Život pisan srcem

Uvek je bilo ljudi koji su verovali da brak nije nista bitno,
da dvoje ljudi mogu da zive u zajednici i bez braka.

Ja sam jedna od tih..
Danas postaje sve aktuelnije pitanje: koliko je brak uopste neophodan?
Moze li se i bez njega?
Ima onih koji smatraju da je brak ipak bitan.

Neki tako razmisljaju zbog tradicije i zbog verovanja da je zivot u vanbracnoj zajednici gresan.
A neki, jednostavno, smatraju da to tako treba i da su ljudi koji zive u anbracnoj zajednici nezreli
i
ne smeju sebi da priznaju da je doslo vreme da se vencaju....po njima, brak je normalna zajednica dvoje ljudi,
dok vanbracna zajednica, ako potraje a ljudi se nikako ne vencavaju, to nije.

Postoje i ljudi koji su u braku, a smatraju da zapravo nema razlike između braka i duge vanbracne zajednice .....
smatraju da se ni u njihovom zivotu nista nije promenilo nakon cina vencanja, voleli su se pre, vole se i dalje, i to je to.
S druge strane, ima onih koje brak plasi.

Plasi ih institucija kao takva, plasi ih da bi to sto potpisu nekakav papir moglo da im od lepe veze nacini dosadnu rutinu u kojoj vise nimalo ne uzivaju.
Boje se jer im stupanje u brak zvuci kao nesto konacno.....a nikakve garancije da ce vas neko zauvek voleti, ili da cete vi zauvek voleti nekog, ne postoje.
Ima i onih koje ne plasi brak, ali ne vide nikakvu poentu u njemu - dobro im je i u vanbracnoj zajednici i smatraju da je zajednistvo u glavi, a ne na papiru.
Plus, tu je i nesto lakse rastajanje ako veza ne uspe..... razvod ume da se otegne, cak i kad nema ni novca,
ni stana, ni dece koju bi trebalo podeliti......a raskid, mada bolan, makar moze da se izvede bez birokratskog i administrativnog usporavanja stvari.
Brak ili vanbracna zajednica?

Na vama je da odlucite - i jedno i drugo mogu da funkcionisu i odlicno i veoma lose.
Neke sredine ne gledaju blagonaklono na vanbracne zajednice......neki ljudi su jednostavno vaspitani tako da brak smatraju jedinom ispravnom zajednicom.
Ako ne zivite u takvoj sredini i ne smatrate da je "papir" nesto bitno,

nece vam nimalo smetati da budete ni bez njega - sreca od papira najmanje zavisi...... ( osim ako se ne vencavate zbog papira )
 
Piazza del Campo Siena


I_Siena_Plaza_del_Campox.jpg
 
UMETNIK


U dane srpskog kralja Uroša
I dane duhonog arhiepiskopa Joaninija
Leta gospodnjeg 1277
Ispisan bi apostol
( zapis koji nedvosmisleno pokaza
ne samo veštinu ispisivača
mekoću pera
lakoću ruke
već da Bog jeste sam grešni Čovek
univerzalnost prirode i kosmosa
čiji On beše izabrani potomak
što u tom prohujalom vremenu
beše ne samo jeres već i sama smrt)
rukom grešnoga Todora
vešto sakriven od nas jednakih
siromašni duhom i uzvišenih misli
dok nam ne priznade
pred sudnjim časom
kad gledaše smrt u oči
smatrajući nas za bezvredno
zrnevlje
 
"ПОНЕКАД МИ СЕ ЧИНИ ДА САМ УМОРНА,
УМОРНА ОД ЖИВОТА,
ОД ТОЛИКИХ СТВАРИ КОЈИХ НЕМА,
ЈЕР ТЕБЕ НЕМА.

ПОНЕКАД МИ СЕ ЧИНИ ДА ЈЕ ТАМНО
И ХЛАДНО ОКО МЕНЕ
И ДА САМО ТИ ЧУВАШ
НЕШТО НАЛИК ТОПЛИНИ."
 
KAD BI ČOVJEK

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava ili sreća,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
Da umrem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

( Luis Cernuda)
 
Kada zivot pisete srcem tada sanjate..kada zivot pisete zivotom tada zivite
Ovo uglavnom shvatite kada izgubite svoj san..svoj solumate..
zato sto ste predugo svoj zivot pisali srcem i lutajuci sanjali ..

