Quantcast

Život knjiga i njihovih tvoraca

Fej*

Domaćin
Poruka
4.492
Horhe Luis Borhes

Na satu malene postaje vidio sam da je prošlo jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena; zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik
me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero pričvršćeno na pultu, umočio ga u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime, Jorge Luis Borges, već je bilo upisano. Tinta se još nije ni osušila.

Vlasnik mi reče: – Mislio sam da ste u svojoj sobi.
Zatim me bolje zagleda i ispriča se:
– Oprostite, gospodine. Onaj vam čovjek upadljivo sliči, samo što ste vi mlađi.
Zapitao sam ga: – Koji je broj njegove sobe?
– Zatražio je sobu 19 – glasio je odgovor.
Toga sam se i bojao.
Odložio sam pero i pojurio uza stube. Soba 19 nalazila se na drugom katu i gledala je na nekakvo skučeno i golo dvorište sa stubišnom ogradom i, sjećam se, javnom klupom. Bila je to najviša soba u hotelu. Pritisnuo sam kvaku i otvorio vrata. Luster nije bio ugašen. Pod nesmiljenom svjetlosti razaznao sam samoga sebe. Nauznak na uskoj željeznoj postelji, stariji, mršav i vrlo blijed, ležao sam ja glavom, očiju uperenih u gipsane ukrase na stropu. Začuh glas. Nije to bio moj pravi glas, nego onaj što ga katkad slušam s magnetofonske vrpce, šupalj i lišen nijansi.
– Baš čudno – govorio je. – Dvojica smo, i jedno smo. Ali, u snovima ništa nije čudno.
Upitao sam prestrašeno: – Znači li to da je sve ovo samo san?
– Ovo je, siguran sam, moj posljednji san.
Rukom mije pokazao praznu bočicu na mramornoj ploči noćnog ormarića.
– Bez obzira na to, ti ćeš još štošta sanjati prije negoli doživiš ovu noć. Koji ti je datum danas?
– Ne znam ni sam – odvratio sam smeteno. – Ali, jučer sam navršio šezdeset i prvu.
– Kad u tvojoj javi nastupi ova noć, navršit ćeš, jučer, osamdeset i četvrtu. Danas je 25. kolovoza 1983.
– Zar ću toliko morati čekati? – promrsio sam.
– Meni više ništa ne preostaje – presiječe on. – Svakog časa mogu umrijeti, mogu potonuti u nepoznato, i još sanjam svoga dvojnika. Neizbježna tema koju su mi podarili zrcala i Stevenson.
Osjetio sam da prizivanje Stevensona znači oproštaj, a ne cjepidlačenje. Ja sam bio on i sve shvaćao. Najdramatičniji trenuci ne navode čovjeka da bude Shakespeare i da niže znamenite rečenice. Da ga potaknem, rekoh:
– Znao sam da će ti se ovo dogoditi. Još davno, na ovom istom mjestu, u jednoj od donjih soba, počeli smo skicirati pripovijest o ovom samoubojstvu.
– Jest – odgovorio mi je polako, kao da prebire po sjećanjima. – Samo, kakve to ima veze? U tome konceptu ja sam kupio voznu kartu za Adrogue i, došavši u hotel „Las Delicias”, uspeo sam se u sobu 19, najzabačeniju od sviju. Ondje sam počinio samoubojstvo.
– Zato sam ovdje – rekoh mu.
– Ovdje? Uvijek smo ovdje. Ovdje sanjam da si u kući iz Ulice Maipu, ovdje čekam kraj, u nekadašnjoj majčinoj sobi.
– Nekadašnjoj majčinoj sobi – ponovio sam, ne želeći to pojmiti. – Ja sanjam da si u sobi 19, u gornjem dijelu.
