Eto ja u kasnim 30-im i živim sa roditeljima i srećan sam i ništa mi ne fali i ono zabole me patka šta će ko da kaže ili da misli.
Mislim ako već nisam zasnovao svoju porodicu (barem ne još) otkud nekom ideja da bi bio srećniji da sam blejim u nekom plaćenom smeštaju ili nekom memljivom iznajmljenom stanu nego u svom domu gde sam rodjen, gde sam odrastao i gde sam se formirao kao ličnost, sa jedine dve osobe na ovom svetu na koje sam ikad mogao da se oslonom i koje su mi uvek pružali bezuslovnu ljubav (bez obzira bio lep, ružan, glup, pametan, uspešan, neuspešan, imao novca ili bio bez dinara u džepu......), podršku, oslonac, trudili se da me nauče nečemu, itd.
Mislim to o čemu autor teme priča je zapravo agenda razbijanja porodice i atomizacija društva, ali to je uvek bila američka priča a ne naša (kod nas je uvek bilo normalno da sin dovodi snaju kući i da par genecija živi pod istim krovom i da se brinu jedni za druge), zato ono decu čim se rode šalju u jaslice, pa u vrtiće, pa u školu, pa onda tokom leta ih šalju u razne kampove (bilo sportske, izvidjačke, ovakve onakve) ono samo da nisu u svom domu i okruženi svojom porodicom i voljenima i ono čim pošalju dete u jaslice ili vrtić već tad se stvara nepoverenje i distanca deteta prema roditeljima (i ono kao po običaju ih uhvati neko društvo i uzme ih pod svoje, sad dal su to neki delikventi, štreberi, ljubitelji odredjene subkulture ili muzičkog žanra, članovi neke sportske sekcije nebitno......i ono uglavnom su svi u fazonu da su roditelji nešto fuuj, smarači, samo teret, ovakvi, onakvi ili šta ja znam) i ono tako otudjena jedinka koga vaspitavaju institucije i mediji je podložnija manipulaciji , i ne znam posle neki roditelj kaže, ma nebi moje dete donelo oružje u školu i ubilo nekoga ili nebi moje dete nikad probalo drogu ili uradilo ovo ili ono, mislim naravno da bi jer oni ni ne poznaju svoju decu jer ih ni ne odgajaju nit provode vreme sa njima nit su ikad stvorili tu neku duboku, emotivnu i iracionalnu vezu sa svojom decom, oni prosto ne znaju koga imaju u kući isto kao što i ta deca doživljavaju roditelje kao neke strance (pa onda ni nemaju problem da ih ne vidjaju i po par godina ili da ih vidjaju samo za praznike ili da čim odu u penziju ih šutnu u neki starački dom kao u nekakvo predvorje smrti).