa sobom … i nema proleca, nema sunca…

 
Kažu...
da je voda ista,
Da hrana ima isti ukus , čak iako ti nisi tu...
Kažu ...
Da se isto diše i kada me ti ne zagrliš...
Kažu da je jedan dan dan i noć noć ...
Kažu da sve je isto...
Kažu ...
I Lažu...
 

Back
Top