– Tko koga sanja? Ja znam da te sanjam, ali ne znam sanjaš li ti mene. Hotel u Adrogueu odavna je porušen, ima tome dvadeset, možda i trideset godina. Tko će to znati.
– Sanjač sam ja – odbrusio sam mu pomalo izazivački.
– Ti ne shvaćaš da prvo valja utvrditi postoji li samo jedan sanjač ili se to dvojica ljudi međusobno sanjaju.
– Ja sam Borges, onaj koji je vidio tvoje ime u hotelskoj knjizi i popeo se ovamo.
– Borges sam ja, onaj koji umire u Ulici Maipu.
Zavlada muk, a onda mi sugovornik reče:
– Sad ćemo to provjeriti. Navedi mi najgrozniji trenutak u našem životu. Sagnuo sam se prema njemu, i obojica stadosmo govoriti u isti mah. Znam da smo obojica lagali.
Blagi osmijeh ozario je ostarjelo lice. Osjetio sam da taj osmijeh na neki način odražava moj osmijeh.
– Lagali smo jedan drugome – reče mi – zato što se osjećamo dvjema osobama, a ne jednom. Ruku na srce, mi smo dvije osobe i jedna te ista osoba.
Taj mi je razgovor išao na živce. To sam mu i rekao. Nadovezao sam:
– Hoćeš li mi ti, koji si u 1983, barem štogod reći o godinama koje mi predstoje?
– A što da ti kažem, jadni Borgese? Zadesit će te sve one nevolje na koje si već obiknuo. Ostat ćeš sam u ovoj kući. Dodirivat ćeš knjige bez slova, Swedenborgov medaljon i drveni pladanj s Federalnim Križem. Sljepilo nije pomrčina, to je oblik samoće. Vratit ćeš se na Island.
– Island! Island u sinjem oceanu!
– U Rimu ćeš ponavljati stihove Keatsa čije je ime, kao ime svih nas, bilo zapisano na pijesku.
– Nikada nisam bio u Rimu.
– To nije sve. Napisat ćeš našu najbolju pjesmu, i to će biti elegija.
– U povodu smrti… – dočekao sam. Nisam se usudio izustiti to ime.
– Ne. Ona će živjeti duže od tebe.
Zavlada tajac. Onda je on nastavio:
– Napisat ćeš knjigu o kojoj smo tako dugo maštali. Negdje 1979. uvidjet ćeš da je tvoje vajno djelo samo hrpa skica, raznorodnih skica, i past ćeš u isprazno i praznovjerno iskušenje da napišeš svoju veliku knjigu. Praznovjerje kojim su nas opteretili Goetheov Faust, Salammbo, Uliks. Ispisao sam, makar to nevjerojatno zvuči, mnogobrojne stranice.
– I najposlije uvidio da pišeš na led.
– Gore od toga. Uvidio sam da je posrijedi majstorija u najdjelatnijem smislu te riječi. Moje dobre namjere istopile su se na prvim stranicama. Na ostalima su bili labirinti, noževi, čovjek koji sebi utvara da je slika, odslik što sebi utvara da je zbilja, tigar u noćima, bitke što ključaju u krvi, slijepi i kobni Juan Murana, Macedoniov glas, brod sagrađen od mrtvačkih noktiju, staroengleski ponavljan u popodnevnim satima.
– Taj mi je muzej prilično poznat – primijetih ironično.
– Potom, lažne uspomene, dvojako poigravanje simbolima, dugačka nabrajanja, vješto umetanje banalnosti, krnje simetrije što ih oduševljeno otkrivaju kritičari, citati koji povremeno nisu apokrifni.
– Jesi li objavio tu knjigu?
– Poigravao sam se, doduše nevoljko, melodramatskom mišlju da je uništim, da je, možda, spalim. Napokon sam je objavio u Madridu, pod pseudonimom. Rekli su da je to neki nemušti Borgesov epigon kojemu je mana što nije Borges i što je preuzeo izvanjske značajke svog modela.
– Tome se ne čudim – rekao sam. – Svaki pisac naposljetku postane vlastiti, manje inteligentan, učenik.