Zato.. pisite zivot srcem i sanjajte kratko da bi zivot posle dugo pisali zivotom i odsanjali svoj san
jer dve duse lutaju svemirom i nikada ne spavaju..one sanjaju..
sve dok se ne spoje..da bi izgradili svoja dva neba u jedno i upotpunili univerzum...

ovo je napisano i srcem i zivotom..samom sobom
 
Znam da je ljubav ista kao i brana..ako ostavite pukotinu kroz koju moze da se provuce i najtanji mlaz vode,
malo po malo,voda ce potkopavati odbrambene zidove i nastupice trenutak kad vise niko nece uspeti da ukroti snagu bujice.
Ako se zidovi odrone,ljubav osvaja sve,tada vise nije vazno sta je moguce ili nemoguce,
nije vazno da li mozemo ili nemozemo da zadrzimo voljenu osobu pored sebe..
ljubav znaci gubitak kontrole
 
U ovoj veceri tvoj profil nema preciznih linija,
jer na tvom licu nema granice gde bi poceo tvoj osmeh
al' on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako tece
i kad odlazi, nikad se ne moze reci da li je jos ovde,
isto kao i tvoja rec, od koje nikad ne cujem prvi slog
i nikad da prestanem slusati ono sto govoris,
jer ti si tako blizak u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kada je dosao tvoj dolazak,
jer mi se cini da si bio ovde celog zivota,
s tim vecnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenjivim obrisom svoga lica.
 
„Jednom davno, sva ljudska osećanja i svi ljudski kvaliteti našli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.
Kada je Dosada zevnula treći put, Ludost je, uvek tako luda, predložila: "Hajde da se igramo žmurke! Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osećanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prećutati, zapitala: "Žmurke? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobednik."
Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesovalo. Ali nisu se svi hteli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se setio predložiti igru. Oprez nije hteo reskirati.
"Jedan, dva, tri." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lenjost, koja se kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vera se popela na nebo, Zavist se sakrila u senku. Uspeh se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gde se sakriti jer joj se svako mesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Lepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mesto u krilu leptira, a Sloboda u dahu vetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno okeana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost odbrojavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", povikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lenjost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti. Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Lepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Taleant u zlatnom klasju žita, Teskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopšte ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigde pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila besna, ugledala je ružičnjak. Ušla je medju ruže, uhvatila suvu granu i od besa i iznemoglosti počela je udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.
Ludost nije znala šta učiniti. Pronašla je pobednika, osećanje nad osećanjima, ali Ljubav je postala slepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju odlučila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobednik nad osećanjima, ali ostala slepa, a Ludost je prati gde god ide.“

Smisljeno je u originalu, svaka cast tebi sto si postavila ovo, kao i onome ko je ovo napisao... Divno je, kraj price je fantastican!
Uuuuuuuuuu, al je ovo dobro!!!
 
Bila devojka koja je samu sebe mrzela zbog toga sto je bila slepa. Ona
je mrzela svakog osim svog voljenog momka. On je uvek bio tu za nju.
Rekla mu je:"Kad bih samo mogla da vidim svet udala bih se za tebe."
Jednog dana, neko donira par ociju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je
da vidi sve, ukljucujuci i svog momka.
On je upita:"Sada kad vidis svet hoces li se udati za mene?"
Ona ga pogleda i uoci da je on slep.
Prizor njegovih zatvorenih ocnih kapaka je sokira. Nije to ocekivala.
Sama pomisao da ih mora gledati citav svoj zivot povede je da odbije
da se uda za njega.Njen momak ode rastuzen i nekoliko dana kasnije napisa joj pismo:

Dobro cuvaj svoje oci, draga moja,
jer pre nego sto su bile tvoje,
te oci su bile moje."



Aaaaaaaaaaaaaa, jaojjjj... :-(((
 
"..ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač, lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo...koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi svestan da si slobodan.Ono što osećaš i kao najmekšu svilu na sebi, znaj:znak je da si obuhvaćen.
Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak kad nisi svestan pesme. I najveći je život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da sanjaš....
 

Back
Top