– Ta je knjiga bila jedan od putova koji su me doveli do ove noći. Preostali su… mučna starost, spoznaja da si već sve doživio…
– Neću napisati tu knjigu – rekoh.
– Napisat ćeš je. Moje riječi, koje su u ovom času sadašnjost, pretvorit će se u blijedu uspomenu na jedan san.
Zasmetao mi je njegov dogmatski ton, zacijelo onaj što ga rabim na svojim predavanjima. Zasmetalo mi je što smo tako silno slični i što se koristi imunitetom koji mu pridaje blizina smrti. Da se osvetim, rekao sam:
– Zar si tako siguran da ćeš umrijeti?
– Jesam – odvratio je. – Obuzima me nekakvo blaženstvo i olakšanje koje nikada nisam iskusio. Ne mogu to izreći. Sve riječi moraju odražavati zajednički doživljaj. Zašto te tako nervira sve što ti kažem?
– Zato što smo i odviše slični. Mrzim ti lice, zato što je to moja karikatura, mrzim ti glas zato što oponaša moj, mrzim tvoju patetičnu sintaksu zato što je moja.
– I ja – reče on. – Zato sam odlučio počiniti samoubojstvo.
Iz ljetnikovca se oglasi ptica.
– Posljednja – reče on.
Mahne mi da se približim. Njegova je ruka potražila moju. Ustuknuo sam.
Preplašio sam se da se te dvije ruke ne stope.
Tada će on:
– Stoici naučavaju da se ne smijemo žaliti na život; vrata su tamnice otvorena.
Oduvijek sam to tako poimao, ali sam odugovlačio zbog lijenosti i kukavičluka. Prije dvanaestak dana držao sam predavanje u La Plati o VI. knjizi Eneide. U jednom času, dok sam skandirao jedan heksametar, spoznao sam kojim putem moram krenuti. Donio sam ovu odluku. Od tog trena postao sam neranjiv. Moja će sudbina biti tvoja, doživjet ćeš naglo otkrivenje obuzet latinskim i Vergilijem, jer ćeš posvema zaboraviti ovaj neobični i proročanski dijalog što se odvija u raznim vremenima i na raznim mjestima. Kad ga opet usniš, bit ćeš onaj koji sam ja sada i bit ćeš moj san.
– Neću ga zaboraviti i sutra ću ga zapisati.
– Past će ti na dno sjećanja, pod struju snova. Kad ga budeš pisao, mislit ćeš da stvaraš fantastičnu pripovijest. To se neće zbiti sutra, proteći će dotle mnoge godine.
Zašutio je. Razabrao sam da je umro.
Na neki način, i ja sam umro s njime. Utučeno sam se prignuo do jastuka, a ondje nije bilo nikoga.
Izjurio sam iz sobe. Vani nije bilo dvorišta, ni mramornih stuba, ni prostrane i tihe zgrade, ni eukaliptusa, ni kipova, ni glorijeta, ni vodoskoka, ni ulaznih vrata na ogradi ljetnikovca u Adrogueu.
Vani su me čekali drugi snovi.
Horhe Luis Borhes
****
25. kolovoza 1983. autorova je česta varijacija rascijepljenosti (privatne i javne) ličnosti, osebujni odjek Jekylla i Hydea, metafora dvojnosti, motiv Doppelgaengera. Znatiželjni čitatelj može usporediti ovu pripovijest s njezinim prethodnim proznim verzijama: Borges i ja u Tvorcu (1960), Čuvar u Zlatu tigrova (1972), Sudrug u Knjizi od pijeska (1975). U Sudrugu se sedamdesetogodišnji Borges susreće s Borgesom osamnaestogodišnjakom, a u 25. kolovoza pripovjedač Borges (61 g.) razgovara s Borgesom (84 g.) na samrti. Možda bi potonjem sastavku pristajao naziv „oniričke melodrame”.
Milivoj Telećan
 
Top